Urednica knjige mr Šura Dumanić, građanska aktivistkinja, publicistkinja, poznavalac i promoter Kastelove poezije, odabrala je najljepše kamenčiće od soli iz mozaika rukopisa a pjesnikinja i autorica pogovora dr Lena Ruth Stefanović navela - Da li je dijagram mediteranskih vjetrova, kojim su se još od antike bavili filozofi i pjesnici, mogao promaći pažnji Borisa Jovanovića Kastela? Naravno da ne, jer zvanje najznačajnijeg post-jugoslovenskog pjesnika mediteranske orijentacije on nosi zasluženo. (…). Boris Kastel svojim bogatim opusom koji broji trideset međunarodno nagrađivanih zbirki poezije gradi svojevrsno mediteransko utvrđenje sazidano od amfora, školjki i ostataka jedrenjaka iz kojih niču masline koje umjesto ulja daju krv. Mažući se tom krvlju od maslina, možete ostati čovjek - čovječica, čak i kada smo zbunjeni i kada nam ni Ruže vjetrova ne mogu ukazati odakle dolazi nevrijeme.
Trideset knjiga poezije i eseja ovog pjesnika, brojni prijevodi i internacionalna priznanja, kao i dva toma ogleda o Kastelovoj poeziji u crnogorskoj i južnoslavenskoj književnoj kritici - Mediteranski gospar (2008) i Konzul i juvelir Mediterana (2022), sami za sebe govore da od poezije nema ljepše posvećenosti kolijevci civilizacije i srođenosti sa Mediteranom. Taj put jeste trnovit ali spisatelji, poput Kastela, trasirali su ga sopstvenim plovidbama, na zadovoljstvo čitalaca i naših kultura.
Povod za ovaj razgovor svojevrsna je mediteranska trilogija Kastelove poezije - Testament u školjkama (2018), Grebeni od kostiju (2020) i Pokloniću ti Ružu vjetrova (2023) objavljena u Hrvatskoj, u izdanju Shura Publikacija iz Opatije, kao svjedok da je baš Mediteran najljepša poveznica naših zemalja, kultura i sudbina.
Kada pomenemo Vaše ime i čitamo poeziju, odmah nas zapljusne, osoli i probudi iz konzumersko-potrošačkog sna ili košmara, svejedno, Kastelov Mediteran. Možda bi bilo dobro, na početku našeg razgovora, podsjetiti se hronologije nastanka tog civilizacijskog fenomena kroz povijest i navesti uticaj tog mora na velike stvaraoce iz svijeta književnosti?
Prvo treba naglasiti i upamtiti da je Mediteran Sveto more i Srećno more! To su znali svi proroci rođeni na njegovim obalama, Jazon, Kami, Pers, Valeri ili Seferis koji je to slikovito potvrdio u pjesmi Argonauti - …s vodom što je ostavljala/na rukama/uspomenu na veliku sreću. U drevnim sirijskim i feničanskim zapisima, kao i hebrejskoj Bibliji, Mediteran su zvali Veliko more. Isto ime naći ćemo u Knjizi brojeva i, prosto, More u Knjizi kraljeva. Zbog njegovog položaja na zapadnoj obali Svete zemlje često se koristio naziv Zapadno ili Zaleđinsko more. More koje su Egipćani prikazivali purpurnom bojom, Kartaginjani su nazivali Sirijsko more. Rimljani imaju specifičan naziv za Mediteran, zadržan do naših dana, a to je Mare nostrum (Naše more) ili, rjeđe, Mare internum (Unutrašnje more) prisutno u Brodelovoj kapitalnoj knjizi Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II. Na starogrčkim pergamentima figurira Mare magnum ili Veliko more. U arapskim zapisima i dijelu islamske civilizacijske sfere imenuju ga kao Rimsko-vizantijsko more, kroz savremeni turski jezik cirkuliše Bijelo more a raskošan naziv za Mediteran našao sam u jednom otomanskom dokumentu - Bijelo čisto more! Lijepo se prisjetiti da su španski pomorci u njegovu čast citirali Gongorine stihove, duždevi kapetani čuvali ga kao svetu vodicu u bocama za najdraže, za Kavafija bilo je otklon od razočarenja i smrti, Bodleru simbol slobode, Crnjanski je narode koje plove morem smatrao divovima, a crnogorski knjaz Nikola, oslobodivši grad Bar, sa jedrenjaka je fijuknuo prsten u Jadran i uždio oči svjetionika moje domovine poslije dužeg vremena balkanskog mraka.
