Kolumne

utorak, 25. veljače 2020.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Svjetlost tvoje radosti

Piše: Clara C.
                                              

Ondje gdje sam stala kad sam zadnji put pisala bila je riječ o tome kako u fazi u kojoj jesam, zabrinjavajuće malo čitam.

Prije svega, ovdje sam objasnila da zapravo uopće ne čitam malo. Odabir riječi 'malo' odgovarao je mojim kriterijima ispravne količine čitanja i osobnim očekivanjima od sebe – što uslijed ambicija (uvijek željeti više i bolje) što zbog navika (koje kažu : ja čitam).

Ako ćemo pravično i brojčano, to sam nečitateljsko šestomjesečje uspjela navući 38 pročitanih knjiga (ali ako brojim self help i poneku zalutalu publicistiku, a razumije se, uvijek to iz nekog razloga radim), međutim, ja stvarno nisam čitala.

Bar ne kako treba. Pričala sam o toj općoj bezvoljnosti da se uzme književno djelo u ruke, koncentrira na nešto duže od internetskog članka, o nevolji da se umjetnost upija i kroz riječ.

Bio je to kako sam i predviđala u tom zadnjem tekstu, prirodni ciklus u mojem životu koji se jednako tako prirodno i rastvorio. Bješe to, dakle, samo faza. Nakon nekog vremena činilo mi se da sam ju dekodirala i da je ta literarna apatija trebala biti dijelom mog emocionalnog i konkretno ostvarenog životnog iskustva, kako to uvijek biva tim predvidljivim obrascima čovjekova rasta, samo da bih dublje i bolje spoznala tko želim biti kao čitatelj.

Sve to vrijeme trebala mi je rekonstrukcija sebe kao uživatelja riječi; ne bi bila istina da kažem kako prije tog osjetnog rasta nisam voljela knjige. Zapravo, jesam. Dvije godine pisanja kolumni o svojim književnim avanturama i razmišljanjima je recimo prvi dokaz koji mogu predočiti u tom smjeru ; međutim, to nikada nije bilo onako fanatično i posvećeno kao što to vidim kod nemalog broja ljudi kojima je knjiga stvarno život sam ; podsvjesno sam, pa sve svjesnije i svjesnije, htjela prijeći na barem jednu  razinu iznad, onu jednu koja je puno predanija i dublja.

Imala sam predivnu čast da u srpnju 2019. sudjelujem na književnom festivalu Bookstan u Sarajevu kao stipendist radionice mladih književnih kritičara (postojećih i onih u nastajanju). Kulminacija te moje privatne odiseje naziva „od apatije do povrata volje za čitanjem“ dogodila se upravo tamo. Tijekom Bookstana duh i um bili su mi posebno otvoreni energiji divnih ljudi kojima sam bila okružena. Osjetljiva na čistu strast svojih kolega prema pitanjima književnosti, prirodno podložna recepciji čistoće i nedvosmislenosti ljubavi koju nose prema umjetnosti riječi, to je bio toliko suptilan proces da sam zapravo zahvalna što sam ga uspjela registrirati dok se odvijao. Emocionalni podražaj koji sam osjetila pri dodiru s tom strašću bilo je dvojak : prvo, kao neko buđenje, iz plitkog sna, jer kao da mi je trebalo samo malo da izronim na površinu i počnem doživljavati književnosti na novi i uzvišeniji način. Drugi je bio poput ugodno tople iscjeljujuće vatre koja guta apatiju, destruktivne perspektive i unutarnje programe, i znala sam da nakon toga neću biti istog ponašanja u mnogočemu kad je književnost u pitanju. Nije to bilo ono pompozno 'nikad više neću biti ista osoba', zapravo je bilo dosta blago i jednostavno proglašenje „nikada više neću biti ista osoba“. Znala sam jednostavno da kad si tako blizu iskonskom entuzijazmu prekrasnih bookstanovaca, ono te promijeni onoliko da i sam lakše počneš postajati ono što želiš biti - a to sigurno nije čitatelj i/ili pisac mlake i sporadične strasti.

