Kolumne

četvrtak, 28. ožujka 2019.

Boro Pernar | Tri života Jakoba Filipovića (1)


          Vozovođa zagrebačkog brzog voza mogao je krenuti na put zadovoljan. Minut ili dva pred polazak primio je švercovanu robu u prolazu između kompozicija znajući da se ne mora sakrivati od nezainteresovanog staničnog policajca. Osim toga, pala je kiša prekinuvši opraštanja putnika. Zatvarajući prozor službenog kupea namignu milicionerskoj uniformi i osmijehom dade znak otpravniku da podigne okruglu tablicu. Na to kondukter razmahne karbidnom lampom prema lokomotivi i pođoše na vrijeme. Krenuti bez pratnje džeparoša i šibicara bijaše jedno zadovoljstvo više pa Jakob otpoče službu sa smirenošću koja i pripada četrdesetdvogodišnjem službeniku sa znatnim iskustvom na željeznici.

          Nekoliko minuta prije ulaska u Maglaj, ovlada njime drijemež, i kako ga u stanici nije očekivao posao, ostade nepomičan, zatvori oči i predade se osluškivanju. Iz daljine, sa kraja kompozicije, sa točka na točak preskače zvuk kuckanja željezničkog čekića. Klink! Poslije nekoliko koraka što ujednačenim ritmom gaze šljunčanu stazu začu se novi klink, mekan poput muzike ksilofona. Redovan posao pregledača kola u svakoj stanici. Tokom dugog službovanja, taj klink je nailazio na tiho sazvučje sa Jakobovim osjećajem sigurnog zaposlenja u državnoj službi. Večeras, kada se počeo prigušivati na putu ka lokomotivi, praćen ritmički pravilnim koračanjem duž njegovoga voza, Jakob ostade sjediti zatvorenih očiju. Upravo kada je pomislio da će ugodnije putovati ako navuče zavjesu prema hodniku, na vrata kupea kucnu mlada žena. Ugledavši je sitnu i slabu, sa djetetom u naručju, ustade i otvori vrata.
          ─ Dobro veče. Ja baš vas tražim.
          ─ Kako znaš da mene tražiš? ─ našali se Jakob ne mijenjajući ozbiljan izraz lica.
          ─Pa, rekla bih da ste vi Jakob, Filipović? ─ povuče se žena, a on osjeti sažaljenje. Izgledala je neuhranjena, jadna...
          ─ Reci mi čija si, curo?
          ─ Ja sam Osmina šćer. Najmlađa.
          ─ Kojeg Osme? ─ upita on tobože strogo, ne čudeći se njezinoj upornosti. Bila je sva na oca, a on se ne predaje lako.
          ─ Osmana Zukovića poznaješ. Željezničar je k'o i ti. Mala mi je bolesna pa bi' morala sa njom do Zagreba. Nemamo para, znate kako je?
          ─ Reci mi kako se zoveš? ─ Primijetio je da ga ženica oslovljava čas ti, čas vi, pa još malo omekša. Sjetio se iz Osminog pričanja da je u djetinjstvu pobolijevala. A sad, evo, i sama nosa bolesno dijete po svijetu.
         Odgovorila je glasom napaćene bosanske žene. Poniznost prepletena sa ponosom ote se iz dubine promuklog grla.
          ─ Badema!
         Oči joj zaista liče na krupne bademe; sjaje strahom; pokaja se Jakob.
          ─ Uđi Badema. Gdje ti je babo? Jel’ dobro?
          ─ Eno ga kući! Kašlje, ali gura nekako.
          ─ Sada si na sigurnom. Napravi djetetu da legne pa ugasi svjetlo, i zaključaj se. Ja imam posla, vratiću se...
          ─ Fala. Bog vam dao Jakobe  ─  zajeca žena, a on pobježe hodnikom da ne čuje.
          Vagon-restoran je prazan. Iza šanka, na gajbi piva klati se konobar. Noć gamiže. Željezničar kalemi cigarete pred šoljom čaja koji se ljulja po zakonu drndanja voza.
         Prije petnaestak godina, kada su se upoznali Osman bijaše slabašan i suh, ali krhka tjelesna konstrukcija i narušeno zdravlje nisu ga omeli da pomogne kondukteru u nevolji. Jakob u to vrijeme bijaše mlad i nov na željeznici. Uz pomoć putnika raskrinkao je dvojicu džeparoša. Nije dozvolio da ih milicija odvede misleći da su to djeca koja će pobjeći iz zahvalnosti ili stida. Nije ni pomislio da mladi ljudi mogu biti jednako okrutni kao i stari okorjeli razbojnici. Tek kada se među vagonima suočio sa odsjajem staničnih svjetala na oštricama u mraku, shvatio je koliko se prevario.
