Gordana Maloseja | Tportalova nagrada za najbolji hrvatski roman objavljen u 2015.: Ponosno javljam, svi pročitani

Projurila je godina, evo mene i moje kristalne kugle  :). Ove je godine stiglo 56 romana (prijava) za natječaj. Žirijem ovogodišnjeg natječaja predsjedale je književna kritičarka i publicistica Katarina Luketić, a članovi su prevoditeljica Ursula Burger, kazališni redatelj Ivica Buljan, te urednici i pisci Miroslav Mićanović i Jadranka Pintarić. Od pristiglih radova odabrano je 11 (jedanaest ljudovi moji!) koji su ušli u uži izbor za nagradu. Tvrdoglava sam, to već znate, primila sam se baš „krvavog“ posla. Ponosno javljam, svi pročitani, a žiriju nikako ne bih željela biti u koži. Konkurencija je, da se blago izrazim, oštra do boli. Evo po par riječi o svakom.


1. Ludwig Bauer: Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek (Fraktura)

Roman počinje neobično, kad se nepoznat muškarac pomokri na Albertov njegovani travnjak. Poznanstvo i druženje gospodina Kubitscheka, Alberta i mačke Mitzi nastavlja se ludim avanturama. Na granici između realnosti i mašte, roman nas vodi kroz niz dogodovština, ludih, duhovitih, a priča malo miriše na poznati Don Quijote. Izrazito duhovito i potpuno neočekivano, nižu se dogodovštine jedna za drugom. Čita se na dah. Ovo je moj prvi susret s piscem (posramljeno priznajem). Moram citirati par redaka sa zadnjih stranica knjige koji su me posebno impresionirali: “...bio je profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće Globus i književnog časopisa Naša knjiga, analitičar javnog mnijenja i propagandist, profesionalni vozač, scenarist (epizode crtanih filmova Profesor Baltazar, Televizija UN), istraživač interkulturnih pitanja i kolumnist,..”. Napomena: citirala sam samo manji dio. Ajde pa recite nešto, ljudi moji, čak i profesionalni vozač  :))!

2. Luka Bekavac: Policijski sat (Fraktura)

Negdje sam pročitala da se radi o svojevrsnom nastavku Drenja i nagrađivanog Viljeva. Nisam ništa od toga čitala, a sada znam i da neću. Debelo sam se namučila ovom knjigom. Pročitala sam i kad treba nešto napisati – pojma nemam što. Prepisujem odlomak s poleđine i iskreno priznajem: ovaj autor je barem pet klasa iznad mene, običnog prosječnog čitoljupca. “U nizu relativno samostalnih epizoda, naizmjence melankoličnih, komičnih i zastrašujućih, maratonske rečenice ove knjige tvore složenu evokaciju Osijeka početka i sredine devedesetih. Pod krinkom memoara, rekonstrukcije jedne privatne povijesti i borbe s nepostojanošću sjećanja Policijski sat ulazi u zonu “stvarnosti” samo kako bi u njoj otvorio napetu međuigru sa svijetom drugih Bekavčevih proza: trans¬komunikacijom, apokalipsom, drugom stranom.”

3.Marko Dejanović: Karte, molim (Sandorf)

Apokaliptično, fantazmagorično – nisam “na ti” s tom vrstom štiva. Radnja se odvija (prepisujem s korica) “ u neodredivim, halucinantnim, "izmijenjenim" stanjima svijesti, negdje na razmeđu jave, sna ili duboke kome. Upravo ta perspektiva autoru omogućuje da progovori o neuralgičnim točkama nedavne prošlosti u koju je naša sadašnjost i dalje uronjena, i o budućnosti koja prijeti ponavljanjem prošlosti. U tom smislu, morali bismo se svesrdno složiti s pripovjedačem koji zaključuje, "Valjalo bi se probuditi".”.

4. Zoran Ferić: Na osami blizu mora (V.B.Z.)

Puno likova lokalnih “galebova” I “malomišćanski” djevojaka, otok Rab, ali I Zagreb, Rijeka, Graz, pa čak I Afrika, puno različitih priča koje prate svaki lik posebno, od puberteta, do starosti, bolesti, smrti. Gradi priču na svakom liku posebno, ali na kraju se sve isprepliće I zaokružuje. Roman pun crnog humora, lijepih I toplih priča, seksa opisanog do detalja na granici da zgade čitatelja, pa opet ljubavi, prijateljstva… Ferić me svaki puta iznenadi kako iz jednog osjećaja prelazi u drugi I sve to isplete u predivo da na kraju (usprkos gađenju na neke rečenice) zaključim da sam pročitala odličnu I prekrasnu knjigu.