I sad, vjerojatno na opće zaprepaštenje svakog razumnog (trebam li nadodati – nadam se ne i imaginarnog) čitatelja ovih mojih eskapada, nakon 500 riječi konačno dolazim do teme ove kolumne. Ona naime, uopće nije o mojim novostečenim čitateljskim pogledima i navikama…

Ona neočekivana stvar koja mi se dogodila nakon Bookstana kada je sve bilo u povojima zanosa i idealizma (hvala ti na tome, Bookstane), je ta da sam dugo ni ne sluteći što radim, ušla u ekstremno spisateljsko zatišje. Nakon faze u kojoj ne čitam mnogo, sad u fazi renesanse čitanja i otkrivanja novih pravaca, dogodilo se da ne pišem ništa.

Nisam, da se razumijemo, nikada bila čovjek od puno riječi i tekstova, ali zadnjih sam godina imala određenu mjeru toga od koje nisam suviše zastranjivala. Ne samo da nisam pisala očekivane ili neočekivane tekstove već se to nekada protezalo na faze kada ni u svoj osobni dnevnik nisam unosila ništa više od praznog pogleda u mjesto na papiru gdje su bili dani na koje sam se izabrala ne osvrnuti.

Svako pisanje, od jednostavnog do kompleksnijeg, odgađala sam dan za danom, dok se odgode nisu pretvorile u višemjesečja s tendencijom daljnjeg vremenskog bujanja. Vrijeme spisateljskog grča i samonametnute restrikcije bilo kakve kreativne misli (pred kojom, iako je samonametnuta, kao da sam bespomoćna) svakako na prvu ne zvuči uzbudljivo, ali te stvari se baš trebaju dogoditi osobama poput mene. Nakon prvotnog pružanja otpora i mišljenja kako ću pisati to što moram, iako sve u meni poručuje da ne mogu, prihvatila sam da je ok provesti jedan dio života istražujući svoju tamnu podsvijest iz koje takva ograničenja izviru. Što mogu spoznati u tom mraku? Što mogu naučiti u šutnji i kakve je prirode i što mi želi poručiti strah koji se smrtno boji i odbija napisati ijednu rečenicu?

Iako ovo pišem i pomalo je uzdrmavam, iz te faze nepisanja i neproduktivnosti nisam izašla i još ću neko vrijeme zaposjedati mračne hodnike potisnutih aspekata svoga bića. Svakako se javim s onime što sam usvojila. Međutim (prijeđimo, ajde, nakon 800 riječi, konačno na poantu ove kolumne), razlog zbog kojeg sve ovo pišem je taj što upravo zbog toga što znam kako je to ne baviti se pisanjem, mogu puno toga objasniti ljudima koji imaju srodne nedoumice.

Jedna je žena (mislim da se radilo o ženi) napisala odličan komentar-pitanje na moju predzadnju kolumnu. Nažalost, komentari su se slučajno izbrisali i neka uredništvo potvrdi istinitost mojih riječi ako netko misli da ih izmišljam.

Komentar te žene koji me dirnuo bio je ovakav : može li netko tko cijeli život sanja da postane piscem i dotakne ljude svojim pisanjem to i postati, samo zato što to želi?

Jednostavno ODLIČNO.

Ovo pitanje je odlično i važno na toliko razina, i dirnuta sam zato što ga je žena, svjesno ili nesvjesno, postavila na pravo mjesto - na kolumnu točno one osobe kojoj će biti stalo da joj nešto na to kaže.

