Kolumne

četvrtak, 30. ožujka 2017.

Zoran Hercigonja | Svjetlana Gjoni: Nula Nemo


Totalna zbunjola, naplavina od knjiga, slika, destinacija, sjećanja, predmeta i likova koji na prvi pogled bez ikakvog reda stvaraju kaos, ali dubljim unošenjem u sadržaj otkriva se zanimljiv obračun s još jednim sudbonosnim potopom svijesti žene s težnjom ka regeneraciji vlastitih sudbonosnih puteva. Priča s tajanstvenim kriminalističkim zapletom na početku vjerojatno s namjerom da se „uvuče“ čitatelja: tajanstvena žena i truplo mladića u ženskim krpama. Dodatno opterećenje čitatelja intimnim ispovijedima lančanih traktata povijesnih sudbina triju žena: bake, majke i kćeri. Iscrtavanje svjetonazora trodiobe vremenskih razdoblja: zanimljive pedesete, intrigantne osamdesete i vrletne strmine mitskog razdoblja devedesetih. Roman ustoličen na ženskim likovima s pokojim muškim (kako ga voda nanese): čak je i truplo mladića na početku ovijeno nekim vidom ženske psihologije (truplo mladića nađeno u ženskim krpama u potopljenom ateljeu, što bi mogla biti težnja autorice prema feminiziranju muškarca koji je obavio svoj prvi krvavi menstrualni ciklus). Tri žene, tri osvrta i generacijskih skokova u prostore vlastitih intimnih egzilija. Pričam ti priču i povremeno bježim u niše citata onovremenih pisaca i filozofa. Roman cijelo vrijeme prati Mašu, profesoricu filozofije i njezino digresivno suočavanje s demonima prošlosti i sudbinskim pitanjima budućnosti.

Maša u dubokim snatrenjima neizvjesnosti razmjenjuje korzete s majkom Anom Vasiljevnom, Ruskinjom koja je ironijom povijesne sudbine ostala u domovini svoga muža te kćeri Ire, studentice slikarstva na bečkoj akademiji koja živi životom umjetnika. Što u prijevodu znači: želim se što više zabavljati i iscijediti sve što život nudi u ovom trenutku. U uglovima ženskog trokuta, roman puno promišlja o pojedinostima desetljeća: o djeci, školstvu, umjetnosti premještajući prostor unutarnje borbe s glasa majke Maše na kćer Iru ispisujući digresije i bujice riječi nad kojima autorica pomalo gubi kontrolu. Možda je autorica namjerno „gubila kontrolu“ skrečući pažnju na ono subliminalno, ono između redaka: „život jednostavno ne možeš imati sto posto pod kontrolom“. Čini se da je roman svojevrsna pozornica životnih priča tri žene s tri različita performansa, u tri različita vremenska konteksta u tri geografski raspršene destinacije (Srednja, Istočna i Jugoistočna Europa). Fabula romana kao da prolazi kroz temeljit proces pročišćavanja, gubeći primjese suvišnog, opetovanih i nepročišćenih viškova. Izvrsno baratanje i reinterpretacija svima trima životnim dobima žene i fokusima razmišljanja svakog pojedinog životnog razdoblja. Roman je prava poplava misli, digresija i zaključaka što na trenutak stvara dojam dugometražnih verzija ženskih bilježaka u intimnim dnevnicima. Dragi dnevniče, danas sam.....

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.