Natalija Demirović | Posljednji otkucaj

Zidni sat otkucava devet sati i pet minuta.

Od jutra sam spakirana za konačni odlazak iz svoje kuće, potpuno nespremna za put s kojeg nema povratka. Perem šalicu od jutarnje kave, pažljivo brišući bakin stoljetni porculan. Vraćam je nježno u kredenac na pripadajući krhki tanjurić, baš onako kako je to davno činila moja majka. Ta me misao navodi da se oprezno okrenem. Možda ću je ugledati kako me znatiželjno kontrolira jesam li dovoljno pažljiva s obiteljskim naslijeđem, jesam li šalicu odložila na tanjurić i okrenula ručkicu u pravom smjeru. 

Nema nikog. 

Sama stojim u kuhinji u kojoj sam provela gotovo cijeli život. Nema ni mog oca koji je znatiželjno promatrao maminu i moju svakodnevnu dinamiku, smješkajući se svojim crnim brčićima, nestrpljivo čekajući mamu da mu ulije juhu u tanjur. Kuća je danas prazna, a juha zamiriše samo nedjeljom. Obiteljsko naslijeđe čuvam u kaleidoskopu sjećanja. U tišini, isprekidanoj tek otkucajima starog zidnog sata s kukavicom.

„Maro, pobogu, pusti curu da momka traži, što je gnjaviš s porculanom“, tatin glas se prolamao kuhinjom.

„Sve je to za njezino dobro, a ti šuti i nahrani malog.“ 

Čuvši mamu, brat baci drveni autić preko praga i počne glasno plakati.

„Ajde, što plačeš? Moraš jesti da izrasteš u veliku momčinu! Dolazi ovamo.“

Devet je sati i pet minuta.

Onako starački, već sam prilično okasnila nazvati kćer i njezinog muža negdje tamo u dalekoj Njemačkoj. Moj poziv će samo potvrditi da ova kuća ide na prodaju i činjenicu da će oni za pet dana stići ovamo. Po mene, i po moj mali kofer u koji je stala sva moja odjeća. Ali ne i kuća. Živa je, diše.

Osjećam da me ovaj put ne pušta da opet odem tamo, u tu prokletu zemlju, kao devedeset i prve. Samo, tad sam znala da ću se sigurno vratiti u svoju Slavoniju. 

Buhtle! Pa da, buhtle s pekmezom ću napraviti za Dunju i zeta kada dođu. Imam još  posljednju teglicu pekmeza od šljiva i dovoljno brašna za jednu tepsiju. Ovih pet dana do njihovog dolaska mogu jesti žgance na mlijeku. Ne bi mi bilo prvi put.

Znaju li Nijemci za žgance? 

„Mama, mama, skuhaj nam žgance!“ vikala su moja djeca svake subote i nedjelje ujutro kad nije bilo škole. Naložili bismo šporet i žganci bi bili gotovi učas posla. Rado bih danas kuhala i unucima, ali ih nikad nisam upoznala.

Dunja mi je rekla da je starački dom, u koji će me smjestiti, nedaleko njihove kuće i da će unuci često dolaziti vidjeti svoju baku.

A što ću ja s njima pričati kada ne znaju hrvatski?

Ni skuhati im neću moći.

S kim ću uopće pričati u toj Njemačkoj?

Devet sati i pet minuta bilo je i kad sam izgubila brata, u selu pored našeg. Samo jedna granata bila je dovoljna da zaustavi sat na crkvi. Kako je sat stao, tako su stali i mnogi životi. Vijest sam dočekala u Njemačkoj. Rubom haljine brisala sam suze, a djeca su me grlila, i plakala sa mnom, gnjureći glave u te iste skute sve dok nismo potpuno natopili tkaninu. 

„Mama, uvijek ću čuvati tebe, seku i tatu“, jecao je neutješno Robert. Kako je između tog trenutka i onog u kojem se pojavio na vratima kuće prošlo deset godina?

„Dragi moji, došao sam se pozdraviti. Odlazim živjeti na Novi Zeland“, rekao je kratko, okrenuo se na petama i više ga nismo nikada vidjeli.

Đukino srce nije izdržalo golemu tugu za sinom. Umro je šest mjeseci poslije.

Mala penzija koju sam naslijedila od njega jedva da je dostatna za preživljavanje. Od svih životnih vihora koji su me poharali, ovaj je učinio da moja kestenjasta kosa preko noći posijedi. Nakon Đukine smrti postala sam sjena koju još samo sjećanja drže na životu.

U devet sati i pet minuta jedva sam smogla snage dići slušalicu i javiti djeci da je tata preminuo.

„Sine, tata je umro. Nije se mučio.“

Lagala sam.

Otkako je Robert otišao, Đukine muke su svaki dan stiskale njegovo ranjeno srce dok nije prepuklo i stalo.

