Kolumne

subota, 26. listopada 2019.

Danijel Špelić | Tom Franklin: Mrtve djevojke iz Mississippija


Ima već neko vrijeme kako sam napisao jedan mali tekst o problematici domaćih kriminalističkih romana, bilo je tu svega i svačega, od loših likova, banalnih priča, pa do krivog oglašavanja. Jer mediji će napraviti spektakularnu reklamu; nevjerojatno napeti triler koji će vas držati budnima duboko u noć! I vi to krenete čitati i shvatite da je to nekakva kvazi drama koja više udara po političkim, socijalnim i društvenim notama nego kriminalističkim i na kraju se iskreno zapitate zašto vi to čitate. Pa, kako stvari stoje, to nije problem samo domaćeg tržišta već i stranog. Ima već neko vrijeme kako sam pročitao ovaj roman i, iskreno, potpuno sam zaboravio na njega - toliko je napet i upečatljiv bio. I radio sam malo reda danas na polici kada mi se našao u ruci i znam da sam ga čitao, znam da se sjećam radnje i znam da mi je kraj bio potpuno bezvezan te sam išao provjeriti nisam li nešto preskočio na kraju i ispalo je da nisam. Kraj je takav kakav jest.... Neću vam ga sada reći ali smatrajte se upozorenima da će biti riječi o završnici u daljnjem tekstu jer drugačije ne mogu napisati nekakav dojam bez da otkrijem važnije stvari iz radnje.

Moćni triler visoke umjetničke vrijednosti! - kaže reklama i odmah vas s naslovnice lažu jer ovo nije triler.

Ovo je pokušaj da se napiše „veliki američki roman“, što u Americi pokušavaju svi pisci koji žele da ih se shvati ozbiljno. Ovdje su pale usporedbe s Ubiti pticu rugalicu i ja je baš i ne vidim. Radnja se događa na američkom jugu, ali tamo se događaju i svi romani Johna Grishama, pa ga nitko ne uspoređuje s Harper Lee (a on još ima i napete sudske drame u radnji čime bi usporedba trebala biti još veća), dakle, to je sva usporedba koja postoji. Problem s „velikim američkim romanom“ jeste što su svi pomalo bljutavi. Pročitao sam neke od njih; Lovac u žitu, Veliki Gatsby... i nisam baš siguran u čemu je točno stvar. Lovacmi je bio dosadan i naporan čak, ali možda je to i poanta dok je Gatsby bio... neloš, ali stil pisanja je bio između banalnog, pa do pretencioznog, pa je dojam ni na nebu, ni na zemlji. Danas se „veliki američki romani“ ne prodaju tako dobro pa se onda poseže za raznim smicalicama kao što je trilerili krimić ili nešto u reklami takvo da se privuče pažnja. Zbog toga kada ih čitate imate dojam da ni sam pisac nije znao što želi napisati, krimić ili veliki američki roman. Mrtve djevojke iz Mississippija (o, na naslov ću se još malo vratiti, to sranje ne može proći samo tako) nisu veliki američki roman bez obzira na sve usporedbe, ali su ipak više to nego triler ili kriminalistički roman. Naslov pak nema veze s vezom jer to mrtve, kao množina, ne postoji u romanu. Postoji jedna mrtva djevojka (za drugu se nikada ništa ne sazna) i jedan mrtvi lik - to je sve. Ako uzmemo da je naslov originala Croocked Letter, Croocked Letter (iskrivljeno slovo, bi bio neki bliži prijevod) moram se zapitati tko je dobio bonus dnevnicu za ovaj genijalni prijevod naslova. Mislim, plijeni pažnju, ali baš i nema neke veze s radnjom jer gotovo pomislite da je nekakav serijski ubojica tamo.

