Umjetna inteligencija iz dana u dan dokazuje svoju superiornost i u kreativnim poslovima, a već je programirana da može izbjeći pokušaj gašenja. Ako se otme kontroli i pokuša naštetiti čovjeku, možda se neće moći eliminirati kao računalo Hall iz slavne Odiseje 2001. Arthura C. Clarka. Što možemo očekivati od sve naprednije tehnologije? Kako čovjek sa svojim talentima može konkurirati nadmoćnim strojevima i gdje je uopće mjesto čovjeka u budućnosti planeta?
Ako su vas vijesti o umjetnoj inteligenciji potakle da si postavite slična pitanja, utješno je znati da niste jedini. Štoviše, odgovore na takva pitanja razradila je spekulativna fikcija u klasicima žanra kroz sve opcije, ishode, mogućnosti i zaplete koje može donijeti sukob s umjetnom inteligencijom. I ne samo to - svakodnevno se uvjeravamo kako su najveći autori spekulativne fikcije znali precizno predvidjeti razvoj događaja i ključna pitanja evolucije čovječanstva.
Velike filmske klasike spekulativne fikcije koji obradio je Aleksandar Žiljak u svojoj knjizi „Zvijezde u noći“, u kojoj je ukoričio svoja predavanja održavana na konvencijama znanstvene fantastike, Sferakonima, Istrakonima i Rikonima u proteklih deset godina. Teoretičari žanra, kao što je profesor Silvestar Mileta, navode da su Žiljkova predavanja obavezno štivo prije bilo kojeg gledanja Metropolisa, Aliena ili Nosferatua. Žiljak, naime, detaljno poznaje žanr, a istodobno je svjestan kako mlada publika tek treba otkriti kako spekulativna fikcija može biti razumljiva, bliska, zabavna i poučna. Predstavljajući filmske klasike Aleksandar Žiljak ide i korak dalje tako da u svoja predavanja ugrađuje ključ za tumačenje suvremenih političkih događaja i za prognoziranje globalnih kretanja.
Uoči nastupa na sf konvenciji Sferakon, te na Dvotočki, festivalu žanrova, s Aleksandrom Žiljkom razgovaramo o njegovoj knjizi „Zvijezde u noći“ i o aktualnosti spekulativne fikcije.
Podnaslov Vaše knjige „Zvijezde u noći“ je „Politička predavanja o filmskoj fantastici“ jer u esejima tumačite kako kultni sf-filmovi reflektiraju društvenu stvarnost. Koliko je sf prisutan u našem kulturnom prostoru, s obzirom na informativnu i adaptivnu vrijednost koju nosi? Koliko je sf cijenjen u razvijenim zemljama, s obzirom na današnje brze promjene i nagli tehnološki razvoj?
Koliko je SF prisutan u nekom prostoru/društvu podosta ovisi o tehnološkom napretku tog društva. Proučavanje povijesti SF-a upućuje na zaključak da se SF u nekom prostoru počinje ozbiljno javljati kad taj prostor dosegne neki nivo tehnološkog napretka, u praksi je to industrijalizacija i urbanizacija stanovništva. To se može uočiti npr. u SAD, zapadnoevropskim zemljama i UK, u Kini, Japanu, itd. U Jugoslaviji se SF ozbiljno pojavio 1960-ih, s industrijalizacijom i posljedičnim pojačanim zanimanjem za tehniku i znanost, te s rastom gradova, preseljenjem ruralnog stanovništva, a pomogao je i podizanje obrazovnog nivoa novih generacija. Pojedinačno se SF nalazi se i ranije, ali nećete naći SF kao masovni kulturni proizvod u seoskim društvima.
U našem, hrvatskom, kulturnom prostoru, SF je prisutan od 1960-ih, što kroz prevedene naslove, što kroz domaće autore. Razvoj SF-a u Hrvatskoj kontinuiran je do danas: istinskog prekida nije bilo čak ni tijekom Domovinskog rata, baš nasuprot. SF književnost kod nas trpi uvjete kao i sve ostale književnosti: male naklade, kritičarsko zanemarivanje, problematična distribucija, itd.
