Kolumne

petak, 22. svibnja 2020.

Danijel Špelić | Sherlock Holmes - Tragom dedukcijskog Genija


„My name is Sherlock Holmes. It is my business to know what other people don’t know.“




Već neko vrijeme imam problema s inspiracijom za neki tematski tekst. Teme kao takve nisu problem, okružuje nas dovoljno stvari iz filmskog svijeta o kojima bi se moglo nešto napisati, ali sve što uspijem napraviti je stavljanje početne ideje na papir (uglavnom naslova) i otvaranja svemoćnog interneta da se upustim u neko dublje istraživanje i sve ostane na tome. Doslovno, čak ne upišem ni neki pojam koji bih trebao pretražiti. Samo istraživanje nije neki problem, danas možete više-manje sve doznati s nekoliko udaraca po tipkovnici, ali problematična je motivacija. Trebate imati volju raditi nešto, izgubiti se u tom svijetu, što je, priznajem, otvoreno, ponekad prava napast. I tako sam odlagao početak rada na nečemu što uopće nije imalo ime, temu, čak ni smjer kojima bi trebalo ići. Da si olakšam, posložio sam si stvari na jednostavniji način; što me uopće zanima? Mene kao autora? Pisao sam već pomalo o svemu; o akcijskim filmovima, o serijalima koje volim, žanrovske tekstove, spomenuo sam čak i James Bonda… kada pogledam, već sam obradio dosta toga, no nikad nisam uronio u svijet nečega što me baš oduševljavalo od malih nogu. Pa sam na jedan papir upisao svega dva pojma. Tarzan. Sherlock Holmes. Kolumne za i protiv, klasični obrazac rada kad za nešto niste sigurni što bi radili. Pa sam od toga odustao jer kad bih krenuo slagati razloge, napisao bih cijeli tekst o tome. Odrastao sam na Tarzanu, vjerovali ili ne, pogledao sam više-manje skoro sve filmove o njemu i to ne zato što sam ih mogao skinuti s Interneta (kojeg, samo reda radi da se spomene, nije ni bilo tokom 80-ih) već zato što su se vrtjeli na televiziji, svake subote u rano poslijepodne. Danas bi takav potez bio dočekan s kritikom, ta što nas maltretirate s tamo nekim urlajućim likom kad možemo gledati stotu reprizu Naše Male Klinike ili nečeg sličnog. Srećom, imao sam bolji program dok sam bio klinac nego danas. Tarzan je na kraju odložen ustranu, za neke druge dane i na kraju se cijeli popis sveo na jedno ime koje svi poznaju. Zašto Holmes? Iskreno, nemam neki jaki odgovor na to. Mislim da mi se svidjela pozadina, od knjiga, preko serija, filmova i svega ostalog. Taj lik je, uz Tarzana i Draculu, možda i jedan od najekraniziranijih književnih likova i to u raznim oblicima (mislim da nisam naišao na neki science fiction naslov, ali nikad nije kasno) te da je uspio preživjeti sve. Doslovno. Čak i vlastitu smrt. Mislim da sam se zakačio na taj detalj: da ga čak ni njegov tvorac nije volio, da ga je užasno smetala ta popularnost koju je Sherlock stekao , što mi je nekako bilo i jezivo i zabavno u istom trenutku. Zamislite da vas vaša fiktivna kreacija zasjeni u stvarnom životu te da, kroz popularnost, zadobije osobine žive osobe koje se više ne možete riješiti. Čak da odete u krajnost da je ubijete samo da je se riješite. Arthur Conan Doyle nije ni sanjao da će 1886 godina postati presudna za njegovu karijeru kao pisca i to novelom A Study in Pink, gdje se Holmes pojavljuje po prvi put. Sedam godina kasnije, zasićen pisanja o Holmesovim slučajevima, Doyle će napraviti dramatičan potez; bacit će svog popularnog lika u smrt, zajedno s njegovim najvećim neprijateljem, Profesorom Moriartyjem. Doyle novele i priče o Holmesu nikad nije doživljavao previše ozbiljno, uglavnom ih je pisao za rekreaciju, želeći se baviti ozbiljnijim stvarima u književnosti. Holmes mu to nije dopuštao. Njegovo ubojstvo nije bio prvi način da ga se riješi već je, u namjeri da obeshrabri izdavače da i dalje naručuju priče s njim, podigao cijenu napisanim stvarima. Zbog voljnosti da mu plate koliko god želi, Doyle je jedno vrijeme bio i najbolje plaćeni pisac u Engleskoj, ali ni to ga nije zadovoljilo te je Holmes ipak dočekao svoj kraj. Ili se tako barem mislilo.