Jedini (mogući) ubojica je Larry, jedan od glavnih likova ovog romana. On je posljednji put viđen s djevojkom koja je potom nestala. Nikada nije uhićen, nikakva istraga nije provedena, ali ljudi u nekom posljednja-rupa-na-svirali gradu na Jugu ga ne vole jer misle da je ubojica. Larry je pomalo kao Forrest Gump, bere svoju brigu, ima malu radnju, hrani svoje kokice, lik jednostavno... postoji. I, da, autor opisuje njegovu rutinu života i dosadna je za popizditi. Mislim, nije, u smislu samih opisa, jer Tom Franklin nije loš s riječima, stvarno nije, samo što ta rutina ne vodi nikuda i Larry je jednostavno dosadan lik. Tu je i Silas, njegov stari prijatelj iz djetinjstva koji pak radi svoje stvari, bere svoju brigu i tako to. Njegova je rutina malo zanimljivija jer je lokalni žandar, pa ima malo više susreta s ljudima, ali ni to ne traje baš dugo. Onda nestane druga djevojka, 20+ godina nakon one prve i prvi osumnjičeni je, pogađate, Larry. Ali, Larry završi u bolnici jer ga je netko napao i Silas onda počne preispitivati neke svoje sumnje, strahove, bla, bla, bla. Ono upozorenje od ranije - nikada ne riješe što je bilo, ne na zadovoljavajući način. Ispočetka nisam bio siguran da li sam jednostavno zaboravio što se dogodilo ili ne, ali nisam - slučaj za koji je Larry optužen se nikada ne riješi. Kao, očuh te djevojke je možda nešto...- ispalo je kao da se autora sjetio; sranje, pa ovo je i kao neki krimić, idem brže-bolje nešto napisati tek toliko da bude neki kraj, ali realni jer ovo je ozbiljan roman. Okej, nemam ništa protiv toga, ne može sve imati čisti sretni kraj, ALI ne možeš graditi cijelu tragediju na jednom detalju i onda to ne objasniti jer ti se nije dalo, jer nisi znao i jer je to jednostavno glupo te se čitatelj osjeća ponešto prevareno.. I ne možeš u zadnjem dijelu uvesti novog lika i reći; oh, ovo je ubojica jer to ne samo da je glupo nego je i lijenost. Zato ovo nije ništa, ni pravi krimić jer je doslovno prebanalan da bi bio zanimljiv i jer se jako malo toga i događa u vezi tog nestanka i kada se dogodi, jednostavno je zbrzano i nedorečeno, a nije ni ništa drugo. Možda drama, u nekoj mjeri

Ovo bi trebao biti roman o prijateljstvu, rasizmu, odrastanju... sve ono što kao ide u „veliki američki roman“ i na što kritičari kolektivno svršavaju. Opet dobro, nemam ništa protiv. Prvi problem je taj što prijateljstvo između Silasa i Larryja nije ni najmanje uvjerljivo. Oni su se družili jedno kratko vrijeme (jedno ljeto, ako se ne varam) i onda je Larry postao osumnjičen za nestanak i putovi su im se razišli. 20+ godina kasnije to je prijateljstvo je kao još toliko čvrsto da će jedan kao riskirati sve i ići otkriti razloge za napad na drugoga? Ne bi baš išlo, plus je jednostavno neuvjerljivo. Drugi problem je što je već cijeli taj shtick oko toga da prijateljstva traju za cijeli život stvar romana, nikako stvarnosti i toliko je puta iskorišten u književnosti da je službeno primljen u knjigu klišeja. Roman radi neke stvari dobro, istina, ocrtava tu rasnu klimu 50-ih i 70-ih, socijalni status svojih likova, stvara dobru atmosferu zabačenih sredina i radi to dobro, da je drugačije koncipiran i usmjeren samo na to, bio bi odličan. Time što želi sjediti na dvoje stolice je pogrešno jer jedno poništava drugo i nijedno ne dobije potrebno prostora (a ovo je ionako kratak roman) da u cijelosti ispuni potencijal. Zanimljiv promašaj, cijenim što je pokušao nešto novo, barem to.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.