Veljko Krulčić: O hrvatskom krimiću vode se akademske rasprave i pišu diplomski radovi, a Nikolić je tu nezaobilazan

Razgovor vodila: Sandra Pocrnić Mlakar

Neki Virovitičani ponosno će spomenuti kako su čitali Nikolićeve romane šezdesetih godina prošlog stoljeća, a ima i onih koji su osobno poznavali Milana Nikolića, samozatajnog pisca koji je upravo iz Virovitice, svojim pisaćim strojem, osvojio cijelo književno tržište tadašnje Jugoslavije. Danas izgleda zadivljujuće kako je Nikolić svoje rukopise iz Virovitice poštom slao izdavačima u Sarajevo, Beograd i Ljubljanu, a postizao je naklade kakve su današnjim piscima nedostižne - Nikolićeve knjige prodavale su se u nekoliko desetaka tisuća primjeraka.

Kao izdavač romana Milana Nikolića, u Viroviticu ovih dana stiže Veljko Krulčić, direktor i urednik nakladničke kuće „Vedis“, koja je upravo objavila već četvrti piščev roman u nizu, naslova "Špijun X javlja" po kojem je 1960. godine snimljen i vrlo zapažen film.

Predavanja o djelu „virovitičkog Simenona“ Milana Nikolića i predstavljanje njegova romana "Špijun X javlja" održat će se u virotivitičkoj Gradskoj knjižnici u utorak, 20 lipnja.

S Veljkom Krulčićem razgovaramo o djelu Milana Nikolića i razlozima za objaljivanje njegovih romana.

Osim što objavljujete djela Franje Martina Fuisa, u svojoj nakladi Vedis objavljujete još jednog znamenitog Virovitičanina – to je Milan Nikolić, najpopularniji hrvatski autor krimića koji je objavljivao između 1957. i 1970. U pogovoru navodite podatak da je Nikolić objavio četrdesetak romana koji su prodani u nakladi od pola milijuna primjeraka. Kako objašnjavate toliku tadašnju popularnost virovitičkog pisca krimića?

- Vrlo jednostavno - Milan Nikolić bio je dobar pisac, znao je smisliti ne samo originalan, nego i dobar zaplet. Postigao je da mu se romani ne ispuštaju iz ruku dok se ne dođe do zadnje stranice. A radnje njegovih romana dešavale su se širom tadašnje Jugoslavije, najviše u Zagrebu i u Rijeci, a junaci su mu „iz susjedstva“. „Jedan stranac je stigao“ je lociran u Virovitici, makar se samo ime grada nigdje izrijekom ne spominje..

Ukratko, Nikolić je bio pisac koji je pisao ono što su čitatelji željeli čitati. I pisao je ono što drugi nisu htjeli ili nisu znali pisati – žanrovske romane kriminalističkog i špijunskog žanra. Na neki začudan, da ne kažem opsesivan način bio je vezan za Drugi svjetski rat i vrijeme Nezavisne Države Hrvatske i ustaške vlasti.

Rijetki su naši književnici koji su šezdesetih godina pisali krimiće, iako ih je bilo, ali većina ih je objavljivala pod pseudonimom. MIlan Nikolić jedini je koji se afirmirao pod svojim imenom. Legenda kaže da je svoj prvi roman „Prsten s ružom“ poslao izdavaču pod pseudonimom, ali urednici u „Džepnoj knjizi“ očito nisu bili konformisti, ni licemjeri – nego su odlučili da se potpiše svojim. Ostalo je, kako se kaže, postala povijest!

Nikolić je živio u Virovitici, ali objavljivao je u više centara tadašnje Jugoslavije, ali ne i u Zagrebu. Gdje je sve Nikolić objavljiavo?

-  Centralno mjesto njegovog književnog stvaralaštva odnosi se na suradnju sa sarajevskom „Džepnom knjigom“ s kojom je surađivao takoreć u kontinuitetu od 1957. do zaključno 1967. godine, kada mu je izašao njegov mastermind – roman „Četiri pokojna šerifa“. No, osim toga surađivao je i s drugim izdavačima i novinskim redakcijama koje su za njega pokazale interes. Tako je pojedine romane izdavao u formi tjednih svezaka u nastavcima, dva takva naslova mu je na početku karijere 1958. objavio „Virovitički list“, te u dnevnim novinama, poput sarajevskog „Oslobođenja“ ili osječkog „Glasa Slavonije“. Objavljivali su ga i nakladnici iz Beograda i Ljubljane... Fascinantno je da je sve ostvario iz Virovitice, koliko sam uspio shvatiti razgovarajući sa njegovim suvremenicima, iz više nego skromnih uvjeta... Istražujući njegov opus proučavao sam komplete „Virovitičkog lista“ iz druge polovice pedesetih i šezdesetih godina. Ostao sam iznenađen – kakvoćom i bogatstvom kulturnog života Virovitice, o čemu hrvatska javnost vrlo malo zna. Virovitica je, osim odličnog kazališta s podosta premijera i gostovanja, imala i jaku likovnu scenu. Šteta što je sve to ostalo u lokalnim okvirima... S obzirom da je Nikolić bio individualac, da je bio sam svoj, teško je ovako s distance tvrditi da je takva kulturna scena njega podržavala kao pisca, ali barem je posredno očito utjecala na njega.

Šteta je samo što je Nikolić imao sličnu sudbinu kakva je u njegovim godinama zadesila Hoffmanna ili Fitzgeralda, pa je već s 46 godina otišao u „bolja sjećanja“...

Nikolić uvjerljivo opisuje akciju, dosjetljivost svojih junaka, ali i njihovu ranjivost. Može li se Nikolićev stil usporediti sa stilom danas popularnih i također produktivnih pisaca krimića Nesbom i Larsonom?