Javnost je bila zgrožena Doylovim načinom rješavanja njihovog omiljenog lika i tako je započela kampanja da ga vrati natrag među žive ljude. Mora se reći da je njegova želja za ozbiljnijom spisateljskom karijerom bila jaka te je trebalo proći punih deset godina da Doyle, pomalo zbog stalnog podsjećanja čitatelja na Holmesa, što zbog želje da upotrijebi neke ideje za kriminalističke priče, vraća Holmesa natrag među žive. Ali nije to napravio očito, jasno. Roman The Hound of Baskervilles ispričan je, kao i sve do tada Holmesove priče, kroz oči i riječi vjernog Dr. Watsona, no Watson je ujedno i centralni lik, dok se Holmes osobno pojavljuje tek na kraju. Uspjeh koji je roman postigao bio je nevjerojatan, što je na kraju i nagnulo Doylea da napravi, nešto službeniji povratak omiljenog detektiva među žive. Pisao je o njemu sve do svoje smrti, pri čemu je konačni zbroj literarnih radova o Sherlocku Holmesu zaokružen na četiri romana i oko 56 priča. Lik kao takav kasnije će nastaviti živjeti u književnom svijetu kroz pisanu riječ drugih autora, no to ćemo preskočiti jer… pa, znate kako se kaže. Jedino se original broji kao važan. No, što je to bilo toliko popularno u pričama da je javnost tako dobro prihvatila njegovu pojavu. S jedne strane, to je sam lik. Samouvjeren, pametan, s umom oštrim kao britva. Pristup rješavanju zločina i zapažanju sitnica, dedukcija i komplicirani slučajevi već su sami po sebi bili dovoljni da mu zagarantiraju uspjeh. No, Holmes je nešto kao renesansni lik, sposoban za više stvari odjednom. Tako je ujedno i ovisnik o opijatima, jako dobar violinist, ima izraženu sklonost prema modernoj znanosti (moglo bi se reći da je začetnik i neke vrste forenzičnih istraga), a volio je i fizičku stranu svog posla. Bio je dobar u boksu, a snalazio se i u borilačkim vještinama, kao i korištenju revolvera. Akcijski element u pričama o Holmesu, čak i avanturistički, pripomogao je oko njegove popularnosti, ali i različitosti od drugih likova koji su ga naslijedili na tronu najboljih privatnih detektiva (Hercule Poirot počinje se pojavljivati oko 1920 godine, baš nekako u vrijeme kad je Holmesu dolazila zadnja minuta književnog života kroz rukopise A. C. Doylea.) Većina radova koje je Doyle napisao izdani su u obliku nastavaka, da bi kasnije doživljavali reprinte u obliku cjelovitih djela, ili pak zbirki, čime se osiguravalo da popularnost lika nikad ne izblijedi, ali i da se nove generacije čitatelja upoznaju s njim. Književni status tako ostaje aktivan do danas, ali teško da bi postigao tako veliku popularnost da se njegovo ime nije premjestilo iz jednog medija u drugi; onaj igrani. Neki će reći jednostavniji, ali i dostupniji većoj publici, što je uvijek dobar poslovni potez. No, prije nego se prebacimo na taj dio priče, stvarno poduži dio priče, treba spomenuti i to da simbioza Holmesa sa igranim medijem nije započela nakon njegove književne smrti, odnosno nakon Doyleove smrti jer prve zabilježene ekranizacije datiraju čak iz 1900 godine. Doduše, nazvati te stvari ekranizacijama u stvarnom smislu bilo bi smiješno jer one to nisu bile, ali koristile su motive Doyleovih priča. Većina tog materijala danas je u cijelosti izgubljena i velikim dijelom bila je kratke forme i, što je zabavna činjenica, komedija. Tako je Holmes u književnosti bio poznat kao superioran detektiv, ali na velikim ekranima (platnima) kao komični lik. No, čak je i u takvoj formi bio zanimljiv ljudima te je, Viggo Larsen, redatelj i glumac iz tog doba postao prvi koji se proslavio igranjem slavnog lika.