Baš zato što sam prolazila faze u kojima sam malo čitala i nimalo pisala, znam kako je to biti ono tko ili što dugoročno ne preferiraš biti. Sjećam se kako sam u tim fazama, recimo prije četiri mjeseca od sada, ponekad imala toliku potrebu da se izvučem iz te psihološke čahure i napišem nešto. Da sam si samo govorila da ne mogu pisati jer to nema smisla, , ne bih bila u dobrom emocionalnom stanju kakvom jesam (unatoč ovim eskapadama, naravno, ja stvarno jesam u više nego dobrom emocionalnom stanju).  Ne mogu ni zamisliti što bih bilo kada bih pristala toliko zatomljavati svoju autentičnost do te mjere koju ti, ženo komentatorice, predlažeš kao mogućnost : da nije moguće biti pisac samo zato što to želiš.

Kopka me jedna stvar ovdje, a to je ona koja insinuira tu morbidno pretilu zabludu – da htjeti nešto, pod uvjetom da je to iskrena, korijenska želja našeg bivstva, nije dovoljna apologija za to i biti. To je jedna prekrasno lažna stvar u koju nažalost na onoj razini koja automatizmom ponavlja usvojene obrasce uvjerenja još uvijek vjerujem, ali koja bez obzira na to ne drži ništa više vode od bilo koje druge laži.

Ono što pokušavam reći je sljedeće. Pokušaj podrediti cijeli svoj život činjenici da ne možeš biti pisac. Nemoj nikada napisati ni riječi. Po mogućnosti ni čitati. Ako želiš, gledaj se u ogledalo i govori si da ne možeš biti pisac jer je to iracionalno i neostvarivo na praktičnoj razini. Podredi sve u svojoj znanoj egzistenciji tome da ne možeš, apsolutno svemu što to povlači za sobom. I prije ili kasnije, znat ćeš da ne možeš tako živjeti.

I što s time?

Jedno popodne ljeta 2019. , ništa neuobičajeno, čitala sam materijale jedne od mojih najdražih osoba na svijetu, Teal Swan. Na njenoj web stranici odabrala sam kartu s porukom koja bi trebala nositi nešto što je za nas relevantno u datom trenutku. Karta koju sam odabrala govorila je o onom stanju u kojem jesi kada se odvojiš od stvari kojima si se nekada volio baviti, upravo onima koje ti donose djetinju radost i strast od koje nestaje sposobnost percepcije proteka vremena. I kako jesam jedna od onih osoba koje velik dio života nose bol nebavljenja onime čime voliš, poruka je stvarno bila aktualna za mene. Rečenica tog teksta (koji je poticao da se ponovno povežemo s tom aktivnošću koju volimo) koja će mi se zauvijek urezati bila je ova: eventually, the brightness of your joy will burn out the pain.

(Dežurni cinik u meni smije se ovoj ironiji : kad frazu unesem u google prevoditelj ona se prevađa kao „svjetlost tvoje radosti izgorjet će od boli“ što je sasvim suprotno od rečenog.)
To će biti rečenica kojoj ću se vraćati.

Proučavajući astrologiju, intrigiralo me kada sam naišla na redak o ženi koja dijeli moj aspekt Saturna u ribama. Bila je jednom navodno, neka žena sa Saturnom u ribama kojoj je povlačenje u maštu očuvalo mentalno zdravlje pred siromaštvom, gladi, bolešću. Mislim da mi je ljubav prema knjigama i znanje da uvijek kad dođem doma mogu uroniti u svoj intelektualni rad davala snagu da izdržim godine posla koje nisam voljela. Taj plamen ljubavi štitio me od posrnuća u ogorčenost.

Puno pričam i teoretiziram, iako je to nešto što svaki čovjek prolazi na svoj način. Kako reče Marco Massini u pjesmi, ne želim vas podučavati životu jer njega svatko (ponaosob) uči za sebe (Io non voglio insegnarvi da vita perche' ognuno l' impara da se) Ali ovo je istina : bilo kakvo potiskivanje i neautentično življenje boli. Iz toga proizlazi logičan zaključak da takvo što nema smisla. A svjetlost tvoje radosti, draga komentatorice ili bilo koji drugi čitatelju koji se možeš poistovjetiti, koja će biti najjača u trenutku bivanja onime tko stvarno jesmo uništit će bol. 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.