Kolumne

ponedjeljak, 25. svibnja 2020.

Božica Jelušić | Kakvu poeziju volim?


Vjerojatno bih se prilično i ne baš ugodno iznenadila, da mi zaista postave takvo pitanje.

Nekada davno u mladosti, vjerovala sam da volim svu poeziju, bez razlike, domaću, prevedenu, na jezicima koje dobro ili djelomično poznajem, uglazbljenu, recitalnu, vezanu, slobodnu, angažiranu, satiričnu, protestnu, spiritualnu, tradicijsku, dijalektalnu, generalno: sve što ima stihovani oblik i artikulaciju po poetičkom obrascu. Sada znam da to nije točno. Ukus se mijenja, profinjuje, istančava, on je nužno selektivan i osoban, pa ako se i stavljamo u neutralnu poziciju ocjenjivača, za "svoju dušu" birat ćemo često nešto potpuno suprotno od onoga, čemu smo dali profesionalni glas.

Primjerice, ja ne preferiram osobito duge, razvučene pjesme, poput tijesta za gužvaru, kojima se izgubi poanta, ili zaboraviš na kraju vezu s početnim stihovima. Ne volim "novinarski stupac", prividno složen u takozvane stihove, a zapravo zamorno neritmičan,nagomilan riječima, od kojih bi tek trebalo, selekcijom, trijažom i zgušnjavanjem, napraviti pravu pjesmu. Nisam impresionirana "stvarnosnom poezijom", golom biografskom građom i faktografijom, navučenom na nekakvu pjesmoliku cjelinu. Preosjetljiva sam na kvazi-spiritualno, na sentimentalno (pekmezasto), na jezikolomno, na prizemno i vulgarno,eksplicitno pornografsko, na nedotjerano, na reciklažno i imitatorsko, na goli zanat bez emocije, na manirizam koji prelazi u dosadu, na jadnjikavo "buncanje" s pokidanim smislenim vezama, a koje bi se htjelo zvati poezijom.

Naprotiv, jako me potiču i inspiriraju pjesme čija je gustoća poput divljega meda na stablu, čija slikovitost aktivira sva moja čula, a svjež i izvoran jezik, okretna rima ili naprosto dobro zvučanje, naprave trajni memorijski "upis", pa ne mogu te stihove ni nakon nekoliko desetljeća zaboraviti. Kad Stanescu veli: "Bila je lijepa kao sjenka ideje, / Na dječju je kožu mirisala njena kičma, / Na krik iz jezika mrtvog", ja zaista vidim tu idejnu pojavu, senzualnu, erotičnu, karnalnu i mističnu u isti mah. Po volji joj mogu dodavati fizičke atribute, po osobnom kriteriju ljepote. Yeatsova slika "sad neka pčele grade saće u napuštenu gnijezdu čvorka" za mene je predivna alegorija ljubavnog rastanka, koja me baca na suzni rub i steže oko srca. Stihove I. G. Kovačića, neke Ujevićeve i Pupačićeve, pa u širem dnevnom kontekstu Golobove i Mihalićeve, uzimam kao placebo i pokriće za izdvojene osobne situacije. Nalazim u njima mjeru uzvišenosti, koja poeziju uzdiže i razlikuje čak i od najbriljantnije proze.

Znam da je nemoguće postići ekstatičnu nadahnutost Vesne Parun i da se ta lakoća i prirodnost "stanovanja u pjesmi" neće tako skoro ponoviti u hrvatskom pjesništvu. Nailazim ponekad (da, čak i u ovom sumnjivom i površnom internetskom prostoru, kontaminiranom nekritičnom lakoćom!) na neke fine, sordinantne glasove, koji otkrivaju darovitost i emotivnost izvan standarda, fantastičan smisao za detalj, lijep i pregnantan jezik. Trudim se autorima (autoricama) dati do znanja da sam primijetila, i dirnuta sam susretom s takvom pjesmom. Na nekoj mikro razini, zasigurno, svaki dobar stih obogaćuje jezik u cjelini, čisti ga od hrđe i loše uporabe u medijima i diletantskim pokušajima "impresioniranja literarne publike".

Ne znam točno, imam li svoje pjesničke "favorite" među onima moji trenutačno stvaraju mozaik hrvatske poezije, no jedno je posve sigurno: to što o njoj još uvijek toliko razmišljam, što joj se vraćam, tragam i nadam se nečemu savršenom, ipak znači da ljubav nije prestala. Samo se mimikrirala i čeka pravi trenutak, da me ponovo uzbudi, ushiti, pomladi i dade mi razlog za postojanje, koji se negdje zametnuo, među gomilama papira, kakve posjeduje svaki "tintomrljavi magarac koji reve na nebeske zvijezde", što bi rekao zagrižljivi Bataille.

23. svibnja 2020.
Flora Green

Fotografija: Detalji i sitnice, arhiva autorice

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.