SF je cijenjen u razvijenim zemljama, barem kao isplativi kulturni proizvod. Prije svega se to odnosi na film. Jasno, podloga filmu i TV serijama, igrama, stripu, je književnost. SF film je proizvod čija cijena se penje do reda veličine milijardu dolara, a dobit od njega raste i do 2 milijarde (Avatar 2 Jamesa Camerona, iako su njegovi filmovi pomalo ekstremni primjeri). S tolikim novcima u igri, itekako je SF cijenjen. Postoji ozbiljno akademsko proučavanje SF-a (čak i kod nas), postoje široki krugovi ljubitelja/potrošača, masovna okupljanja - konvencije (čega ne nedostaje ni kod nas), uistinu sva potrebna infrastruktura jednog žanra, što ne znači da svima cvatu ruže i da nema ozbiljnih problema. Osim toga, ono što je bilo SF kroz 20. stoljeće, sad postaje stvarnost: AI, brzi kopneni prijevoz, samovozeći automobili i kamioni, elektrificiranje vozila, solarne i vjetroelektrane, nove nuklearnoenergetske tehnologije, napredak biotehnologije i medicine, kloniranje, robotizacija proizvodnje, humanoidni roboti, telekomunikacije, džepna računala, nove astronomske spoznaje, planeti diljem svemira, promjene u vođenju ratova ... I sve to po sve nižim cijenama.
Jedno od predavanja u knjizi nosi naslov „Harry Potter i duh brkatog kaplara“ i u njemu uspoređujete stvarno i fikcijsko apsolutno zlo. Kako objašnjavate činjenicu da je žena napisala serijal o dječaku koji se suprotstavlja arhetipskom zlu razvijenom u patrijarhatu?
Pa, ako se HP gleda kao prikaz otpora patrijarhatu i proizlazećem zlu, meni je logično da o tome piše žena. I nije prva koja se bavi čarobnjačkom prosvjetom: pisala je o tome i Ursula K. Le Guin, puno ranije. Lord Voldemort je Hitler u fantazijskom ključu, bez obzira je li Rowling toga bila svjesna, a ne bi me čudilo da je. Zanimljiv je način kako on ovladava institucijama čarobnjačkog društva. I što je jako zanimljivo, upravo danas imamo prilike promatrati kako to zapravo ide relativno lako, u likovima Trumpa i Muska i njihovim napadima na američka ministarstva i agencije, kao i njihove programe, često ključne za siromašnije slojeve. Uočavamo niz likova koji se ponašaju baš kao Voldemort i njegova horda, kukavica, oportunista, pohlepnih, patoloških lažljivaca, zlikovaca širokog spektra, da se tako izrazim. I jasno da će napasti i školstvo: gašenje Department of Education jedan je od ciljeva MAGA pokreta, s logičnom namjerom stvaranja novog Trump Jugenda, i osiguranjem da nacifikacija američkog društva konačno postane službena i prihvaćena. A taj politički program uvijek je bio prisutan u američkom društvu, kao što je to bio i Voldemort kod čarobnjaka: nikad mrtav, uvijek prijetnja. Odjednom, vrlo iznenadno, Harry Potter postaje politički vrlo aktualan na način i uz brzinu koju ni ja nisam očekivao.
Tema za ozbiljno razmišljanje: demokracija i demokratske procedure - izbori - doveli su na vlast i Hitlera i Trumpa (dvaput!). Možda treba prestati fetišizirati današnje demokratske prakse i početi tražiti nove načine vođenja društava.
Vrijeme radnje velikih sf-ova većinom je iza nas. Kako današnji mladi ljudi, rođeni oko 2000. godine, doživljavaju „Odiseju 2001.“ ili „Blade Runner“, čija se radnja događa 2019. godine? Kako funkcioniraju veliki sf-ovi u 2025. godini? Gube li distopije uvjerljivost kad ostanu neostvarene?
Mnogi mladi tragično su filmski nepismeni i spomenute filmove nisu gledali, pa je dobro pitanje da li ih uopće doživljavaju. Nije to samo problem SF-a, nego i ostalih žanrova, a da ne spominjem nenačitanost. I time se stvaraju generacije podložne fašizaciji, koju smatram neraskidivom od kapitalizma općenito.