- Stilski se njih troje nategnuto mogu uspoređivati, ali to je otprilike isto kao da današnji hollywoodski mainstreim uspoređujete s „novim Hollywoodom“ iz ranih 70-ih, odnosno sa Coppolom, Scorceseom, Lucasom, Bogdanovichem i ostalim prvacima. Istina, Nikolić i spomenuti današnji autori krimića pišu „lako“ i pišu za njegovo kraljevstvo - čitatelje. Ali, nakon toga usporedbe prestaju. Dobro, i kod Nikolića imamo serijske ubojice...

Po Nikolićevu romanu „Špijun X javlja“ snimljen je film koji je režirao František Čap. Film je na festivalu u Puli 1960., kada je u Puli pobijedio „Deveti krug“, publika dočekala s odobravanjem, iako kritika prema njemu nije bila blagonaklona. Je li Nikolić, kao pisac iz provincije, bio frustriran odnosom književne i filmske kritike prema njegovu radu?

- Roman "Špijun X javlja" objavljen je 1958. godine, a već dvije godine kasnije po tom romanu snimljen je film „X 25 javlja“ i premijerno prikazan na festivalu u Puli. I tada, kao i danas je bilo nevjerojatno da se po nekom romanu tako brzo snimi film. Kritika je film više-manje loše ocijenila, kao i gotovo svaki žanrovski film tih godina, ali publika ga je prihvatila. Film je punio je dvorane i prikazivao se u stranim zemljama...

Naravno da nisam upoznat da li je Nikolić bio frustriran odnosom kritike prema svojim romanima i tom filmu, ali iz njegovih kasnijih intervjua jasno je da je bio ponosan na recepciju koju je Čapov film imao kod publike.

Roman „Špijun X javlja“ objavljen je ove godine u nakladi Vedis prvi put na hrvatskom jeziku. Kako to da se plodan i popularan poslijeratni pisac krimića afirmira u Hrvatskoj tek sada, gotovo pedeset godina nakon smrti?

- Kao izdavač i kao urednik Nikolićevih knjiga ne smatram da se radi o njegovoj afirmaciji, nego prije svega o reafirmaciji i želji da se skrene pozornost na nešto što je bilo u vrijeme svog nastanka originalno, svježe i dobro. Ja sam se još kao dječak upoznao s Nikolićevim romanima, tata je kupovao tu ediciju i već tada su me oduševili. Prvi Nikolićev roman kojeg sam pročitao bio je „Drug Pi“, otada sam i na matematiku počeo gledati drugim očima... Čudno mi je bilo da Nikolićevih knjiga nije bilo ni u našoj školskoj, pa ni u gradskoj biblioteci... Zagrebački nakladnici navodno nisu tih 60-ih godina objavljivali Nikolića jer su ga smatrali Srbinom. O tome mi je svojedobno pisala njegova udovica, Ljubica Nikolić. To je vjerojatno samo dio istine. Drugi dio je vjerojatno u tome što su zagrebački izdavači prezirali krimiće. Naposlijetku i što je danas najvažnije - izdavači u Sarajevu, Beogradu i Ljubljani su objavljivali većinu toga što je napisao. Mislim do tamo negdje 1964, 1965. godine...

Žanrovska književnost osobina je građanskog društva u razvoju, koje samo stvara svoje vrijednosti. Kako to da se kod nas u vremenu nakon Drugog svjetskog rata tako brzo afirmirao krimić, žanr tipičan za građansku klasu? Može li se pretpostaviti da su „buržujski“ žanrovi i popularna kultura u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata pridonosili širenju pismenosti?

- Naravno da je pedesetih i šezdesetih godina žanrovska književnost pridonosila širenju pismenosti i čitanosti, iako među književnicima, nije bila na dobrom glasu. Pedesetih godina Zagorka je bila jedna od najčitanijih autorica na ovim prostorima, te ima i njene zasluge u opismenjivanju stanovništva. Razgovarajući s Ivom Bojanićem, kasnijim direktorom TV Zagreb, a koji je krajem 40-ih radio u Agitpropu, saznao sam da su se većim dijelom bavili smišljanjem načina kako da u što većem broju opismene stanovništvo.

Žanrovska književnost dokazivala se isključivo na tržištu. Nikolićevi romani objavljivani su u „Džepnoj knjizi“ u nakladama koja se uglavnom kretala od 7000 do 10.000 primjeraka, što znači da ih je čitalo dva do tri puta više čitatelja. Romani koje je objavljivao u roto-izdanjima, koji su se distribuirali na kioscima, prodavali su se i u bitno većim nakladama.

Kakve reakcije publike očekujete na Nikolićev krimić? Jesu li mediji zabilježilida je roman „Špijun X javlja“ prvi put objavljen na hrvatskom jeziku? Namjeravate li objaviti još koji roman Milana Nikolića?

- Dosad je Vedis objavio četiri knjige u biblioteci „Izabrana djela Milana Nikolića“ u nakladi do 300 primjeraka. Nastojat ćemo nastaviti, ali treba znati da je riječ o knjigama koje se po knjižarama prodaju u vrlo skromnim brojkama, dok ih, na sreću, knjižnice u popriličnom broju otkupljuju. Dakle, ovisimo o potporama javnih institucija.

Kada spominjete recepciju Milana Nikolića, treba reći kako je sve veći broj i akademskih rasprava i diplomskih radova koji se na ovaj ili na onaj način bave hrvatskim krimićem, a tu je Nikolić nezaobilazan. Ne samo u Hrvatskoj, nego i na studijima slavistike u inozemstvu.

Izvor:virovitica.net