Sonja Smolec | Jane Johnson: Stupovi od svjetla

Autorica romana „Deseti dar“ ponovo se vraća u prošlost. Vodi nas u dvanaesto stoljeće, u vrijeme križarskih ratova. Da bi čitatelju olakšala snalaženje, na početku knjige postavljene su dvije mape bliskog istoka i područja sukoba. Jednako tako, s obzirom na brojne likove s kojim će se čitatelj susresti, iste je nabrojila po imenima i lokalitetu pripadnosti. Već u samom početku susrećemo plejadu pomalo neobičnih likova za koje nikad ne bi rekli da će se naći u situaciji da budu sudionici križarskih ratova. Jane Johnson suvereno vlada povijesnim činjenicama ali nam ih ne nameće kao suhoparne i zamorne podatke. S njenim likovima dolazimo u situaciju da budemo tužni, preplašeni, začuđeni, a jednako tako da se njima i zajedno s njima smijemo.

Kako i svaki dobar povijesni roman, i ovaj u svojoj osnovi ima upletenu pomalo neobičnu ljubavnu priču, čak i više njih, nimalo manje važnih. Kroz njih upoznajemo jedno sasvim drugo vrijeme, kulturne običaje i začuđujuće veću tolerantnost među pojedincima različitih vjerskih zajednica istoka.

Osim muslimanke Zohre i Židova Nataniela, mladog liječnika, ključni likovi romana su tajanstveni Maur i John Savage, mladić koji je svoje veoma teško djetinjstvo, kao siroče, proveo u samostanu. Zahvaljujući Mauru, on odlazi iz samostana, priključuje se glumačkoj družini, u biti neobičnoj grupi varalica s kojom putuje po Engleskoj tako dugo dok ne budu unovačeni u vojsku Rikarda Lavljeg Srca.

Knjiga obiluje mnogim povijesnim podacima i detaljno opisanim događajima, no unatoč tome brzo se čita jer nas jednostavno „vuče“ želja da nakon pješčanih pustinja i krvavih pokolja ponovo sretnemo kako Zohru i Nataniela, tako i Maura i Johna Savagea.

Ova ljubavna priča ispričana je na vrlo realističan i topao način i autorica ulazi u njihov intimni svijet predočujući nam ljubav koja je zabranjena ali ipak podržana od strane Natanielovih roditelja. Koliko je Zohra bila slobodoumna muslimanka, toliko su slobodoumni bili i Nataniel i njegovi roditelji koji su im omogućavali susrete.

Sama Zohra, u svojoj obitelji je nakon majčine smrti jedina žena koja mora brinuti o domaćinstvu, ocu i braći.

„Zohra je zijevnula i protegnula umorna leđa. Ustala je prije prve molitve i odonda je neprestano radila.“

Ova jedna jedina rečenica sažima Zohrine dane prije i nakon majčine smrti bez obzira na sve naknadne promjene koje su se dešavale u njenoj obitelji.

Rat, odnosno osvajači istoka, nisu birali načine opsade. Ljudi su posvuda doslovce umirali od gladi i žeđi dok ne bi bili prisiljeni predati se neprijatelju ili umrijeti.

Između redova ovog romana čut ćemo vriskove ranjenih, njisku konja, šaputanje zaljubljenih, osjetit ćemo miris domaćeg kruha, bogatstvo raznolike hrane, dok su je imali. Vidjet ćemo izbočene kosti pregladnjelih, osjetiti miris pustinjske prašine i opasnost zaraznih bolesti. Lijepo i ružno, istovremeno su jedno do drugoga.

John Savage, jedan od glavnih likova, zahvaljujući kome saznajemo za mnoga događanja, koji je mimo svoje volje postao vojnik i koji je pukim čudom preživo nemoguće uvjete, postaje naš nevidljivi vodič, i sam se čudi onome što se oko njega dešava.

„Kako su mršavi, pomislio sam gledajući ih ispod ruba kukuljice: skupina ljudi starih i mladih, vojnika koji se vraćaju sa smjene, pa čak i žena s djecom unatoč kasnom satu. Lica su im bila jako ispijena, s kožom nategnutom preko kostiju. Kako smognu snage za hodanje, a kamoli uza obranu grada?“

...“Sjetio sam se kako je Maur rekao da u ratovanju moraš isključiti maštu, i odjednom sam se osjećao prljavo i posramljeno.“

„Bio sam vojnik u kršćanskoj vojsci koja je ovom narodu donijela glad, a zašto? Zbog nekog zlatnog grada koji nitko od nas nije ni vidio, zbog religije koja ne čini ništa drugo nego nas plaši kaznom poslije smrti. Pred takvom očitom patnjom potrga za drangulijom kao što je Sveti križ  doimala se bestidno.“

Ovo je još jedan dokaz da u svim vremenima postoje ljudi razmišljaju zdravim razumom ali nisu u prilici ili mogućnosti suprotstaviti se svemu što se dešavalo.

Bilo je to vrijeme kad su mnogi bili opsjednuti relikvijama, a na žalost mnogi drugi, među kojima i crkvenjaci, nalazili su načina kako da lažnim relikvijama varaju ljude.

Ljubavna priča, usred sve te boli, umiranja i prijevara, Zohru vodi k ovakvim razmišljanjima:

„Zohru je obuzela radost. Ovako mora biti, Ovo je važno, premda se svijet raspada oko njih. Koga briga što dolaze iz različitih kultura? Židovi, muslimani, i u Niminu slučaju tko zna što? Eto kakav treba biti svijet. Bez pravila i granica, s ljudima koje okuplja ljubav.“

Ništa manje značajna nije ni ljubav koja postoji između Maura i Johna Savagea. Maur niti jednom, od kad su se upoznali, nije poduzeo ništa kako bi Johnu direktno stavio do znanja da mu je stalo do njega mnogo više nego kao do dobrog prijatelja. Bili su to tek suptilni nagovještaji, nešto što je John morao naučiti razumjeti. Njihova privrženost i ljubav jača vremenom i ostvaruje se, diskretno objavljena na samom kraju romana.

Sukob vjera i kultura utjecao je na jedne i druge. Na istok i zapad. Velik utjecaj pri građenju srednjovjekovnih katedrala imala su saznanja ljudi koji su na istoku boravili bilo kao hodočasnici ili ratnici, i proučavali istočnjačke građevine. Jedna od takvih osoba bio je i John Savage.

I sama autorica kaže da je neke stvari i događaje jednostavno morala izmisliti. Ne postoje podaci koji bi joj potvrdili ili negirali ono o čemu je pričala. Sama ideja za roman, kao i naslov, došli su iz autoričinog sna, odnosno vremena nesanice, kad je razmišljala o građevini upravo viđenoj u nekoj TV emisiji za koju je mislila da je Velika džamija u Casablaci, a zapravo je bila katedrala u Salisburyju.

Čitetelju ovog izuzetnog romana svakako bih preporučila da na kraju knjige pročita i Napomenu autorice. Da bi shvatili o čemu između ostalog govori, ovdje je samo jedan kratak navod:

„Terorizam nije ništa novo i ne svodi se na jednu kulturu ili religiju. Današnji čitatelj sklon je otpisati ljude z prošlosti kao manje kulturne ili manje civilizirane od nas. No, ako nam povijest daje ikakvu pouku, to je da rijetko učimo od pogrešaka i strahota iz prošlosti.“

Tisak. Znanje d.o.o.