          ─ Sada ćeš, prika, pojesti večeru koju si zaslužio ─ zaprijeti jedan.
          Uspio je omotati kožni mantil oko lijeve ruke koji je trebao poslužiti kao prepreka noževima; onda se pojavila sjena željezničara naoružanog čekićem za ispitivanje osovina.
          ─ Momci, ja bih rekao da pošteni ljudi ne večeravaju među vagonima ─ povika Osman dižući čekić. Lijeva mu ruka bijaše vidno slaba. Jakob posumnja u spas, međutim, kukavice začas uvidješe kakva je prijetnja čekić sa dugačkom drškom.
          ─ Nabav’ ti sebi, Jakube, oružje. Kupi čakijet’nu. Većina naši’ ljudi nose pištolje. Budi pametan! Vidiš koliko se bagre nakotilo na ovom dunjaluku. Ubiće te nespremnog.

          Sutradan, u povratku iz Zagreba; kompozicija je već trebala krenuti iz stanice kad Jakob ugleda Osmu. Otpravnik, Maglajlija, vidjevši pregledača kola na pruzi i Jakoba kako se uzvrtio u prozoru, ne dade znak za polazak voza. Jakob se snađe, nage se kroz prozor i pruži spasiocu šaren zamotuljak.
          ─ Osmo, evo ti jedan Pelinkovac iz Zagreba. Potegni kad te zaboli stomak. I fala ti, premda je to ništa u poređenju sa spasenim životom.
          Osmo s ponosom prihvati poklon:
          ─ Kako flaša može bit’ ništa? Nisi se treb’o trošit’. Ja sam učinio tebi k’o što bi’ i svakom poštenom ćo’jeku.
          ─ Znam ja tebe, ne brini. I posluš’o sam te, da znaš ─ odmače Jakob rever. Iz bluze je virila drška povelikog noža. ─ Vidi! Nov novcat pribor za jelo. Ako nas zovnu na večeru, ja sam spreman. A ni ti se nemoj rastavljat’ od čekića. Živio ti meni, Osmo!
          Kao da se jučer dogodilo, a tolike su godine iza nas. Eh! Ljudski život protiče tiho i postojano, poput rijeke. Nikada nisi načisto kako je i koliko vremena proteklo, a ne znaš ni kol’ko će teći. Da li čovjek zaplače zbog neznanja ili neizvjesnosti po dolasku na svijet? Poslije, kada poraste, plače shvatajući koliko je muke i jada oko njega i pred njim. Onda se dogodi najgore. Tuga uđe u biće, a razočarenje, ono dolazi poslije, uvijek i svakome. Čemu onda uvjeravanja da čovjekovo postojanje na ovome svijetu ima smisao i cilj? Koji je moj cilj i kakva mi je zadaća ovdje? Šta mi je predodređeno? I dokle? Kakva su to pitanja? Sve ono što sam do danas proživio ne bi se moglo nazvati lijepim životom. Mnogo sam radio u djetinjstvu pa onda otiš’o na još gore, na zanat. Kad sam završio dočekala me crna fabrika. Poslije nje sam uskočio u ovaj voz, ama i to je, boga mi, bilo presjedanje iz lošeg na ništa bolje. U vagonima sam proveo više dana i noći nego kod kuće sa ženom i djecom. Srećom imam njih, oni su moje dobro, svijetla tačka u životu. Šta bih uradio od sebe da ih nemam? Precrk’o bi’ od samoće ili rada. Malo me svijeta poznaje, a i oni što me ko bajagi dobro poznaju, znaju me površno, iz vozova, ili iz viđenja, kada se vraćam kući umoran i pospan. Je li to sav moj život? Da li je to svrha moga postojanja!?
          Voz postojano grabi kroz noć. Neka, samo nek vozi, samo naprijed. Jakob zna da umor što ga prati nije proizvod godina. Kakve godine? Još je mlad i snažan. I te kako. Ama zašto večeras osjeća potrebu da se pribere, da trijezno i na miru porazmisli? Ranije, poslije napuštanja dobojskog željezničkog čvora, čim bi se voz okrenuo ka zapadu, po navici se prepuštao snu koji donosi osvježenje dobrodošlo za ostatak putovanja. A šta je to s njime večeras, zašto mu san ne dolazi na oči?
