Blanka Will | Hrvatski glazbeni zavod

Saznajem jučer da je Hrvatski glazbeni zavod na prodaju. Neću ulaziti u kulturnopovijesne ni u političke implikacije. Pa ni u to hoće li do prodaje zaista doći, jer već sama ideja je monstruozna. Hoće li na tom mjestu niknuti hotel, ili kakva trgovina? Slično se prije dosta godina vrtilo oko Carnegie Hall u New Yorku, niskoj zgradi u središtu grada gdje je zemljište veoma skupo. Investitori su vršili pritisak da se proda. Slavni violinist Isaac Stern digao je na noge cijeli glazbeni svijet svjestan povijesne vrijednosti zdanja. Uz veliku borbu, koliko mi je poznato, Carnegie Hall proglašen je zaštićenom spomeničkom baštinom.

Ne mogu zamisliti da fotografije g. Kreše Mihalića, koji je godinama strpljivo i uporno fotografirao zbivanja u HGZ, najstarije glazbene ustanove u Hrvatskoj, osnovane 1827., u kojoj su nastupali slavni domaći i svjetski glazbenici, jednoga razgledaju na nekoj izložbi. Recimo u prizemlju nove Muzičke akademije. Ili u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski kao relikt prohujalog vremena, slično fotografijama zagrebačkih kavana na jednoj izložbi Etnografskog muzeja. Krešo je fotoaparatom bilježio sve, od nastupa megazvijezda do nastupa djece za Dan škole, uoči Božića, nakon osvojenih nagrada na natjecanjima. Znam da ima fotke moje djece što ih ni ja nemam. One kad su bili mali. Tada nije bilo pametnih telefona, a u uzbuđenju zaboraviš fotoaparat. To bude tako. Rasli su s dvoranom i uz dvoranu HGZ nastupajući, idući na koncerte, upoznavajući se s glazbenicima, sve je na kraju redovito završavalo u kafiću Verdi.

Otkad su se raspršili po stranom svijetu, rijetko odlazim u HGZ. Bez obzira tko i što svirao, bude mi bez njih praznjikavo, i sjetno. Sve se ogledam prema balkonu, u zadnje redove, ne možeš zaustaviti vrijeme. Ostaju uspomene, u dvorani, po hodnicima, čak i toaletu, gdje se usviravalo kad bi bila gužva, a poznato je da toalet ima odličnu akustiku. Na to da je netko zaboravio košulju ili cipele za nastup, pa trči, vozi, nosi, netko se spotaknuo niz stube što vode na pozornicu i skoro pao zajedno s instrumentom, netko dobio ovacije za nastup. Život ide dalje. Mi što živimo u Zagrebu vremenom ćemo se priviknuti na hotel ili štogod na mjestu starog Glazbenog zavoda, ako do toga dođe. Kao što smo se naviknuli na novi izgled Cvjetnog, kao što ćemo se naviknuti na novo okruženje Meštrovićeva pavilijona, možda u novoj koncepciji oko njega niknu kafići. Ali oni što žive vani, kada dođu u Zagreb, tragat će za mjestima gdje su odrastali, i za HGZ-om, neka mi čitatelj oprosti patetiku, kao svjedočanstvom da su bili.