Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Fabija Gede "U moru žive krokodili"

Piše: Mirjana Mrkela

Brčko i brčkanje
   
Prije 98 godina jedan moj predak je otišao u Brčko. Bio je jedanaestogodišnjak i o tome Brčkom svašta je zamišljao. Također sam svašta na tu temu mislila i ja kad sam imala 11 ili manje. Vjerovala sam da ime toga mjesta mora imati neke veze s brčkanjem. I zaista, naselje je to na obali rijeke Save. Brčkanje je, dakle,  u njemu oduvijek moguće. Samo što se svi ne mogu ili ne smiju brčkati kad to požele.

Ovo teško možemo razumjeti mi koji smo naviknuti na udobnost, urednost i mnoga zadovoljstva.
   
A moj siromašni predak živio je u siromašnome selu. Ljeti ga je mučila vrućina i suša, jer je najbliži izvor bio kilometrima daleko. Zimi se doduše pila kišnica, ali bure su puhale često i silno, studen stezala pa i snijeg vijao. U kući punoj propuha ogrijeva je bilo uvijek malo, a hrane često nimalo. Dječakova majka je umrla, dvojica starije braće otišla u svijet. Jedva se mogao pobrinuti i za sebe, a kamoli za mlađega brata i sestricu. Nakon što je završio četvrti osnovne, otac mu je rekao:
  
— Došlo je vrijeme da i ti kreneš trbuhom za kruhom.
   
To je značilo zaposliti se i zarađivati makar za hranu (tj. za trbuh). Srećom, jedan od starije braće već je imao siguran posao: bio je policajac (tada se govorilo žandar) u Brčkom. Ne znam je li dobio godišnji odmor, ali nekako je uspio doći kući pa je u povratku poveo maloga. Putovali su pješice, a zatim u poštanskoj kočiji. Putovanje je trajalo nekoliko dana. Kad su jednom stigli na cilj, nisu se mogli tek tako vratiti. To znači da se od dječaka nije očekivalo nikakvo predomišljanje. Stigao je u kuću nekog obrtnika (tada se govorilo majstor), koji se bavio obradom lima. Tu je trebao učiti limarski zanat, no prije svega biti sluga svima u kući. Čitali ste priču o šegrtu Hlapiću i sve vam je jasno.
   
Neki snovi onoga dječaka su se obistinili, neki nisu. Koliko mi je poznato, on nije doživio ni jednu od Hlapićevih avantura, ako ne računamo ljutitoga majstora i batine za svaku sitnicu. Nakon nekoliko godina otputio se u veći grad te ondje pronašao bolji posao. Brčko, majstor i sve ostalo za njega je postalo samo dio sjećanja.
   
Danas se iz njegovoga zavičaja u Brčko može stići preko 580 km dobrih cesta, a sam grad je nešto veći od Šibenika. Učenici ondje nisu ni sluge ni šegrti i, koliko znamo, nisu ni gladni. Dok ovo pišem, u Brčkom se gradi višenamjenska sportska dvorana sa zatvorenim bazenima. Bez sumnje, brčkanja ima i bit će ga.

Enaiatollah Akbari
   
"Nisu važna naša imena", piše u romanu "U moru žive krokodili". Vrlo su mudre i ove dvije misli: "svejedno tko smo", "važni smo zbog onoga što činimo". No želim da znate, dječak iz ovoga romana zaista postoji. Njegovo ime je Enaiatollah Akbari, a zvali su ga i Enaiat.
   
Mnogo godina nakon moga pretka, Enaiat je također napustio obitelj i dom. Ne toliko zbog gladi, koliko zbog životne ugroze. Njegova domovina zvala se Afganistan. Ondje su tada gospodarili jako zločesti ljudi. Škola je zatvorena, učitelj ubijen i učenike je čekalo isto. Enaiatollah se dugo skrivao u nekoj rupi. Međutim ni ondje više nije bilo sigurno. Zato ga je majka odvela u susjednu zemlju, gdje je opasnost ipak bila manja.
   
Kada mu je majka umrla, našao se posve sam u tuđini. Bez novca ili bilo čega što bi mu moglo koristiti. Osim pameti, naravno. Tugom je promatrao djecu koja idu u školu, ali nije bježao od rada. Bio je vrijedan i uvijek bi zadobio povjerenje poslodavaca. Svim snagama, iako malenim, nastojao je stići do mjesta na kojemu će mirnije živjeti. I uspio je.

Fabio zapisuje
   
"Bio sam stvarno umoran. Umoran od toga što sam bio stalno na putu.", jednom je rekao Enaiatollah. No prošle su godine dok se nije skrasio, sreo Fabija i opširno mu opisao svoja putovanja puna nevolja. Osobito teško bilo je prepješačiti visoke puste planine po žestokoj hladnoći. Prelaženja granice i putovanja bez ikakvih dokumenata donosila su stalnu opasnost od uhićenja. I kad je sve izgledalo dobro, pred izbjeglicama se ispriječilo more.
   
Talijanski pisac Fabio Geda proveo je život potpuno drugačije — u miru i obilju. To mu nije smetalo da jednostavnim, ali uvjerljivim riječima prepriča Enaiatollahove dogodovštine. Naslov ovoga romana na talijanskome jeziku glasi: "Nel mare ci sono i coccodrilli" (Nel mare ći sono i kokodrili).
   
O krokodilima u moru također se može mnogo maštati. Ipak vam moram reći da pravi krokodili za ovu priču nisu važni. Mašta, naravno, jest. Tako, dok neki od nas maštaju o brčkanju, neki moraju prijeći duboko i posve nepoznato more. Zato sam zahvalna Fabiju, iako ga još nisam upoznala, što nas je upoznao s Enaiatollahom.