Prvo, tko kaže da su distopije neostvarene? One se već desetljećima ostvaruju „ispod žita“, polako, neprimjetno, da se nitko ne uznemiruje dok ne bude prekasno. Uvjerljivost distopija naravno ovisi o tome kako su napisane/snimljene. Filmskim distopijama (a imamo i obrasce kako one funkcioniraju na filmu) mogu se uputiti brojni prigovori. Kao prvo, one egzistiraju kao zatvoreni mjehuri, i o svijetu izvan i oko njih obično znamo malo ili ništa. Načini kako distopijska društva nastaju naivni su, kao i njihovo svakodnevno postojanje. Ekonomska baza se uglavnom ne spominje. Potlačena klasa rijetko je inicijator promjene. Mnogi „bundžije“ u filmskim (a i književnim) distopijama zapravo su u početku zupčanici u mašini. Smith u 1984., vatrogasac i policajac u Fahrenheitu 451, odnosno Equilibriumu, Deckard u Blade Runneru, bogataški sin u Metropolisu, vojnici u Svemirskim jurišnicima, Quaid u Total Recall, Murphy u Robocopu... Načini opresije također su bezvezni, blago rečeno. A ideja da će se sustav srušiti jednim velikim „uraaaaaaaa“ na nivou je socrealističkih prikaza Oktobarske revolucije. Filmske distopije, koje nastaju uglavnom u distopijskom okruženju američkog društva, nedorečene su, naivne, ponekad glupe. Stvarne distopije kojima se približavamo, daleko su opasnije i neće ih se moći srušiti s nekoliko spremnika municije i malo eksploziva. Nije dovoljno znati što se ne želi. Treba znati što se hoće i kako to postići.
U prikazu knjige „Zvijezde u noći“ u Hrvatskom filmskom ljetopisu Silvestar Mileta navodi Vaše izvrsno poznavanje japanskog stripa i animiranog filma. Kako se Japanci odnose prema arhetipima i bajkama? Koliko je sf prisutan u japanskoj svakodnevnici i kulturi? Može li sf pridonijeti razumijevanju, a time i prevenciji društvene patologije i nasilja?
Mislim da gospodin Mileta malo pretjeruje. 😊
Imam osjećaj da su Japanci svoje bajke, tradiciju i arhetipove spretno utkali u svoju popularnu kulturu, koja zasigurno ima utjecaja na djecu i omladinu, a i odrasle, utoliko što su neki tradicionalni (čitaj feudalni) arhetipovi itekako prisutni u korporacijskom okruženju modernog Japana: marljivi zanatlija, vjerni samuraj, šogunov odani službenik, mudraci... Njihov strip, animacija i SF film i TV, uglavnom nastali poslije nacionalne katastrofe Drugog svjetskog rata i uz vrlo kreativno interpretirane američke uzore u početku, kao da su odrazili prelijevanje mentaliteta šogunata (ukratko, vojne diktature) u biznis, te državnu i javnu upravu. A kako je puno toga iz mangi i animea još i kawaii (slatko), ne treba čuditi što vas Gojira ili curice u motoriziranim oklopima čekaju iza svakog ćoška i što svaka iole gledana crtana serija ima horde kostimiranih sljedbenika/ca.
SF može poslužiti premoštavanju geografskih udaljenosti i kulturnih razlika. SF film je obično američki i, ne treba se zavaravati, širi američke nazore i vrijednosti diljem svijeta. Neću sada ulaziti je li to istovremeno metoda kulturnog imperijalizma. Zgodno je tu dodatno držati oči otvorenima. S druge strane, činjenica kako se japanski SF strip i animirani film raširio Zapadom u zadnjih 50-tak godina, primjer je kako jedna do tad prilično slabo poznata kultura premoštava cijeli ocean. Mnoge male kulture mogle bi podosta tu naučiti, iako se stvaralački uvjeti bitno razlikuju, obično na štetu malih.
Što se tiče nasilja i patologije, nisam mišljenja da ih popularna kultura širi ili prevenira. Ne vjerujem da će netko ubiti jer je vidio ubojstvo na filmu. Ne samo radi toga. S druge strane, priznajem da je masovno prisustvo nasilja u popularnoj kulturi jedan od mogućih mehanizama njegova normaliziranja. Ali krajnji nasilni čin ishod je mnogih faktora, koji se moraju proučavati, koji često ukazuju na šire društvene probleme, i koje treba promatrati individualizirano.
Silvestar Mileta u svom prikazu konstatira da Vaša knjiga „Zvijezde u noći“ ima „status rijetke i poželjne pojave“. Zašto češće ne objavljujete publicistiku? Koliko publicistika može utjecati na mladu publiku koja treba pospremiti golemu produkciju u prvih sto godina filma? Kakvo je zanimanje publike za Vaša predavanja o filmskoj fantastici na sf-konvencijama?
