Kolumne

četvrtak, 27. travnja 2017.

Ispovijed jedne čitateljice XIII.


O romanu "Specijalna potreba" Lade Vukić

Piše: Mirjana Mrkela

U mome odjelu

 Davno je prošlo vrijeme kada sam išla u osnovnu školu, ali nekih stvari se sjećam. U našoj školi je bio tzv. specijalni odjel i onda se, nemam pojma zašto, ukinuo. Učenici iz toga odjela raspoređeni su u obične, ili redovne, nisam sigurna kako smo se zvali mi ostali, nespecijalni. Uglavnom, išla sam u sedmi razred kada su nam u odjel stigle Vesna i Neda.

Vesna se odlikovala nadprosječnom snalažljivošću. Uvijek živahna i brbljava, odbijala je sve uvrede i napade tobože pametnijih, ljepših i još svakako boljih od sebe. Zato su je oni, zapravo bolji samo po mjerilima školskog uspjeha, ubrzo ostavili na miru. Ispričavajući se i tješeći se izrekom da pametniji popušta. Ja osobno se s njom nisam sprijateljila, ali sam sigurna kako između preostalih 40 učenika u odjelu nije ostala sama.
   
Osamljena je bila Neda. Naravno da je znala vrlo malo od školskog gradiva. Profesori su se žalili da iz nje moraju kliještima izvlačiti riječi. Ne znam je li ona mislila kako će se to s kliještima zaista i dogoditi. U trenucima kad nije bila prestrašena izgledala je zbunjeno i nevjerojatno jadno. Koža sivkasta, usne blijede i ispucane, kosa masna, strogo začešljana, odjeća crna ili tamna. Uza sve to, imala je grbu na leđima i zbog spuštenih stopala vrlo ružne sandale ili cipele. Nije mogla trčati, pjevala je bezglasno, govorila tiho i mucavo. To govorenje se događalo samo kad bi ju netko nešto pitao, a pjevanje zborno, na glazbenom.
   
Ukratko, tijelom je podsjećala na staricu, a pogledom na ulovljenu životinju. Bilo nam je zabranjeno da je diramo i otvoreno vrijeđamo. No stara izreka glasi: kad ima volje, ima i načina. Nedu smo mogli ponižavati nizom postupaka - kretnjama, pogledima, naznakama. Glupa je, govorili smo, u isto vrijeme se nadajući kako nije baš toliko glupa da ne shvati naše poruke. Kao da smo se hranili unesrećivanjem stvorenja koje ni bez nas nije izgledalo zdravo i sretno. Bujali smo dok je ona, činilo nam se, bila vrlo blizu potpunom uvenuću. Djevojčice su nosile mini suknje i lakirale nokte sedefastim lakom, sve osim nje. Dogovarali smo se za prve izlaske i veselili se školskom plesnjaku. Crtali smo ljude svih boja koji se drže za ruke. Ni jedna od tih ruku nije bila Nedina. Bez obzira na to što su joj ruke bile čiste, nokti podrezani.

U mojim snovima

Neda se razboljela. Od čega, nije me zanimalo. Kuda je otišla nakon osnovne škole, kako je njezin život tekao dalje, nije mi poznato. Jedino sam još saznala da joj je tata bio učen i ugledan čovjek.
   
Sve do danas ponekad sanjam školu. Još rjeđe, ali i to se događa, u snovima mi je Neda. Klupe su zelene, ružno zelene boje. Sve prazne, osim jedne, negdje pri dnu učionice. Ondje ona sjedi, tužna i tiha. Kosa joj je neodređeno smeđa, odjeća siva, crna. Sve uobičajeno. Samo ja u snu nisam učenica, nego učiteljica, iako još nisam odrasla. Prilazim stolu i spremam se započeti sat. Nešto govorim, pišem po ploči. To je uvijek loše i pogrešno. Nedine usne se ne smiješe, uopće nisu lijepe, ali razgovjetno kažu:
  
- Znam. Razumijem.
   
Ja sam ta koja nije znala i nije razumjela. Nedo, ako ovo čitaš, oprosti mi!

U Ladinom romanu

Emil, glavni lik u romanu Specijalna potreba, kaže: "Mogu i ja nekad biti pametan." Ova rečenica mi je mnogo toga rasvijetlila. Lado, ako ovo čitaš, hvala ti!
   
Ne samo što sam ga razumjela, taj mi je dječak nekako postao drag i blizak. Zapravo već od početka, kada priznaje da računa na prste. Ispod klupe, jer mu učiteljica to brani. Ima deset godina, ne učiteljica, nego Emil. Svoj školski uspjeh on opisuje ovako: "Prilagođeni program. Matematika za svaku kritiku. Pisanje, kako-tako. Priroda i društvo, katastrofa. Vjeronauk, nije loše, ali se ne računa. Tjelesni, nula (za sada). Čitanje, solidno, ali može i bolje."
   
Ono u čemu je Emil izvrstan jest oblikovanje figurica u plastelinu. Pogodite što učiteljica misli o tome! On također ima nadprosječno dobar sluh. Susjed s kata ispod, koji je slijep, prepoznaje ovu Emilovu sposobnost. Njih dvojica razgovaraju o zvucima, ili se igraju slušanja.
   
Iako može slušati bez po muke, Emil često ostaje bez riječi. "Nekada mogu, a nekad ne mogu pričati. Nekad ide, nekad ne ide." Zato ljudi oko njega ponekad gube strpljenje. Još češće donose pogrešne zaključke. Imate li i vi sličnih iskustava?
   
Emil s naporom hoda, s naporom vezuje vezice na cipelama. Cipele su mu ružne i zato mašta o lijepoj obući. Ovo teško priznaje čak i mami, iako ga ona tješi i uglavnom shvaća. Subotom ujutro mama ga šalje baciti smeće. To je neka vrst vježbe. Emil treba usput odnijeti i smeće slijepoga susjeda.
   
Ali jedne subote nije sve proteklo glatko. Jedne subote počinje priča koja će vas sigurno zainteresirati.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.