Gordana Malančuk | Danijel Špelić: Uljezi

Na današnji dan Danijel i ja postali smo Facebook prijatelji. U tih godinu dana, pročitala sam gotovo pa sve što je Špelić napisao. Uljezi su mu šesti po redu roman koji je prvotno nastao kao scenarij za cjelovečernji film, ali isti još stoji u paklu postprodukcije. Kako sam bila svjedokom nastanka ove, konačne verzije romana (a pročitala sam ih u nekoliko verzija i izmijenjenih naslova), a upravo danas su romani stigli na autorovu adresu, mislim da je vrijeme da nešto i napišem o njemu.

Radnju je Danijel smjestio u prelijepu nam Slavoniju, na zabačeno imanje blizu izmišljenog grada Trenkovca koji je spoj lokacija dva stvarna grada Pakraca i Lipika, a koji bi pak mogao postati centar zbivanja svih daljnjih Špelićevih romana. Miroslava Pavličić i Matko Starčević, glavni junaci dolaze na imanje Hrunić susresti se s prijateljima kako bi proveli miran vikend, daleko od buke grada.

Vrijeme koje su kratili čekajući svoje prijatelje, proveli su u šetnji do obližnjih ruševina koji su prije domovinskog rata slovili za popularno izletište. No, na povratku do kuće postalo im je jasno da su ih prijatelji iznevjerili nedolaskom, a neugodan osjećaj koji je Matka pratio već neko vrijeme ispostavio se da nije bez razloga. Odlazak sa imanja na kojemu nisu htjeli prenoćiti bez struje, signala za mobitel i osnovnih namirnica, onemogućio im je nepoznati posjetitelj sabotiravši im automobil, jedino prijevozno sredstvo do civilizacije. Situacija ne postaje bolja niti kada imanje okruže magla, pa zatim i mrak, a zvukovi prirode naglo prestaju te ih zamjenjuju neki novi, neprirodni... Mračne siluete poigravaju se prvo s njihovim živcima, a onda i... s njihovim životima.

Ako vam je ovim kratkim sadržajem srce zastalo barem na trenutak, vjerujte mi da će cijeli roman izazvati nekoliko otkucaja više. Radnju koju je Špelić napisao hermetički kroz retrospektivu, niti čitatelju ništa ne odaje o neprijateljima. Danijel nas tjera da Miroslavinim i Matkovim očima gledamo što i oni, i da proživimo sve što im se događa. Osjećamo njihov strah... osjećamo njihov šok i nevjericu... pa čak i bol... Precizno doziranim opisima eksterijera i interijera, nema mjesta za zamor ili dosadu čime je Špelić dokazao kako je majstor za suspens, a pošto je i veliki filmofil, kroz tekst se mogu pronaći reference na kultne filmove poput "Halloweena" i "Napad na policijsku postaju"...

Kako sam već napisala, pročitala sam gotovo pa sve što je napisao i sa sigurnošću mogu reći da su mu djela sve bolja i kvalitetnija. Sklapanje rečenica, stil pisanja kojim podsjeća na Deana Koontza je ono što me svaki put iznova fascinira, a čega se Danijel nimalo ne srami pa ako u njegovim daljnjim radovima pronađete sličnosti s njim, Chandlerom ili Lovecraftom, ne brinite - nije slučajno!