(Zagreb: Profil Knjiga, 2021.)
Naušnice od željeza
U arheološkome muzeju postoji suvenirnica, a u njoj se prodaju naušnice od posrebrenog željeza. To je imitacija. Prave su bile načinjene u željezno doba i nisu bile posrebrene. Svejedno je njihova ljepota velika. Predstavljaju ženski lik u dugoj haljini, koji na glavi vjerojatno ima kapu. Sve je sitno i pojednostavljeno, nagađamo ovo ili ono. Izradili su ih stanovnici Like i Gorskog Kotara prije oko 2500 godina. Nisu bili pismeni, ali znamo da su se zvali Japodi.
Ja svoje japodske naušnice zovem ženice i ponekad s njima razgovaram. Zapravo je to jedna osoba, japodska božica koja dolijeće k meni poput ptice. Jednom me je došla utješiti kad sam bila usamljena. Zahvalila sam joj i dodala:
— Ali večeras bih jednostavno voljela biti negdje gdje se ljudi smiju i razgovaraju kao prijatelji.
— I to će doći na red. — utješila me je.
Iste večeri, prije spavanja, čitala sam knjigu Romana Simića "Iva, do Mjeseca i natrag". Čitam, čitam, kad u knjizi ista ta rečenica! Isto ono što sam ja rekla japodskoj božici, Iva je napisala svojoj prijateljici.
Japodska Iva
Naravno, Roman Simić mi je prijatelj i ne ljuti se ako ga zovem kasno navečer. Uzbuđena sam, zapetljavam se i jedva mu nekako pojasnim što mi se dogodilo. Da je neka božica ili čarobnica izgovorila Romanove riječi, manje bih se čudila. No kako sam ja unaprijed znala ono što još nisam pročitala, to mi je bilo pravo čudo.
— Čudo jest, ali lako je rastumačiti. — tumačio mi je Roman — Nema sumnje da je i Iva razgovarala s istom tom božicom. Jasno ti piše kako se i ona upetljala u priču s Japodima.
Da, pisalo je. Neki predak im je ostavio upute za pronalaženje predmeta iz doba Japoda. Japodi su se voljeli kititi pa među njihovim stvarima uvijek ima puno nakita — naušnica, ogrlica, broševa. Sve to, ako je original, danas vrijedi neusporedivo više nego suveniri u muzeju.
I tako se ekipa uputila u Liku, u potragu za blagom. Iva je onu rečenicu napisala u trenutku kad su se odrasli posvađali pa je sve postalo neizvjesno: i zajedništvo i potraga. Osim toga, nedavno se bila razočarala u najbolju prijateljicu, onu kojoj je pisala.
Događa se to. Ponekad čak i odrasli, primjerice Ivin tata, misle da je bolje "ne osjećati ništa ni prema kome, jer ih tada ništa neće ni boljeti". No baš nakon ovakvog razmišljanja dogodi se nešto što nas uvjeri u vrijednost i veličinu ljubavi. Ili, kao što Iva piše:
"Kad sam bila mala, mama i tata bi me pitali koliko ih volim, a ja bih rekla Do Mjeseca i natrag."
Inače, roman "Iva, do Mjeseca i natrag" napet je i pun uzbudljivih obrata. Pun povjeravanja, gubitaka i stjecanja povjerenja.
Neću reći sve
Iva ima dva brata, tatu i mamu, a mama ima novoga muža koji je policajac. Dalje vam neću otkrivati.
Ni sam pisac romana koji se zove Roman ne kaže sve što je otkrio, sve što misli. Ova njegova knjiga je već podebela i mnogo toga nam ostaje da sami domislimo. Evo, primjerice, triju malih zanimljivih rečenica:
"Sve je ovdje jasno. Tko ostane sam, sam si je kriv. Tko pljačka, lopov je."
Ako ne sve, mnogo toga će vam biti jasno kad pročitate i sami razmislite.
Ja sam razmišljala i o onoj božici. Možda je utjecala na to da netko tko se zove Roman napiše roman i smjesti ga baš u Liku. Pitala sam je, ali bogovi govore još manje od nas.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.