          Napolju je mrak. Mir. U mastilu noći sniju nevidljivi poznati predjeli. Pred njim, u staklu prozora, na toj vječito hladnoj granici svjetlosti i sna, hoperovski vjerno otisnuta je unutrašnjost kupea. Ni njegove iznenadne gošće ne spavaju. Badema predano šuti sjedeći oborenog pogleda. Drži djetetovu glavu u krilu, pogleda svaki čas u lišce orošeno znojem; osluškuje, upija šapate izgovorene u vatri. Klonula je, trepne katkad premorena. Jakob zna da takva žena neće zaspati pored svoga djeteta. Umor je ne može savladati; vlastitom krvlju ona piše stranice svoga života. Neka mu stave ruku na panj prije nego što bi povjerovao u suprotno. Isuviše dobro poznaje njezinog oca pa zna da ni ona nije drukčija. Siguran je da mlada žena ovoga časa, kao i Osmo kod kuće, u sebi moli Boga za djetetovo zdravlje.
         Usnice djetinje, velike i sočne, bijahu crvene poput zrelih hercegovačkih trešanja. Obrazi, plamen u noći. Riđokosa poput majke i posuta sitnim pjegama. Samo, daj Bože, da ne bude Bademine sreće. Jakob se zagleda u te pametne oči, ispituje boju i dubinu zjenica, traži znake poboljšanja i skorog sna. A dijete kao da čuje nepostojeći poziv, podiže kapke i pogleda ga u oči. Nikada nisi vidio tako nježan pogled Jakobe? Pa nije to nikakvo čudo kad nemaš žensko dijete. Odakle da saznaš?
         Skučeni svijet kupea izgubi granice. Rasprostrije se toplota i svjetlost bez izvora i kraja. Nestade noći. Zamuknu tutnjava točkova a Jakob zaželi da pomiluje djetinju kosu.
          Dijete ustade i uze mu ruku:
          ─ Ja bi’ sjela mome dedi u krilo. Smijem li, čika Jakobe?
          Ne znajući i ne pomišljajući kako, Jakob razumjede porijeklo onoga svjetla. Zašto nije ranije primijetio? Pokraj njega sjedi Osman. U prsluku je i u novoj košulji bijeloj poput snijega. Ispod fesa sa zlatnom kićankom izmiče nemiran pramen kose. Kraj nogu mu čekić pregledača kola, čeka oslonjen držalicom na sjedište. Nasmiješivši se Osman odmače svoju alatku i uze dijete sebi.
          ─ Vidi moj Jakube, sretan sam. Svako biće na svijetu ima svoju nafaku. Nafaka je vjera na našem putu, nije kamen kojeg trebamo otkloniti nogom. Istrajnošću i poštovanjem svemogućeg, koji danonoćno bdije i nepogrješivo zapisuje naše zasluge i nedjela, možemo doći do saznanja i dosegnuti sreću.

          Probudio se u nepregledu ravnice. Turopolje! Zeleno u magli. Trlja oči, pogleda u kazaljke. Stižemo na vrijeme. A što se čudim kad vozi najbolji mašinovođa? Pogledaj kako vuče, kao da ga goni sto vragova, kao da nije tek svanulo!
          Jutro je vlažno. U orošenom prozoru prolijeću telegrafski stubovi. Nad prugom vrane. Ne grakću, sjede poredane na žicama. Čekajući sunce prisluškuju tajanstvene poruke iz dalekih mjesta.
         Otkada radi na toj relaciji raduje se jutru i izlasku sunca nad Turopoljem. Zašto je jutros radost pomućena trnjem u očima? Sa pojavom sunca umor kao da se vratio, postao prisutniji nego jučer i sinoć kasno kada je pošao na put.
         Magla, koja je do maločas sakrivala i kvasila sočne trave, preobražava se u duge crvenkastoplave i srebrene pramenove isparenja što lebde bez težine i neprimjetno nestaju u jutarnjem zraku. Svijet se naspavao! Uskoro će kraj puta, treba se otrijezniti.
         Na jednom od mnogih ukrštanja pruge sa seoskim putevima ugleda malu zapregu. Konj nemirno premješta prednje noge. Kao da su željne hoda?! Posmatrajući nozdrve što frkću mlazevima vrelog životinjskog daha sjeti se očevih dorata. Ah, stari, stari. Jadna moja majka. Nije se još ni ohladila u grobu, a on? Zaboravio je sve što smo imali, onakav život? Da li je zaboravio kako smo stvarali dom? Priženio se. Kako da se naviknem na susrete sa tom ženom? Kako da podnesem njezino prisustvo među neiščezlim sjenama moje majke? Zašto? Čemu?