Nekoliko citata:

“Borba za održavanje života (Afrika) ovdje je uključivala neusporedivo veći angažman I svakodnevne muke nego na mediteranskim otocima. Tek čovjek dotjeran do svojih krajnjih granica, koji hoda ruku pod ruku sa smrću, može pravilno razumjeti prirodu. I Bog je ovdje jednostavniji.”

“Jer kad si tinejdžer, u pobuni, prvenstveno prema roditeljima, a onda i prema svijetu koji su stvorili odrasli, svaka zapreka ljubavi pretvara se u slatko od ružinih latica kom se ona hrani.”

“Katolicizam koji se u Poljskoj zadržao kao brana ruskog pravoslavlja I njemačkog luteranstva vrlo je sličan hrvatskom katolicizmu koje je služio zaštiti od pravoslavnih Srba. Ne od vjerovanja nego od naroda. Poljski je katolicizam prvenstveno nacionalan kao i hrvatski.”

I na kraju prepisujem s korica jer se potpuno slažem:

“Ljubav, seks, mnoštvo smiješnih I prepoznatljivih ferićevskih grotesknih situacija, ali I tuga, melankolija I vječna borba sa životom koji na uvijek nekako “zajebe”, a sve ispisano majstorskim rukopisom jednog od najuvrevljivijih glasova hrvatske književnosti.”

5. Đurđa Knežević: Disanje nemani (Fraktura)

Odvjetnica, sad već uspješna, vraća se u gradić svog djetinjstva kako bi prisustvovala promociji monografije lokalnog kazališta u kojem je i ona glumila kao dijete i djevojka. Suočava se sa sjećanjem na traume iz djetinjstva koje su ostavile duboku ranu, toliko duboku da se godinama liječi kod psihijatra. Tema pedofilija, žrtve ostarjelog svećenika djeca, mučna i teška. Svidjelo mi se kako je obrađena, mada mi je malo nedostajalo osjećaja, ipak jako dobro.

6. Nebojša Lujanović: Oblak boje kože (Fraktura)

Prepisujem s korica: „Od Zagreba do Bosne, od sadašnjosti do prošlosti, od romskog geta u središtu Zagreba (Plinarsko naselje) do Auschwitza i slabije poznatog romskog Holokausta, od sanjanog normalnog života do ratnih trublji. Nebojša Lujanović u svome novom romanu Oblak boje kože pripovijeda o krivnji i pravdi, o žrtvama i onima drugima, prije svega o Romima i njihovoj kulturi, o onima istinskim drugima koje ne vidimo i koji su uvijek u središtu tragedije.“ Mogu li još nešto dodati? Mislim da je ovo dovoljno. Samo još da mi se jako sviđa kako piše i da sam uživala u svakoj rečenici.

7. Robert Perišić: Područje bez signala (Sandorf)

Gradić N., zabačen, napušten i pomalo mrtav, dolaze dvojca likova Oleg i Nikola, te bude nadu da će oživjeti proizvodnju turbina u zaboravljenoj i derutnoj tvornici. Prepisujem s korica: “Povezujući sadašnjost i prošlost te zbivanja na neobično širokom prostoru, od Sibira do Magreba, od Dinarida do Londona, ova priča angažira i intelektualno i emocionalno – uz neprekidno iščekivanje: što će biti dalje?”

8. Ivana Sajko: Ljubavni roman (Meandar Media)

Ona i On (nigdje se ne spominju imena), mladi bračni par s malim djetetom. Roman o prestanku ljubavi, o neimaštini i teškom životu u zemlji napaćenoj ratom, opljačkanoj, gdje se nezaposleni broje u stotinama tisuća (tako i oni), gdje se prodaju tvornice u bescjenje, gdje se grade šoping centri i podzemne garaže, devastiraju prekrasni trgovi.... Jako mi se svidjela.