„Koliko je to sati? Što kažeš?! Tata je umro?! O bože, ode stari..“

„Ode. Sad sam sama. I ja ću ti brzo.“

No Bog je htio da poživim sama još deset samotnih godina. Prebirući svakodnevno po uspomenama, osluškivala sam telefon u nadi da će zazvoniti i da ću čuti svoju dječicu. Umjesto njih, iz telefonske žice su se sve rjeđe javljali meni neki strani ljudi. Na prvu ih nisam prepoznavala. Predbacivala sam si da kakva sam to majka koja ne poznaje glasove svoje djece.

Ipak, znala sam im reći da Papuk zna donijeti hladnu zimu i da ponekad nemam drva za ogrjev.

Savjetovali su me da odem po njih u šumu. 

Tko su bili ti strani ljudi koje su daleke zemlje preodgojile i udaljile od topline u kojoj su odrastali?

Telefon je ipak znao zazvoniti za Božić, a prije dvije godine je utihnuo potpuno. Susjedima sam lagala, naravno. Opravdavala sam nedolazak djece njihovim velikim obavezama i užurbanim načinom života u velegradovima koji su ih okupirali svojim zahtjevima. Lagala sam i da mi šalju novce, častila ih njemačkom kavom i Milka čokoladom koje su mi tobože poslali. A nisu.

Sve sam kupila sama i čuvala u škrinji do Božića.

„Mama, sretan ti Božić iz Frankfurta! Evo, Mark i djeca te puno pozdravljaju! Vidimo se ovog ljeta, sigurno.“

„To bi bilo lijepo. Nisam te vidjela tri godine.“

„Zar su tri godine prošle od tatine sahrane? Bože, kako vrijeme leti.“ 

„Da, sinko, stara sam. Teško mi je po kući sve sama raditi.“

„Ma, što bi ti bila stara? Uvijek si bila žilava i najhrabrija. Ne pamtim da si ikada bila bolesna.“

„Drugo je to vrijeme bilo, mladost je prošla, dijete.“

„Ajde, ne kukaj! Što ti fali? Imaš svoje susjedice i vaše španjolske sapunice.“

Nisam kukala. Razgovor s njom me znao jako umoriti. Iza njezinih riječi ostajala je neka praznina kojoj nisam znala ime. Moja vlastita kćer me ni danas ne čuje ili se pravi da me ne čuje.

Sjedim u tišini kuhinje, u kući iz koje sam bježala samo devedeset i prve. Samo tad smo brzo potrpali odjeću u jednu torbu, uzeli djecu u ruke i susjedovim stojadinom se dovezli do Virovitice. Od tuda smo autobusom pobjegli za Frankfurt. 

Danas je kofer opet spreman. Čeka.

Za koji dan će po mene doći moja kćer s nekim čovjekom iz agencije za prodaju nekretnina. Opet bježim, samo ovaj put bez mogućnosti povratka.

Sat pokazuje skoro deset. Predugo se bavim jalovim sjećanjima. Dižem se odlučno sa stolca i odlazim do telefona. Stavljam naočale, čitam brojeve s cedulje zalijepljene na zid, istovremeno birajući gumbe na telefonu.

„Tubach, bitte?“ prepoznajem kćer.

„Dunja, predomislila sam se. Ne idem nikamo.“

„Mama, što ti je odjednom? Sve je već dogovoreno. Prestara si da se brineš o sebi.“

„Ozbiljna sam, ne idem nigdje. Mrzim Njemačku. Ja iz ove kuće živa ne idem. Valjda ćeš mi oprostiti i sahraniti me pored tate kad umrem.“

„Pa što to pričaš, mama? O, Isuse, što ti pada na pamet?“

„Ne dolazi! Sve otkazujem! U ovoj kući me je majka rodila, u njoj ću i umrijeti. Ne idem nigdje. Kad umrem, radite s kućom što god hoćete. Zbogom.“

„Mama, čekaj! Mama!“ odzvanjao je Dunjin glas, ali nisam je htjela dalje slušati. Sklopila sam slušalicu i iskopčala telefon iz utičnice. 

Raspremam kofer.

Slažem svoje dvije haljine i spavaćicu nazad u ormar. Naložila sam vatru u šporetu pa liježem u krevet. Pokrivam se toplom perinom.

Dobro je, kućice moja. Ne idem ti ja nikamo.

Umor me brzo preplavljuje i lagano tonem u san. Nekako je pretiho. Je li to sat prestao kucati ili mi se samo čini?

Perina je topla i meka, a i vatrica dobro grije. Kapci mi postaju sve teži. Stoji li to moj otac na kuhinjskom pragu ili mi se to samo čini? Svojim brižnim pogledom kao da mi govori da sam dobro učinila. 

„Tata, čuješ li? Sat je stao. Slobodna sam. Bit će sve opet kao nekada.“