Kolumne

ponedjeljak, 20. siječnja 2020.

Željko Bilankov | Moja baka Rafaela


(osamnaesta kratka priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Stara Bolnica, oliti rodilište u Splitu jemalo je lipi pogled prima Ajdukovu igrališću, pa su mnogi judi znali otić ka za fintu, nikome u vižitu u vrime utakmice na placu i otamo drukat za naše „Bile“. Još, ako bi „majstor s mora“ pobidi, kud ćeš veće sriće.

Deboto bi često zaboravili i obać onega zbog koga su tobože došli, nego bi ka išenpjani izletili isprid zgrade i pridružili se masi razdraganog svita, skandirajući našemu „Ajduku“.

Ovi put, jedan od tih koji su išli u rodilište, bi je i moj otac, mejuto sad ni iša sa radošću, već sa tugon u srcu. Doša je svojoj teško bolesnoj materi, mojoj baki Rafaeli. Još prin četiri godine, tu je dove moju mater, koja me te 1955-te rodila i učinila ga ponosnin, pa su mu i ote sritne slike letile kroz glavu. Eeh, kako to obično biva, u životu se sminjuje dobro i zlo, pa je nažalost došlo vrime za ovo zadnje. Ginekolog, dobri očev poznanik, koji je vodi brigu o babi samo ga je tužno pogleda, negativno mahnu glavon i potapša po ramenu bez riči. Virujen da su ocu u temu času oči bile pune suz, jerbo je zna zaplakat i kasnije, samo na spomen svoje matere. Ipak, likar mu je ništo reka: „Marine, ni mi jasno, kako je ona još uopće živa, ..ka da čeka ništo?!“ I bi je u pravu, sluti je isto i moj otac. Čekala je svojeg najstarijeg sina, moga barbu Sreška, kojemu su poslali telegram u Pulu. Oficir, stasit i lip, hrabri čovik, koji je otiša bez straha u partizane još ka sedamnajstogodišnjak, sad je bi njezin tužni i priplašen sin.

Polako su braća ušla u sobu di je baba ležala, a ona je otvorila oči i uz blagi osmih i pomak rukon, pozvala ih do posteje. Pogledala ih zadnji put, puna jubavi, uvatila in ruke, spojila na križ i rekla: „Dico, budite uvik skupa!“, da bi odma poza tin, sklopila svoje umorne oči. Pamtim još ništo, jer je otac to ponekad priča, kako je mater uvirava dan ranije, da je ona boje i da će sutra na Šoltu, iako puše jako jugo. Na to mu je baka kratko odgovorila: „Sutra meni neće smetat more!“. Nažalost i bilo je baš tako. Vojna barkasa, sa malo najbližih i utučenih iz obitelji, sikla je grube valove prima škoju, dovozeći baku Rafaelu, Raficu, kako su je zvali, na njezinu i našu Šoltu. Govoridu judi kako se takega sprovoda ne pamti, niti tolike količine vinaca. Čak je i vojska dala svoj sa natpisom, koji nikog ne ostavja ravnodušnin: „Vi ste izgubili majku, a mi druga!“.

Ja se slabo sićan babe, ima san tek četiri godine kad je umrla, Ipak, ka kroz maglu vidin kako mi je petala roge jednon kad san ništo zabeštima, ča su me učili očevi prijateji, za dišpet starijin pobožnin judima. Pamtim je po pričama o njenoj odvažnosti i snazi da odgaja petero sinov u grubin vrimenima, dok je njezin muž, moj dida Luka, radi sve i svašta, najviše teške poslove na škoju, ne bi li prihrani fameju. Prin, za vrime i iza rata, bila je hrabra i nepokolebljiva didova suputnica, koju su svi poštivali. Njoj san virovatno zahvalan za ime, koje sad nosin. Naime, kad su moji rekli da ću se zvat Srđan, ona je odma skočila i zavikala: „Ajmeee, Srđan, Srđa, rđa.., ne more i gotovo!“

hahahaha. Sve poslin potvrđuje da su je poslušali, ka i za puno drugih poteza u životu.

Dosta godin potla tega, uz oca, prisustvova san potresnom događaju, pribacivanju njenih posmrtnih ostataka iz starega greba u novu grobnicu. To nikad neću zaboravit, jer je njena kosa, nakon toliko vrimena, bila ka živa... čudo neviđeno ili možda ne. Ono što je sigurno, a vridi za svih nas, mi judi zapravo ništa ne znamo!!!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.