Sljedeći koji će profitirati na igranju slavnog detektiva je Georges Tréville. Serijal ponešto dužih filmova temeljenih na pisanoj riječi snimaju se gotovo maratonskom brzinom i jedina zanimljivost vezana uz njih je što se format produžuje (prvi filmovi bili su dugački oko pet minuta) dok se ovdje to zaokružuje na nekih 30 minuta i više se ne radi o komedijama prilagođenima za to doba već kriminalističkim storijama. Prva serija kratkih filmova, koja bi se danas mogla opisati kao tadašnji ekvivalent televizijskim serijama, nastaje u razdoblju od 1921 i traje do 1923 godine, gdje glumac Eille Norwood igra Holmesa u čak pedeset kratkih filmova, što ga stavlja uz bok slavnijim imenima koji su kasnije igrali Holmesa u sličnoj formi, kao što su Basil Rathbone ili Jeremy Brett. Norwoodov serijal zanimljiv je i po tome što je ekranizirao priče A. C Doylea, ne samo koristio motive iz njih, nazivajući epizode onako kako su se zvale i priče (A Study in Pink, npr). Između epizoda serijala ugurala se i prva dugometražna verzija s Holmesom, nazvana jednostavno Sherlock Holmes, kojega je igrao John Barrymore, tadašnja velika zvijezda (kojeg danas poznaju uglavnom kao djeda od Drew Barrymore). Film je prošao solidno za svoje vrijeme, ali kritike su bile skromne jer film nije nastao po pisanom djelu već je iskoristio samo motive (mladi Holmes lovi Moriartyja), a bilo je i onih koji uopće nisu bili zadovoljni njime. Zanimljivost je da je film uspio preživjeti tok vremena, tj. sačuvala se kopija, te ga je moguće i danas vidjeti. Od 1923 godine filmovi s Holmesom dolaze kao na pokretnoj traci gdje su se naslovni glumci izmjenjivali jednakom brzinom, ne ostavljajući skoro nikakav trag u povijesti. Radilo se o djelomičnim ekranizacijama, doslovnim ekranizacijama i filmovima koji nisu imali veze s pisanim djelima i takvo će stanje potrajati sve do 1939 godine kad će u ulogu uskočiti spomenuti Basil Rathbone. Rathbone će postati prvi glumac koji stvarno profitirati na Holmesu jer će ga igrati u čak petnaest naslova, no ovaj put se radilo o cjelovečernjim filmovima (70 do 80 minuta dužine trajanja) te je lik kao takav po prvi put profitirao i zbog glumca koji ga je glumio. Rathbone će ostati u Holmesovom kaputu i poznatoj kapi sve do 1946 godine , nakon čega će daljnje ekranizacije opet početi mijenjati glumce sa svakim drugim naslovom. To ustvari i nije tako čudno jer se u to vrijeme pojavila i televizija, pa je Holmes, do tada rađen više-manje za velika platna, svoje prisustvo počeo širiti i na male ekrane, puno zahvalniji medij za duže trajanje. No, nakon Drugog Svjetskog Rata i svega lošeg što se dogodilo u tom vremenu, njegova pojava bila je već pomalo arhaična, zastarjela, pa su i proizvodi bili više-manje rutinski napravljeni, neinspirativni. No, u 50-ima dogodit će se i neke zanimljive stvari što se tiče Holmesa i filmova. Jedan od takvih projekata je i The Hound