Mediteran u Vašem životu, književnom svjetonazoru i svakodnevici nije samo poezija dobro poznatog huka u Crnoj Gori, regiji i Evropi, nego i stil življenja? Kao takva, ima li neki red veličine plavi horizont u njoj i Vama kao rizničaru mediteranske civilizacijske raskoši koju, čini mi se, Stari kontinent danas svjesno zaboravlja kao svoju matericu?
Šta je drugo poezija Mediterana nego galebovo pero umočeno u mastilo sipe koje se nikada ne osuši već romori umjesto nas na oplatama brodova, amforama, kipovima, molovima, muzejima i atlasima beskraja. Da, Mediteran je i stil življenja. U čovjeku je taj zamajac svjetlosti koji ga pokreće da brodi do beskraja i baklja kadra da razgrne magluštinu od kanona i idolatrije. Na Sredozemlju fantastično nadilazi stvarno, mit pobjeđuje javu, čarolije se pišu mastilom maslina, soli i nevidljivim orkanom koji, nakon svega, poplavi i tada naše biografije i sudbine zasvjetlucaju na jedrilju. Taj proces destilacije mudraci od antičkih vremena zovu - poezija! Plavi horizonti u nama su beskrajni i, istovremeno, stanu u kap poezije. Ko god plovi prosvjetljuje se beskrajem, solju i hemoglobinom pučine. Taj DNK Mediterana se ne rađa u čovjeku, već se stvara doživotno i postaje stil življenja. Poslije toga, more govori umjesto nas ljepše od šuštanja listova knjiga. Kada prelistavam valove svojih knjiga, imam osjećaj da jedrim u nevidicu uma, nadilazim prozaičnost, pobjeđujem kanone i prezirem praznovjerja jer sve je u čovjeku i iz čovjeka. Unutrašnja mora dublja su, bogatija, nemjerljiva i vatrenija od onih na pergamentima jer što god je pokorno granicama, regulama i aksiomima filozofije, religije i nauke - nije Mediteran! Mediteran je sinonim dekadencije, avangrade, krvi i freska bezbožnika koji je usvojio prve proroke civilizacije i to su i danas njegova đeca. Mediteran je horizont nesvršenih mitova na javi osvijetljen u tami civilizacije božanskom bakljom! Često me noću, u Podgorici i Boki Kotorskoj, bude talasi mitova, jave, krstarenja, dalekih luka, hodočašća, antičkih himni, plime i osjeke iz mojih knjiga i dok god je to tako znam da dišem. Mediteran je otac i lična karta ove poezije a ja sam samo rizničar ili prevodilac hučanja valova, kliktaja galebova, odjeka zvona, jecaja maestrala, filozofije vrtloga, dijalektike jedrenjaka, plesa kurenti… Ključno je pitanje postavio Paolo Rumiz -Znaju li oni na brodovima da su dio legende koja traje više od hiljadu godina, imaju li pojma o moru povijesti po kojem plove? To neznanje i nesvjesnost liječi se stihovima. Bićemo, stoga, u najskorije vrijeme svjedoci da će oboljela Evropa žuditi da se vrati na ljekovite obale svog Mediterana i iscjeli svoju samoljublje, senilnost, mazohizam i sluganstvo. Da li će to biti blagovremen i spasonosan čin za nju, pokazaće vrijeme. Ako ništa drugo, njena vječnost najljepše se čuva u knjigama poezije, a ne istorije, filozofije, nauke ili u kojekakvim religijskim knjigama punim tame Srednjeg vijeka i trabunjanja.
U novoj knjizi poezije Pokloniću ti Ružu vjetrova osjeća se simbioza poetske i životne navigacije do slobode, beskraja i vječnog, a preobrazba zemljopisnog mora u introverno i ontološko pulsira kao žila kucavica. To je, čini mi se, jedinstvena alhemija po kojoj je Vaš opus prepoznatljiv?
Koliko talasa ima Mediteran, toliko moje knjige o ovom unutrašnjem moru imaju stranica. To znači da je i knjiga Pokloniću ti Ružu vjetrova - beskrajna! Ja, izgleda, cijelog života pišem jednu jedinu knjigu posvećenu Mediteranu i našoj mediteranskoj sudbini tako da je i ova knjiga samo jedan kvadrant tog beskrajnog, bezvremenog i ponornog mozaika. Ova poetika ujedinjuje dvije plovidbe - životnu i poetsku koje su, zapravo, sinonimi. Njome smo prosvijetljeni beskrajem i zadojeni hemoglobinom pučine, unutarnje i geografske, a hromozom Sredozemlja ne rađa se u čovjeku, već se stvara doživotno, postajući stil življenja. U konačnici, kad odjedrimo u neku drugu dimenziju ili sjećanje čitalaca, more će hučati umjesto nas.