9. Bekim Sejranović: Tvoj sin Huckleberry Finn (V.B.Z.)

Fascinantno, potpuno me opčinio. Već mi se davno nije desilo da sam probdjela noć jer se nisam mogla odlijepiti od knjige. Priča je to o sinu koji plovi Savom u brodu Savska buba, cijelo vrijeme drogiran svim mogućim drogama (prepoznajem samo travu, morfij i neke lijekove koji se izdaju na recept  :) ), o ocu (zove ga Matori), koji teško bolestan dolazi iz Australije kako bi obnovio – popravio, poljuljane odnose sa sinom, o velikom broju suludih i zanimljivih likova. Ovo je priča o odnosu oca i sina, o odrastanju, o ljubavi, o drogiranju ..... o životu. Htjela sam napisati da je duhovito, ali nije, više je na nekoj granici tragikomičnosti. Kroz cijelu knjigu pisac se često direktno obraća čitatelju. Ljubav prema ženi koju naziva “moja draga”, ne želeći joj napisati ime – citiram: “Opet smo se kupali, sunčali, pričali smijali, ljubili, igrali se s Lundom, pred večer zapalili vatru i promatrali zvijezde, pili vino, vodili ljubav, spavali. To je to, nema dalje. Ne znam što da vam o tome više kažem. To je taj trenutak kojeg se sjećam kad pomislim na nas dvoje, to je scena koja će mi proći kroz glavu kad se moja svijest bude gasila, kad moja duša krene na put, kad dođem do ušća i uplovim u neku novu rijeku. Ili možda ocean, vrag će ga znat. A ako ne on, onda sigurno Matori.”O životu i smrti: “Ponekad mi se, kad sam tužan, i ljudi čine poput vilinskih konjica. Živimo poput larvi, gramzivi i gladni pužemo po mulju, a onda jednog dana dobijemo krila, obasja nas svjetlost, poletimo, uhvatimo se sa srodnom dušom u vilino kolo na jedan dan, ali nas to brzo iscrpi i zatim uginemo i padnemo u tamnu i duboku rijeku bez izvora i ušća.” Prekrasno rečeno, zar ne? Prepisujem s korica: “Zadnjih godina jedan drugi Norvežanin, Karl Ove Knausgaard, postao je svjetska književna zvijezda opisavši do najsitnijih i najintimnijih detalja svoj život, pritom nimalo ne štedeći ni sebe ni svoju obitelj. Sejranović radi slično, samo što je njegov roman beskompromisniji, iskreniji, kompleksniji, uzbudljiviji, autoironičniji, duhovitiji...” Pročitala sam Moja borba prvu i drugu knjigu, tj kod druge sam cca na polovici odustala. Potpuno se slažem da je Sejranović opako bolji.

10. Slobodan Šnajder: Doba mjedi (TIM press)

Ovo je priča Volksdeutscherima u Slavoniji, odnosno o obitelji Kempf. Praotac Kempf doselio je u ove krajeve još davne 1770. godine u okviru terezijanskih reformi. Tijekom stoljeća Georg je preko Jurja postao Đuka, a Franz Franjo. Njemački jezik se više ne koristi, a i u onim rijetkim trenucima kada pričaju na svom jeziku, to je već varijanta koju Nijemci ne razumiju. Prolazi Prvi svjetski rat, pa Drugi svjetski rat gdje se vrti glavnina priče, a završava smrću glavnih likova u Zagrebu u vrijeme nakon raspada Jugoslavije. Prekrasno i toplo pisan, ovaj se roman čita na dah.

Prateći sina na bojište otac Kempf razmišlja: “Samo je jedno zlo veće: biti kao dobrovolji-prisilnik, silovoljac, “doznačen” SS-diviziji koja se od dunavskih Švaba formirala u zemlji. Tu će oni raditi velika sranja, misli stari Kempf. Rusi i ovdašnji crveni zatući će ih sve do jednoga. Pa šume vrve partizanima. Na Istoku je grozno, ali ne i posve bezizgledno. Uostalom, čini se da će fronte na Istoku biti brzo probijene. Ako već moraš pasti u zarobljeništvo, onda je bolje da te zarobi tuđin nego domaći ljudi. Ovdje će se mnogo osvećivati, tamo si stranac. Postoji valjda i neko ratno pravo.”

Mirogoj, sahrana: “Kempf nije uspio ni u čemu osim u tome da ostane stranac. A nigdje se ne može biti tako potpun stranac kao u zavičaju. Otud su na “posljednji ispraćaj” došli uglavnom oni koji više ne postoje i to do te mjere, da se i ovdje, gdje su svi jednaki, drže po strani.”

11. Irena Vrkljan: Protokol jednog rastanka (Naklada Ljevak)

Autorica se oprašta od čovjeka s kojim je bila u braku više od polovice svog života. Kud god pogleda, što god ugleda, sve ju podsjeća na njega. Slike, knjige, tekstovi, njegovi dnevnici koje je vodio u malim bilježnicama tzv rječnicima, klupa na Zapadnom kolodvoru.... Posebno je dirljiv dio kad supruga posjećuje u Domu, kad se sjeća panike kojom ga je s prijateljima tražila jer se (već pomalo dementan) izgubio. Roman je protkan suprugovim tekstovima koje je autorica prevela s njemačkog na hrvatski jezik. Pisano kao svojevrstan omaž Bennovom, suprugovom djelu.

Pročitano, kristaliziraju se dojmovi, krećem s plusićima.. ma ne tu ipak ovdje... ma ne... ipak ovaj... Seljakam se gore – dolje, nekako mi je prošle godine bilo puno lakše (pokazalo se da sam dobar kritičar). Uz sav trud i moje oštre kriterije, spala priča na tri slova i nema šanse za skraćivanje  :). Po meni su najbolji romani izdani u 2015. godini: Zoran Ferić: Na osami blizu mora, Nebojša Lujanović: Oblak boje kože i Bekim Sejranović: Tvoj sin Huckleberry Finn.