of the Baskervilles, snimljen 1959. Zašto je zanimljiv!? Zato što su glavne uloge odigrali dvojac poznat po sasvim drugačijim, isto tako popularnim književnim, ulogama. Peter Cushing tako je nakon Van Helsinga postao slavni detektiv, a njegov klijent, ni više, ni manje, nego Dracula osobno, i njegov stari prijatelj, Christopher Lee. Nije nikakvo čudo što je ova verzija Baskervillesa naginjala više hororu nego misteriji, ali film je danas na popriličnoj dobroj poziciji, cijenjen od publike i kritike, te ga se drži jednim od skoro najboljih ekranizacija pisane riječi, ali i filmom koji je vratio zanimanje javnosti sa sposobnog detektiva. 1962 godine Lee će osobno preuzeti ulogu Holmesa u manje poznatom Sherlock Holmes and The Deadly Necklace. Film sam po sebi nije privukao neku posebnu pažnju, ali Christopher Lee je u svoju karijeru upisao još jednu ulogu. A onda je 1970 odigrao Mycrofta Holmesa, brata poznatog detektiva u The Private Life of Sherlock Holmes, što ga čini jednim od rijetkih glumaca koji se prošetao kroz Holmesov svijet u nekoliko različitih uloga.

Njegov prijatelj i suradnik Peter Cushing također će se vratiti ulozi Holmesa u televizijskoj seriji opet jednostavno nazvanoj “Sherlock Holmes”, koja je potrajala četiri sezone, od 1964 godine, do 1968 također upisujući zamjetan uspjeh. Stewart Granger, još jedno poznato ime starog Hollywooda, također će okušati sreću u ulozi briljantnog detektiva 1972, opet u ekranizaciji The Hound of the Baskervilles. Kako je Holmes sve više i više odlazio u televizijsku produkciju, tako ni snimljeni materijal nije više privlačio posebnu pažnju. No, nije bilo riječ o tome da se radilo o neuspješnim serijama ili TV filmovima jer su njihove priče bile dobre, no taj staromodni štih više nije bio tako zanimljiv pokraj modernih policijskih/proceduralnih serija koje su sve više zauzimale TV prostor. Također, koliko god da se tu govorilo o ekranizacijama, one to nisu bile, ne doslovne, jer su često znale izmijeniti neke stvari iz priča/romana, a sam Holmes je sveden na dedukcijskog genija, no njegova osobnost je bila samo to, bez popratnih stvari; nije bio ekscentričan, nije bio sklon korištenju opijata, kao ni korištenju modernih pristupa u istragama. Pročišćen je od svega sporednog. No, još uvijek je bio dobar materijal koji je privlačio poznate zvijezde da uskoče u poneku ulogu. Jedan od tih naslova je i Sherlock Holmes in New York koji je zanimljiv jedino po tome što je u njemu nastupio tada vrlo traženi Roger Moore, koji je nakon što je odigrao Simona Templara i James Bonda, tako u radnu knjižicu upisao još jednog književnog lika. Film je zanimljiv i po tome što je Watsona igrao Patrick Macnee, koji je s Mooreom imao tako dobru kemiju na ekranu da su kasnije odradili i jednog zajedničkog Bonda (A View to a Kill). U zanimljivosti možemo ubrojiti i nastup poznatog redatelja Johna Houstona kao Moriartyja. Samo