Kolumne

četvrtak, 23. siječnja 2020.

Božica Jelušić | O dobrim i lošim samoćama


Postoje dobre i loše samoće, ovisno od toga, jesu li nas zatekle na nogama ili pak "slomljena srca od laži, očaja i osjećaja bespomoćnosti", što veli netko uvijek naš i uvijek drag, utoliko više što stanuje u knjigama. Čovjek je društveno biće - ne nužno i biće gomile - koje svjesno bira samoću da se očisti, prisebi, udalji od vreve, postavi red u uzdrmanim i razasutim stvarima, te da uhvati konce i pronađe razloge zbog kojih će se sutra probuditi i nastaviti neki dosadan i uzaludan posao, na koji ga je osudila inercija ili nedostatak volje.

Nevoljkost, teška nevoljkost. Imali bismo kolač i groš, kad bi to ikako bilo moguće. Društvo je naše ogledalo, u kome se želimo odražavati, i eho našega glasa je to što ponajviše želimo čuti, ma koliko razgovori bili frivolni, banalni i prazni, posuti istrtim klišejima. Postojimo po drugima, puštamo da nas koriste, razvlače i ljute, da kuju zavjere i prikraćuju nas za sve što nam doista nešto znači.

Ali ustrajno vjerujemo da zaslužujemo ljubav, povjerenje, ruku pomoćnicu i dobru rieč ili da imamo "ono nešto", zbog čega bi nas vrijedilo zapaziti i saslušati. Umjesto bijega u lošu samoću, ustrajemo u nemogućem, birajući Marinin stih: "Dušmani se udružili, skupa će me čuvati!".

Zaista, ne može se uvijek biti glumac u Beckettovoj drami bez publike, niti se može beskonačno čitati knjige o kojima nemamo s kim razgovarati. turobno je hodati poljem s posječenim stabljikama kukuruza i čudnim nasadom mladih, izđikljalih oraha, gdje te ni jedna boja ne iščekuje, niti ti ljupki detalj podiže umorna krila mašte. Ona spuštena klepeću nakon trosatnog čišćenja, iznošenja otpada i prevrtanja listina među hladnim zidovima Dvora, gdje se pokoljenje pauka upravo sprema preuzeti trajnu vlast nad zdanjem i svim u njemu pohranjenim stvarima. Stoga zabacuješ ruksak na leđa, okrećeš ključ i odlaziš. Takvi smo mi: trebamo potvrdu da nekome značimo, te naše himničare i kritičare mi podjednako trebamo.

O, poznajem te, navodni ljubitelju samoće i bezljudnih boravišta, koji se napola pognuto penješ uz brijeg, tražeći okom prijateljičin prozor s ukrašenim kovanim rešetkama. Tamo te čeka kockasti pled i pucketava vatrica u gusenoj peći. Ti si moj alter ego, uskoro ćemo zajedno zasjesti uz šipkov čaj i zaostali božićni kolačić od čokolade i đumbira, sačuvan samo za nas. Bit će to vrhunac našega dana, ma koliko zborili o "arhaičnom miru među slovima", parafrazirajući Benjamina. U nekom času, spomenut ćemo prazno mjesto tu u susjedstvu, gdje je donedavna stajala stara klijet od rumene cigle, nalik na malo ogorjele pekarske hljepčiće, s drvenim trijemom i lešnjakovim hladom u pozadini.

Tko zna, čije je samoće ona čuvala i čijim vedrinama svjedočila, u zimama koje su prošle nepovratno? Svi pomalo postajemo "ljudima koji se nemaju kamo vratiti", pa valja i to zaboraviti, u interesu našega mira i rezignacije,da bismo možda ipak dogurali do mjesta gdje nas očekuje Sveto proljeće.

23. siječnja 2020.
Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.