Možda zato što su predavanja u knjizi rezultat desetljetnog rada, a nisam se baš opario njim. Imam i knjigu o kriptozoologiji iz 2003. pod pseudonimom Karl S. McEwan. Publicistika zahtijeva proučavanje teme, promišljanje, izvlačenje zaključaka. To ne smije biti neobavezno trabunjanje. A to znači rad. Koji je u nas slabo plaćen i valoriziran.
Pitanje je koliko mladi uopće čitaju publicistiku. To je stvar interesa. Ja sam do završetka srednje škole imao apsolvirane dvije povijesti filma (Sadoul i Gregor&Patalas, obje već tad zastarjele - staju na francuskom novom valu) i Munitića (Fantastika na ekranu u dva dijela). Onaj koga film zanima može iz takvih knjiga dobiti spoznaje o tome kako se film kao medij i umjetnost razvijao i čemu iz stvarno ogromne produkcije posvetiti pažnju. U više navrata sam se uvjerio kako klinci nisu gledali brojne značajne SF filmove iz 70-ih i 80-ih. Malo samoreklame: odričem da je moja knjiga povijest SF filma - previše je toga u njoj preskočeno. Ali tekstovi jesu složeni kronološki i neke crte razvoja i trendovi u SF filmu se dadu iščitati. Osim toga, tko si zada domaću zadaću da odgleda u njoj spomenute filmove, odgledat će ono najznačajnije.
Zanimanje publike postoji, a posjećenost predavanja ovisi i o veličini konvencije. Mnoga predavanja ponavljao sam na više konvencija u Hrvatskoj. Što se konvencija tiče, one su u Hrvatskoj nesrazmjerno brojnije od snage same produkcije i veličine države i brojnosti stanovništva. I ono što veseli, privlače mladu publiku. Bio sam svojevremeno na jednoj konvenciji u Njemačkoj, i u pridruženom kafiću sam se osjećao kao u staračkom domu. I čujem kako to nije bila lokalna iznimka.
Časopis Ubiq, koji uređujete, nosi titulu jednog od najboljih europskih časopisa za znanstvenu fantastiku. Upravo pripremate proljetni broj. Koje teme dominiraju? Kakva je aktualna produkcija SF-a u Hrvatskoj? Kakav je hrvatski SF u usporedbi sa stranim?
Priče i novele u Ubiq-u spadaju pod širi kišobran spekulativne književnosti, koji pokriva SF, ali i fantasy i horor. Teme su raznovrsne i nema smisla pokušavati ih sad nabrajati. Priče se obično događaju kod nas (ako nije svemir u igri) što je dobrodošli trend od početka 90-ih. Mislim da je stvarni tzv. hard SF, dakle stroga fizika, astronomija, tehnika, znanost, pomalo zapostavljen i moguće je da je to posljedica većinskog obrazovanja autora u društvenim znanostima. Kad se odgurnu u stranu loši tekstovi, kojih uvijek ima podosta, ono što ostaje je prilično dobro. Imamo dosta solidnih autora, pišu se i romani, iako mi se čini da je u prosjeku kvaliteta kraćih formi nešto viša. Smatram da imamo SF koji se bez problema može nositi s bilo čim u inozemstvu. Problem je, naravno, u samom činu prevođenja, koje je redovito prebačeno na leđa autora.
Magistrirali ste elektrotehniku, ali bavite se pisanjem i prevođenjem, a i slikanjem, član ste ULUPUH-a i ilustrirate naslovnice svojih knjiga. Jeste li na SF-sceni, domaćoj i stranoj, našli dovoljno izazova za realiziranje svojih talenata?
Oh, izazova koliko hoćete! Kako naplatiti je najčešći. Ali ozbiljno, barem kao pisac SF-a (moja ilustratorska karijera dominantno je posvećena prirodoslovnoj ilustraciji), očekivao sam bolji prijem u javnosti. To nije samo moj problem, i ne tiče se samo SF-a. To je pitanje naše državno dotirane književnosti i njene infrastrukture - naklade, distribucija, kritika - a čini mi se da nije niti isključivo hrvatski. Nisam nikad osjećao neke posebne probleme u samom činu pisanja. Ponekad lako nađem temu koja me zanima, ponekad teže, ali mislim da je tako u mnogih pisaca. Za naše uvjete imam količinski solidnu produkciju, ali ne smatram se posebno brzim piscem. A često imam potrebu i režiserski vizualizirati situacije, zamisliti prostor i kako se likovi kreću kroz njega. Možda sam frustrirani filmski režiser.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.