zahvaljujući tome, njihovim imenima, film je dobio na određenoj popularnosti dok se iskreno svodi na pomalo dosadnjikav televizijski proizvod. Drugi zanimljiv film o Holmesu koji se može pronaći u tim godinama je i The Seven-Per-Cent Solution (1976) . Film se fokusira na Holmesovu ovisnost o opijatima, tešku ovisnost, da budemo precizni, i da bi je se riješio, mora potražiti pomoć ni više ni manje nego slavnog Sigmunda Freuda. Uz zanimljiv cast; Robert Duvall kao Watson, Alan Arkin i legenda Laurence Olivier kao Moriarty, pomalo neobičan pristup priči (film je ekranizacija istoimenog romana poznatog redatelja Nicholasa Meyera) pomogao je da film prođe nešto zapaženije od ostalih. Da Holmes i stvarni slučajevi idu zajedno pokazat će i Murder by Decree (1979) gdje Holmes i Watson istražuju zločine Jacka Trbosjeka i otkrivaju urotu te da se ona zataškava (From Hell je dosta toga pokupio odavde). I opet su se jaki glumački ansambl (Christopher Plummer, James Mason, Donald Sutherland) te drugačija priča pokazali kao dobitna kombinacija da film postigne zapaženiji uspjeh. No, kad se pogleda, ti su uspjesi bili više iznimka od pravila jer Holmes i njegov svijet sve su više tonuli u televizijski svijet, koji je započeo možda u 50-ima, ali u osamdesetima je napravio potpuni prijelaz na male ekrane. No, iako nije bilo previše filmova koji su igrali na velikim platnima, osamdesete kao da su ponovo oživile zanimanje javnosti za slavnog detektiva i njegove metode pošto je poprilična gomila poznatih lica zaigrala taj lik, a nekoliko proizvoda steklo je takvu kultnu popularnost koja traje još do danas.


Za početak, dobili smo i jednu crtanu seriju koja bi bila manje zanimljiva da glas Holmesu nije davao Peter O’Toole. Još jednu glumačko ime radi dobar nastup u još jednoj adaptaciji The Hound of the Baskervilles. Ian Richardson. Taj TV film postiže zamjetan uspjeh te Richards snima još jedan, The Sign of Four. U 80-ima i Peter Cushing se još jednom vraća ulozi u The Masks of Death, gdje je radnja slična onoj u nadolazećem filmu Mr. Holmes; umirovljeni i ostarjeli Holmes uzima zadnji slučaj za riješiti. Serija The Adventures of Sherlock Holmes (1985-1986) označavaju prvo pojavljivanje Jeremy Bretta kao Holmesa. Iznenađujuće je da serija postiže ogroman uspjeh u cijelom svijetu, toliko velik da, iako nisu planirani daljnji nastavci, Brett preuzima ulogu u tri svojevrsna nastavka; The Return of Sherlock Holmes (1986-1988), The Case-Book of Sherlock Holmes (1991-1993) i The Memoirs of Sherlock Holmes (1994), koji postižu jednako velik uspjeh, proglašavajući Brettov nastup najboljim. No, Holmes u njegovoj verziji sklon je svemu pomalo, od eksperimentiranja, pa do glazbe, ali i čvrstom stavu koji mu je davao auru noir-junaka, sklonog i akciji. Uz serije, Brett je odradio i dva televizijska filma, opet ekranizaciju The Hound of the Baskervilles (najviše ekraniziran roman) te