Mediteran nije samo kulturno-povijesna trajektorija, kako ga je doživljavao Brodel, on nije isključivo mitsko-lirsko more, kako su ga tretirali Kami ili Žid, niti Mišleovo plavetnilo gdje u tom romantičarskom ambijentu gledamo sirene kako se češljaju, pjevaju i nude, svjetionike dok nam namiguju i jedrenjake koji nam donose ljubavnice iz dalekih luka. Čak je u romanu More, Mišle govorio o moru kao jedinstvu unutarnjih pokreta čovjeka i nebeskih sila, fatalnoj granici različitih svjetova i pupčanoj vezi mora i matere jer u francuskom jeziku, recimo, ne postoji razlika između riječi more (le mer) i mati (la mere). Da, moja poezija je u trodecenijskom hodočašću Mediteranom sve to shvatila i upila kao šljunak valove sve ove navedene kontemplacije književnih autoriteta ali ona je nešto drugo! Ona je bina svih svjetova Mediterana na kojoj talasi igraju predstave postanja, dekadencije, avangarde ili smrti nad kojom je čovjek Mediterana izvojevao pobjedu. Mastilo Mediterana huči beskrajem, nadilazi besmisao, isključivost i konačnost, prezire dogme i religijska praznovjerja svojstvena neobrazovanim i neprosvijećenim plemenima Balkana i gradi ljude od soli apsolutno strane aktuelnoj globalizaciji i daleke od baruštine konzumersko-potrošačke civilizacije. Drugim riječima, ja sam se prosvijetlio Mediteranom, ocem, pretkom i sinom ove poezije, jer sve je rođeno u čovjeku i materice našeg Mediterana, iz Mare nostrum-a, Našeg mora, kako su ga zvali stari Latini. Istovremeno, ova poezija predstavlja nepristajanje na znane i neznane pravce književnosti i života, ne pripada kanonim i trendovskim disperzijama od danas do sjutra sretna što naviga do beskraja sebe i vječnog, ne zato da bi spoznala, već iz razloga što je već spoznala slobodu i dubinu mediteranskih riznica. Tako su, rekoh već, iz Našeg mora ove versi dugog romorenja vremenom iskapale, kap po kap, Unutrašnje more (Mare internum) i to je, zapravo, alhemija moje poezije!
Vaša poetika odupire se kanonima, pravcima i, koliko vidim, stranama svijeta i vrlo suptilno, snažno i profetski talasa himne unutrašnjih mora bez kojih bi naše poimanje Mediterana, kao pupka svijeta, bilo siromašnije i dalje od istine. Da li je to njen zavjet?
Ja nikada nijesam bio, niti ću biti, slatkovodni pjesnik jer ni jedna moja grafema ili fonem nema ukus stajaće vode, nemaju četiri strane svijeta. Svaka je peta strana života đe se čovjek i Mediteran stapaju u jedno biće. Kao svim knjigama iz mog opusa, knjizi Pokloniću ti Ružu vjetrova suvišne su nautičke mape, busole, sekstanti, Persovi morekazi ili lanterne jer ona je slobodan jedrenjak na dva janusovska mora - unutrašnjem Mediteranu i bonaci istorijskih atlasa. Mediteran je more kontrasta koje je rodilo evropsku civilizaciju a ne obrnuto što danas mnogi ne znaju ili namjerno ignorišu vođeni geopolitičkim strateškim ciljevima i interesima. Slobodan čovjek uvijek je išao ka moru jer je bio sit dobošara rata, depresije i dekadencije. Tražeći ekumenu liberalnog, shvatio je odmah da je to bio i ostao Mediteran, mapa Mediterana kao njegovo ogledalo. To je renesansna mape na zidu kakve konobe na kojoj je feničanska princeza Evropa prikazana kao naga žena, to je arapska mapa vezena zlatom koju oko vrata mogu, gle čuda, istovremeno nositi venecijanske prostitutke i ostrvske opatice ali, prvenstveno, to je živa mapa naših unutrašnjih kovitlaca. Sada se, s pravom, postavlja pitanje, što bi mi bili danas bez tih unutrašnjih mora? Pa, jedrenjaci bi bili olupine, korali skamenjeni, morske zvijezde fosili, kazaljke kompasa zahrđale