Kolumne

četvrtak, 28. travnja 2016.

Što je pisac htio reći III.


PISATI ILI NE, PITANJE JE SAD

Piše: Vlatka Planina

''Ja nemam uvjete za pisanje.''
''Pisao bih kad bih imao radnu sobu.''
''Nemam kada pisati.''
Mogla bih nabrojati još barem desetak sličnih izlika.

Ovu kolumnu pišem uz drečanje Pingvina s Madagaskara i živahnog uskoro dvogodišnjaka koji me drži za ruku. Lijevu. Pišem desnom.

Možda vam se ovako nešto čini kao pretjerivanje no, u današnje vrijeme, rijetki su sretnici koji mogu odvojiti nekoliko sati za pisanje, pogotovo u komadu. Većina piše u ukradenim pauzama između ''pravih poslova'' ili u vrijeme kada svi spavaju – kasno navečer ili rano ujutro.

Ja svoje spisateljske minute obično kradem u vrijeme juniorovog poslijepodnevnog drijemeža. Onog časa kad on zaspi, sjedam za računalo. I znam da imam sat vremena da napišem sve što sam taj dan naumila.

Nije uvijek bilo tako. Nekada sam imala mnogo vremena za pisanje. Ali, moram priznati da nisam bila ništa više učinkovita. Štoviše, svo slobodno vrijeme nekako bi se rasipalo i ostala bih bez dva, tri sata slobodnog vremena i s tek stranicom, dvije teksta. Sada kada imam vrlo ograničeno slobodno vrijeme, u šezdeset minuta redovito uspijevam napisati tisuću i petsto do dvije tisuće riječi kvalitetnog teksta.

Vrlo je sličan slučaj i s prostorom za pisanje. Radna soba prosječnom je piscu rijetko dostupan luksuz. No, zahvaljujući modernoj tehnologiji, danas se može pisati svugdje: u kafićima, u tramvajima, u čekaonicama. Jedini radni stol na kojem ponekad uspijem natipkati stranicu, dvije jest onaj u mom kabinetu, u školi u kojoj radim. A i to je samo onda kada imam slobodan sat, što je gotovo nikad.

Ono što mnogi ne shvaćaju i zbog čega toliko ljudi odustaje od pisanja prije no što se uopće okušalo u njemu jest da su za pisanje potrebne samo dvije stvari:

Prva je to da imaš nešto za reći.
Druga je to da imaš neukrotivu potrebu izbaciti to iz sebe i podijeliti sa svijetom.

Toliko je jednostavno i toliko teško. I zastrašujuće.

Pisanje je nemilosrdno zvanje. I vrlo samotno. Nema strojeva koji se mogu pokvariti, sudaca koji mogu krivo prosuditi, suigrača s kojima se može podijeliti krivica. Svaki neuspjeh i svaki pad moguće je predbaciti isključivo sebi samome.

I mislim da je upravo zbog toga mnogim spisateljskim nadama lakše reći ''ne mogu'' i izvlačiti se na izlike u koje ni oni sami ne vjeruju.

Jer, što ako pokušaju i padnu? Što ako se osramote? Što ako daju sve od sebe i to svejedno ne bude dovoljno? Hoće li moći živjeti s tim?

Odgovor na to pitanje, i ujedno završetak ove kolumne, prepustit ću književnici J. K. Rowling, autorici Harry Pottera:

''Nije moguće živjeti a da negdje ne pogriješiš, osim ako ne živiš tako oprezno da kao da i nisi živio, u kom slučaju si pogriješio u samom startu.''

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.