The Sign of Four. Serijin kultni status održao se do današnjeg dana, kao i kvaliteta, a nije smetalo ni što su se u ulozi Holmesa našla i neka puno jača, poznatija imena od Brettovog. Jedno od tih poznatih imena je ono Michaela Cainea. No Without a Clue (1989) je komedija, gdje je Doktor Watson (Ben Kingsley) ustvari glavna faca, dok je Holmes teški pijanac kojeg je ovaj unajmio da glumi detektiva kako svijet ne bi doznao da je ovaj iza svega. Zabavan film, iskreno, jer ova dva su imali odličnu kemiju na ekranu, ali prošao je ipak malo ispod radara jer publika nije najbolje prihvatila parodiranje već dobro poznatih stvari. Osamdesete su, kako sam već rekao, bile jako dobre za Sherlocka Holmesa, a sličan trend se nastavio i u devedesetima. Ipak, usprkos dobrom prijemu serija, cjelovečernji filmovi više kao da nisu nikoga zanimali, ali, opet, televizija je u do tada postala toliko dobro prihvaćena da to više nije bilo ni važno. Osim već spomenutog Bretta, u devedesetima se i Christopher Lee opet vratio ulozi Holmesa; Sherlock Holmes and the Leading Lady i Incident at Victoria Falls. Lee, koji je napravio više nego dobar posao, zanimljivo, nikad nije bio često spominjan u tom svojstvu, što je pomalo zanemarivanje u odnosu na Draculu, koji je itekako imao svojih loših nastavaka bez obzira što je on glumio u njima. Jedan od uspješnijih naslova iz 90-ih je svakako i The Crucifer of Blood, gdje je ulogu Holmesa odigrao Charlton Heston. 1993 pojavit će se i možda najlošije dočekan TV uradak The Hound of London, koji je zanimljiv samo po tome da je Holmesa ovaj put  igrao već spomenuti Patrick Macnee, Watson iz prijašnjeg filma s Rogerom Mooreom. No, tu već dolazi i do već zamjetne stagnacije što se tiče snimanja filmova ili serija s Holmesom. Povremeni pokušaji, strane produkcije, uglavnom prolaze nezapaženo i do kraja devedesetih lik doslovno nestaje iz javnosti. Početkom nultih godina, nakratko se opet budi iz sna te Matt Frewer postaje još jedno poznato televizijsko ime koje se napravilo kratku seriju pojavljivanja u čak par TV filmova koji imaju dosta dobre ocjene, ali koje ustvari ne izdiže ništa izvan prosjeka običnih rutinskih naslova (plus što se radi o već desetak puta ekraniziranim stvarima). Sherlock Holmes and the Case of the Silk Stocking (2004) ponešto je zanimljiviji naslov. Doduše radi se o poprilično dosadnjikavom uratku rutinske režije, ali ono što ga čini zanimljivim je to što je Holmesa odigrao Rupert Everett. Everett je iskorišten kao pojava za crtani lik Dylana Doga dok je sam Dylan ustvari svojevrsna verzija modernog Sherlocka Holmesa čime je, simbolično, zatvoren krug od inspiracije do inspiracije. Film je, usprkos manama, dočekan pristojno, no djelovao je i pomalo kao nekakvo završno poglavlje za junaka koji se nije mogao mjeriti s atrakcijama jednog CSI-ja, recimo. Zato je odložen na mirovanje koje je trajalo skoro pet godina.