a naša krv, zapečaćena u antičkim amforama, zaboravljena. Zato smo mi, u svakom smislu, sa Mediteranom civilizovani ljudi a bez Mediterana, zombiji bez lične karte, pasoša i identiteta. Moja poezija nije krstarenje u slavu materijalnog već u ime duše i bezvremenog. Njen cilj nije pronalaženje Zlatnog runa kao simbola slave, bogatstva i moći, već dosezanje horizonata slobode, beskraja i vječnog. Od plovidbe moreuzima sebe, ignorišući vrijeme i prostor, osjetiti čulima sve dionizijsko i apolonijsko u našem srcu, eto zavjeta ove poezije! Borhes je lijepo rekao da je more prastari jezik koji je nemoguće odgonetnuti. Smatram da je moja poezija leksikon unutrašnjih mora Mediterana. U njima se vrtlože sve moje nesanice i nedoumice, otvorena mora i luke, orkani i zvizdani, sumraci i praskozorja, astrolabi i portilani, Scile i Haribde, dizanje i spuštanje jedara od Heraklovih stubova do Male Azije, od maslinjaka na sjeveru do palmi na jugu, beskrajno krstarenje Mediteranom jastva!
Često govorite o čaroliji Mediterana u kontekstu moći da nam približi istoriju u pokretu i daruje plamen drevnih civilizacija kadrih da nam osvijetle put iz balkanskog vilajeta u svjetlost civilizovanog svijeta kada se mali čovjek integriše u kosmos vječnog plavetnila. Imate li, sem poetskih, konkretnih književnih egzemplara za takav stav?
U pjesničkom akvatoriju i mom životu, dakako, Mediteran je sve i svja, plovidba od Nulte tačke do beskraja. Ta pleneta je juvelir sveveremnog duha civilizacije, duša besmrtnog čovjeka, eho mora sa nautičkih atlasa, patina krvi introvertnih mora. Kada se zaustave kazaljke naših bioloških časovnika, i sve stane, uruši se, zaboravi i postane prah i pepeo, tada će unutrašnje pučine jezikom svjetskosti i svjetlosti progovoriti iz nas. Ima li privilegije veće nego biti sudbenik Mediterana? Ne! O tom fenomenu često sam razgovarao sa prijateljem i bratom po Mediteranu, Predragom Matvejevićem, čije mi riječi i dan danas odzvanjaju u duši tako da ljubomorno čuvam njegova pisma i razglednice kao relikvije juga. Takođe, Mediteran je omfalos oduhovljenog bezmjerja, akvadukt između mita i stvarnog i amalgam koji spaja drevne civilizacije sa našom. Kako? Pa, evo nekoliko ilustrativnih i stvarnih primjera. Polovinom prošlog stoljeća Lorens Darel je tvrdio da je na pjacama grčkih ostrvskih gradova viđao Amazonke, antičke ratnice sa otkinutom dojkom kako bi lakše rukovale lukom i strijelom dok su prodavale citruse i suvenire ne vraćajući kusur u drahmama, nego u helenskim novčićima. U pojedinim benediktinskim samostanima na jadranskim otocima (Hvaru, recimo) od bijelih niti agave redovnice bogobojažljivo i strpljivo pletu čipku mandale, tog kruga univerzuma i sabirališta svevišnjih sila. Đe drugo možete naći i vidjeti da se na jednom otoku, u jednoj kapi čipke nalazi sav svijet, nego na Mediteranu! Evropa ne bi smjela, stoga, tražiti druge svjetove jer ona je, zahvaljući Mediteranu, mati svijeta ali, ako zaboravi more koje ju je u kolijevci zibalo, Mediteran, biće na marginama svjetske geopolitičke stvarnosti što se danas, čini mi se, dešava. U svojim spisima, Andrić je proročki uskliknuo: Izlazak jednog naroda na more, to je početak njegove istorije. Zato je brisanje granica između unutrašnjeg i geografskog mora, odnosno, ujedinjenje duha efemernog čovjek i vječnog Mediterana - misija i Ruža vjetrova moje poezije i poetike, generalno.
Kada je mozaik Vaše opčinjenosti Mediteranom konačan i potpun i da li postoji kolorit juga najsličniji Vašem stihovanju u kontekstu Vaše hrvatske mediteranske trilogije?
