Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Snježane Babić Višnjić "Kako sam naučio abecedu"

(ilustrirao Boris Kugler; Zagreb: Naklada Semafora, 2022.)

Piše: Mirjana Mrkela 

Mjesto za igru

U mome djetinjstvu je postojalo jedno mirno mjesto, na kojemu sam se mogla satima zabavljati. Bio je to uski travnjak ispod stabala, kasnije panjeva, pred mojom zgradom. Čučala sam ondje, nešto prčkala ili samo promatrala.

Sada o tome pričam svojoj prijateljici Snježani. Vrtim među prstima pramen kose pa kažem još i ovo:

— Bar da sam te poznavala kad sam imala pet-šest godina! Sigurno ne bih bila toliko osamljena.

Snježana nakrivi glavu, što znači da duboko razmišlja. Onda kaže kako se i ona često igrala sama. Onda se obje smijemo, jer smo toliko slične. A Snježana nastavlja:

— Ja sam u kutu dvorišta gradila malu- malenu kuću.

Odmah želim znati je li to bila kuća za bube. Moja omiljena zabava bilo je promatranje mrava i buba zvanih opančari. Snježana ne poznaje nikakve opančare. No dobro zna tko su keramičari, parketari i zidari. Nije postala graditeljica kuća, ali to joj je oduvijek zanimljivo.

A dječaku iz njezinoga romana, gradilište je omiljeno mjesto za igru.

"Otkad znam za sebe, a sada mi je već 11 godina, u našoj se kući stalno govori o gradnji i majstorima zidarima. I zbog toga se smatram jako sretnim jer sam zato imao oko kuće stalno svoj vlastiti zabavni park: obilje pijeska, šljunka za prevoženje kamiončićima, cigala za graditi tunele i nebodere, kamenčića kojima napunite cipelice pa vam šuška svaki korak, pijesak koji možeš svaki dan nositi u džepovima u vrtić ili školu pa se igrati s pijeskom i unutra".

Mjesto za brigu

Moja prijateljica Snježana Babić Višnjić ponešto je izmislila, a mnogo toga je i sama doživjela. Ona dobro zna koliko je gradilište zabavno djeci, a koliko brige donosi odraslima. Majstori ne rade kako treba, susjedi prigovaraju, novca nikad dovoljno. Djeca ponekad pomažu, ponekad smetaju.

I premda svi žele isto — lijepu, udobnu kuću, često dolazi do nesporazuma. Nesporazumi su u Snježaninom romanu toliko zanimljivi da sam morala pročitati sve najednom.

Primjerice, obitelj je ponosna na skupa vrata od hrastovine, dok radnici imaju svojih briga. "I baš kad je tata donio kavu pred radnike, začuli su se udarci čekićem i tata spazi vesele radnike kako na čavle zakucane u naša nova, sjajna, još neogrebana vrata, vješaju svoju odjeću. Ispao mu je pladanj i razbile se baš sve šalice!"

Riječ džaba (što znači besplatno), također izaziva nesporazume. Dijete misli da nije džaba nego žaba.

..."no kad sam i ja u vrtiću rekao prijatelju da mi da ”žaba svoj autić”, svi su mi se smijali i počeli kreketati. A ja sam se rasplakao. Plakao je i tata jer su i njemu rekli majstori da će (d)žaba zazidati zid između spavaće sobe i kupaonice".

Mjesto za učenje

U romanu "Kako sam naučio abecedu", gradilište je mjesto za stjecanje novih iskustava i učenje novih pojmova. Kad naučiš što je beton, možeš pitati:

"— Zašto je ovaj biskvit tvrd ko beton?"

A ako ne znaš što je fasada, ovdje će ti se razjasniti. "Treći su majstori koji su radili fasadu, opet počeli ispočetka i oni su se žalili kako je sve neravno i valovito i kako će trebati puuuno više materijala nego što su zamislili. Odmah sam se sjetio; kad nam je mama pekla torte za rođendan, napravila bi punu zdjelu kreme, a nekad i dvije, da prekrije njome sve neravnine tijesta."

Zanimljiva su i sva druga tumačenja. Zvijezde nisu samo na nebu, a ni pukotina nema samo na kući.

"Mama nam je rekla kako je tata bio hrabar na hitnoj dok su mu s pet šavova zatvarali novootvorenu pukotinu na čelu, ali je baki potiho priznala"...

Mjesto za smijeh i uživanje

Ne pamtim kad sam se toliko smijala čitajući neki roman, kao uz ovaj, "Kako sam naučio abecedu", autorice Snježane Babić Višnjić. Urnebesno je smiješno što se dogodilo s dinosaurom, a mamini neuspjesi u kuhinji su i smiješni i dirljivi.

..."kad je mama ponudila majstorima da će im kuhati, tata brzo skočio i zagrlio mamu:

— Ne, draga, ti nemaš vremena za to! Ne dopuštam da se iscrpljuješ!

Dakle, nitko nikoga ne želi rastužiti, razočarati ili naljutiti. U odnosu prema majstorima, to znači lijepo ponašanje i razumijevanje, možda i lukavstvo:

"Svi su slasno pojeli svoje ćevape, obli- zali prste i bacili se na posao."

No među članovima obitelji, sve je ljubav. Zato na početku abecednog popisa, kod slova a, stoji: "Moja je obitelj kao... ar-ma-tura. To je jako, jako teška riječ, ali ja sam je naučio prije nego, recimo, avion."

Jasno je to i na kraju, kada je svatko dobio svoju sobu.

"Baš kao što smo svi željeli! I zatvorili za sobom vrata. Oko ponoći"...

Jesu li se, oko ponoći, vrata ipak otvorila, sami ćete pročitati. A ako pročitate, sigurno ćete reći: da, gradnja je uspjela!