2009 godine, naoružan kredibilitetom svojih prijašnjih filmova, novog uskrsnuća poznatog lika se prihvaća Guy Ritchie. Projekt odmah u startu dolazi na sklisko područje; Ritchie, poznat po svojem ležernijem (ali kreativnom) pristupu filmovima nekako ne djeluje kao najbolji izbor za prvi veliki projekt o Holmesu, a dodatnu sumnju izaziva i odabir Roberta Downeya Jr.-a Iako je publika Downeyja samo godinu dana ranije prihvatila raširenih ruku zbog uloge Iron Mana, ovdje mu (neizravno) zamjeraju što nije Englez, a postoji i bojazan da će njegov nastup film pretvoriti u neozbiljnu besmislicu. Ipak, strahovi se pokazuju neutemeljenima. Ritchiev film uistinu odstupa od rutine materijala o Holmesu, unoseći elemente komedije, mistike i avanture, odvodeći ga bliže Indiana Jones filmovima nego onima o Holmesu. Downeyjev šareni karakter i opušteni (Tony Stark) nastup također nailaze na odobravanje, no vrijedi spomenuti da je film uspio i dočarati sve nijanse Holmesova karaktera; ekscentrično ponašanje, sklonost opijatima, zanimanje za fizičku borbu, sjajnu moć zapažanja. 2010 dolazi do još jednog pokušaja oživljavanja slavnog junaka, ali ovaj put u modernom dobu. Iako i taj projekt budi sumnje, pokazat će se da je serija Sherlock pun pogodak, pri čemu je nastup Benedicta Cumberbatcha također dočekan s hvalospjevima. Serija, osim što je vrijeme radnje premjestila u sadašnjicu, također je upotrijebila humor kao važnu sastavnicu, ne zanemarujući ostale oznake tog lika (iako su izostavili jaču ovisnost s opijatima) a taj modernizirani pristup nagnao je da i radni kolege preko velike bare pokušaju napraviti svoj pokušaj sa slavnim junakom. Serija Elementary postiže isto tako zanimljiv uspjeh, iako ne kao Sherlock, gdje je i Jonny Lee Milleru pošlo za rukom dočarati osebujnost jakog karaktera, ali i razbiti neke uobičajene stereotipe na zanimljiv način. Tako Irena Adler, Sherlockova tiha patnja, ujedno postaje i Moriarty, što njih odnos čini drugačijim od dosadašnjih, a već kad su ženske uloge dobile svoju šansu, tako i John Watson postaje Joan Watson, a Lucy Liu prva glumica koja je uspjela izvući taj da taj lik bude podjednako dopadljiv kao i u tipičnoj muškoj izvedbi. No, Elementary nije zadnje što se može očekivati od Holmesa. Taj lik, koji je već dio svjetske kulture, još uvijek nije prestao zanimati ljude te je tako u tijeku promoviranje i novog filma, već spomenutog Mr. Holmesa, gdje naslovnog lika igra Ian McKellen. Uz to, sve više se spominje još jedan povratak i Roberta Downeyja ulozi pošto je on, osim spomenutog Sherlocka Holmesa igrao i u njegovom nastavku Sherlock Holmes: A Game of Shadows. Uz nove sezone Sherlock i Elementary, čini se da slavnom detektivu ide bolje nego ikad, ali ta slika postaje još veća kad se uzme i koliko je sporednih stvari inspirirano njime. Tako je vrhunska i odlično primljena serije House M.D. također nastala pod izravnom Holmesovom inspiracijom. Tragovi se mogu pronaći i u aktualnoj seriji Forever, gdje naslovni lik ima nevjerojatnu moć zapažanja detalja. Holmesova logika pokazala se tako privlačnom da su je iskoristili za portretiranje Vulkanaca u Star Treku (Spock koristi doslovno njegove riječi; ako eliminirate nemoguće, sve što ostane, koliko god bilo nevjerojatno, mora biti istinito), a likovi koji su ekscentrični na neki način, u sukobu s okolinom, briljantni, postali su gotovo sastavni dio televizijskog i filmskog programa. Također, uz taj svijet, Holmes živi dalje i u književnom pošto se romani i priče s njegovim likom i dalje objavljuju. Doduše, nije to više to, ali neki radovi zaslužuju pažnju jer se radi o poprilično dobrim stvarima, što, ako volite oba ta svijeta, pruža dobre mogućnosti da se zabavite. Iako po činjenicama ispada da A. C. Doyle nije baš volio svoju kreaciju, ostatak svijeta to radi u njegovo ime, a kako stvari stoje, Holmesova budućnost uopće nije upitna. Nadam se da mi Doc Holliday neće zamjeriti ako upotrijebim opis koji se koristi za njega; došao je tiho i ušao u legendu. Do sljedećeg čitanja, velik pozdrav.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.