Valovi imaju zadatak da pjesnika i čitaoca dotaknu ispod grudne kosti i vrate se kao misao o tom susretu. Iz tog razloga, mnogi moju poeziju smatraju svojevrsnim razgovorom mudrih sokratovaca, pjesnika i čitalaca. Moji stihovi nijesu geografske kote Sredozemlja, već eho dalekih vremena i srce svijeta koje, poput Atlantide, izranja pred očima izabranih i posvećenih, onih u dosluhu sa Mediteranom. Poezija pisana mastilom sipe tlocrt je duha jednog čarobnog prostora podjednako ovaploćenog u transcendentnom i stvarnom. Ni u kom slučaju, ona nije stvarnje slike Mediterana, već gejzir njegove svakodnevice, fjake i meteža. Uprkos činjenici da moj Mediteran postoji na mapama, onaj pravi, duboki, maritimni, ontološki treba udahnuti i osjetiti svim čulima i pramačnim perom njegovih jedrenjaka ukotvljenih u nama zapisati. Samo takvi brigantini dojedre u beskraj! Na tom mjestu, od grumenja soli možemo da klešemo svoje potomke, na krilima maestrala prohodamo i suncem progledamo. Talasi nam donose beskraj u plućni kvadrant a kada se vrate natrag moru, onda oboje beskraj indigom naše slobode i vječnosti. Mozaik je tek tada potpun!
Izvjesno je da su bezmjerna eterična isparenja juga, pomoću alkohola poezije, preobražena u tempere rasute po plažnim oblucima postavši vremenom mastilo boje tirkiza. Taj kolorit je, takođe, poezija Mediterana!
Vaše knjige su, kažu kritičari, otvorena mora i bekraj stihova. Zašto neki teoretičari književnosti tvrde da su se davno otrgnule sa veza, kao jedrenjaci, od Vas, njihovog oca, zaboravile Vaše ime i odmaglile u beskonačno?
Već tri decenije, od 1994. godine i svoje prve knjige poezije, u trideset knjiga poezije i eseja objavljenih u Crnoj Gori i državama bivše zajedničke države, poetski i životno ronim Mediteranom, hodočastim Mediteran i identifikujem se sa njegovim civilizacijskim vrtlozima i, čini mi se, da bi svaka moja pjesnička knjiga mogla slobodno govoriti o sebi u kakvom antičkom amfiteatru, televizijskom studiju ili prestižnoj redakciji za književnost o sebi, jer nosi more koje huči među svojim koricama. Ako su me ostavile molu, sretan im vijađo do beskraja. Uvijek mastilom sipe na njihova jedra upišem svoj glas da im služi kao ime jer nomen est omen.
Kroz Vašu pjesničku genealogiju u tri decenije veličanja Mediterana i hvatanja u koštac sa Scilama i Haribdama, poviješću, arheologijom, mitologijom, misterijama, proročanstvima, svakodnevicom i solju Mediterana, jasno se vidi nekoliko mijena, od perioda devedesetig godina prošlog stoljeća do danas. Da li se mijenjao Mediteran u Vašem srcu, Vi u srcu Mediterana ili ste ga, kao strastven a opet suptilan autor, nekim trećim, pjesničkim okom ili sedmim čulom doživjeli i izgradili kao drugačiju, vaskrslu i plovniju civilizaciju?
U ranijim knjigama, negdje s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, kao mlad pjesnik, odan idealima crnogorske slobode, nezavisnosti i humanizma, više sam ronio vizuelnim ambijentom juga, lirski rekonstruiso važne događaje iz povijesti Crne Gore i epizode namah izrasle u ključna svjedočenja o jednom vremenu i njegovim iskušenjima, povezivao lokalno i univerzalno, u okean poezije ulivao apolonijsku čistotu mediteranskog sunca i dionizijsku narav Sredozemlja. Međutim, nošen drugim sociopoetičkim okolnostima, duhom avanture i argonautskom energijom, u novijim knjigama pisanim u potonjih dvadesetak godina, nekako sam usporio potragu za Mediteranom kakvim ga nosimo u sjećanju o njegovoj slavi i veličini ili Sredozemljem koje postoji još samo u strahu da ga ne zaboravimo pritisnuto novim svjetovima i finansijskim monopolima zapada i istoka. Tada na zamahu dobija stihovanje i meditiranje o Mediteranu sopstva, slobode i beskonačnosti. Moja poezija jedri, ne da bi nešto spoznala od već poznatog i rečenog, već zato što je spoznala drugost, misteriju i antikvarnice Mediterana. To ne znači da je ostrvljena. Ipak, neki pjesnici tvrdili su da je čovjek ostrvo za sebe (mislim, Marinković) a drugi da čovjek ne može nikada postati ostrvo za sebe (Hemingvej). Ova poezija je nešto sasvim drugo jer čovjeka doživljava kao plutajuće ostrvo do beskraja i vječnog napravljeno od potonulih jedrenjaka i kamenja iz naših bubrega i žuči.
O Mediteranu i fenomenu slobode često govorite na promocijama. Kako nam to, u najkraćem, Vaša poezija bogatih simbola, semantičkih fluida, intertekstualnosti i kontemplacija daruje kao uzdarje za zajedničku plovidbu Mediteranom sopstva?
Sav taj arsenal jezičkih, motivskih i meditativnih medaljona u službi je iscjeljenja i prosvjetljenja Mediteranom. More je smisao života i poetika vječnog, njegove dubine vodilje a plavetna neosvojivost, poput neba, ideal! U njemu nalazim sudbinu, smisao i otklon od kancerogenosti spoljašnjeg svijeta, toksičnosti raznoraznih balkanskih režima i demo(n)kratija, prolaznosti… Za razliku od kopna sklonog podnošenju svakojakih civilizacijskih sila, more je svakom tiraninu neosvojivo. Pučina je sinonim nade i sopstvenog digniteta čovjeka koji ne želi biti rob civilizacije kao političkog prefiksa i (pseudo)istorije čiji dobošari prikrivaju svijest o sopstvenom vakuumu. Mediteran je, dakle, apsolutni život koji prezire kanone vremena, limese prostora i crne rupe praznovjerja ostajući tako posljednja barikada slobode! Da nema Mediterana, trebalo bi ga izmisliti zato što je Mediteran beskonačno iskustvo i beskrajna epopeja borbe sa sobom i vremenom. To reflektira motiv ove poezije - Mediteran intime i svjetskosti. Njega karakterišu mitizacije tri vremena (prošlo, sadašnje i buduće), intertekstalnost pisma, refleksivne delte, simboli od soli, semantika moreplovnog i opipljivost istorije ličnog i univerzalnog.
I privatno kao Vaš izdavač, poznajem Borisa Kastela kao skromnu osobu i nezavisnog autora, nadasve slobodnu i sekularnu ličnost, protivnika klanova, religijskih dogmi i pomodarskog, kritičara svih režima i oponenta birokratije, baš kao da ste primjer Bodlerove misli - “Slobodni čovječe, uvijek ćeš voljeti more”. Da li Vas je Mediteran, kao pasija i krv Vaše poezije, preobrazio u svojevrsnog vjernika?
Eto, to je Mediteran, prstohvat soli van baruštine globalizovanog svijeta lišenog duha, identiteta i sudbine. Zato je baš on naše ime i prezime, med od pelina i rana, jedina sudbina koja se nije predala niti klonula pred metežom civilizacije, moj Mediteran, moj prvi i posljednji otkucaj! Svaki dan proveden van mora je izgubljen u džungli kontinenta i cirkusu prolaznog. Na kontinentu ne postoji morska svjetlost i ulje talasa da ljudi zapale fenjere tražeći ljude, niti kristali soli da osvijetle put do postanja. Sretni su oni čiji prvi i poslednji dah vrhuni na obali, duša miriše na smolu čempresa, krik rođenja ili smrti živi vječno u kriku galebova a životopis upisan mastilom sipe na jedrima venecijanskih jedrenjaka u Boki Kotorskoj, pod snijegom pokrivenim crnogorskim planinama, recituju maestrali. Mediteran jeste naše ognjište, ali sudbina. Uvijek sam na starim mapama Mediterana, poput one Antoana Rua u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru, prepoznavao svoj rodni list, a plavetnilo je imalo ulogu porodilišta iz koga nije bilo moguće izroniti. Dobrovoljnom zatočeniku juga i čuvaru jadranskih arhiva, Mediteran je bio i ostao jedina religija. Mediteran me je, kao ateistu ali i poštovaoca svih monoteističkih religija rođenih baš na Mediteranu, naučio da budem posvećenik, hajde da kažem, sveštenik koji vjeruje u sebe, čovjeka i Mediteran kao sinonim vječnosti!
Priredila Šura Dumanić
Opatija, rujna 2023.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.