          Kao opčinjen, zuri u imanja koja postaju učestala i sitnija kako se voz približava Zagrebu. Upija pogledom štale, ograde i seoske kuće, plastove i goveda na paši. A njegove oči, doskora izbistrene od sna, zamutiše se vodenastim pogledom razočarenja. Od mladosti i rođenja prvoga sina nije se zagledao u svoje zjenice. Činilo mu se da ih nikada nije ni pogledao sa pažnjom. Porodičan čovjek, otac, ima pametnijeg posla umjesto da brine o svome licu. Jutros, pored nastojanja da ostane pribran i hrabar, osjeća duboko u očnim dupljama vlažnu tegobu i slabost; kao posljedice dugotrajnog plača? I pošto nikada u životu nije zaplakao učini mu se da gubi nadu i ustupa pred životom postajući malodušan u saznanju da njegovi planovi stradavaju poput brodova u oluji nepredvidljivih događaja.
          Jučerašnji dan Istok je proveo u birtiji; u rakiji je nestala trodnevna zarada. A bio je tek nekoliko nedjelja zaposlen u Željezničkoj radioni. Radio je, do duše, vrijedno i šutke trpio nepravdu do onoga jutra kad se na poslu pojavio pijan. U fabrici su rekli; Istok se vratio kući iz hira. Lažu, poznato mi je sinovljevo mišljenje o rukovodstvu i prilikama u fabrici. Dječački tvrd kritički stav je plamen mladalačke vatre; tako sam vjerovao. A nisam promislio, nego sanjao da će se moje dijete, poput većine njegovih vršnjaka smiriti u vojsci, i postepeno, za godinu ili dvije, priviknuti; pomiriti sa sudbinom.
          ─ Tata, kunem ti se životom da ću otići odavde. U svijetu ima hljeba za svakoga ko posjeduje zdravu pamet i želi raditi. Neću dozvoliti da me ponižavaju polupismeni na vlasti, da mi neradnici i ulizice ispiraju mozak frazama. Pogledaj kako stanujemo. Uporedi život stanara ove kuće sa životom sekretara partijskog komiteta, kojeg, u ime zasluga za narod, vozaju šoferi u državnim automobilima. Takvi stanuju u ogromnim stanovima na naš račun dok ti godinama oreš. I šta smo stekli? Ne vrijedi skromnost. Ako sami nešto ne preduzmemo dočekaćemo smrt golih guzica. Dosta je, ja ne pristajem na ovakav napredak. Neću da proživim život čekajući bolje sutra!
          Istok je dobar električar, rekoše ljudi iz radione. Smeta mu što je previše na svoju ruku. Mlad je i neiskusan, ali vrijedan radnik. Ako ga kogod posavjetuje kako da se ophodi sa rukovodećim ljudima, mogao bi napredovati u fabrici. A Jakob je poznavao okretnost i bistrinu svoga sina, i još jednu važnu stvar. U tome je mali na njega; strpljiv, istrajan, i ne razbacuje se riječima. Ovo što se dogodilo, zna Jakob šta je to. Istok želi preko okeana, u Kanadu.
          Jakobe, sine moj, drži porodicu na okupu, govorila je majka. Kada othraniš djecu, i kada ih poženiš, vrati se svome ognjištu. Jedino ovdje možeš biti sretan, kod kuće, gdje su ti oči prvi put ugledale svjetlost. Vrati se čim uzmogneš. Vrati se kući, jer tu si, i nigdje drugdje, prvim očinjim vidom pomilovao drveće, vodu, i ova brda. Jedino ovdje, na svome kamenu i pod svojim suncem možeš ostati svoj. Tvoje ognjište je tvoja svetinja. Boljeg od ovoga nigdje nećeš naći. Ne zaboravi moje riječi.
          Gleda Jakob. Gleda ali ne vidi ravnicu Turopoljsku. Ni šume, ni imanja, livade na suncu, ni konje. Otac puši u dnu kuhinje, djelja držalicu za sjekiru. Pored prozora majka mijesi crni hljeb. O, kako joj brzo sijedi kosa, a ruke posute brašnom...
          Budi se nalakćen; dugo zuri u prazninu. Ne osjeća kočenje. Tek kada kondukter uzviknu Zagreeeb, protrlja oči, pa se začas pribra, dosjeti otkuda i zašto je tu, zgrabi mantil, putnu torbu i paket. I ne pomislivši više o Bademi i djetetu, pojuri kao vjetar.
          U Prometnom uredu, poslije završetka smjene osjeća potrebu za posteljom. Dok žuri ka prostoriji za odmor željezničara, nada se da će lako zaspati svaljen na ležaju koji ne zahtijeva higijenske pripreme. Poslije par sati sna, isprekidanog tumaranjem i razgovorima željezničara u prolazu, može potražiti Stjepana. Razmijeniće sa njime i robu i novac, utući ostatak vremena, pa večernjim vozom kući. Međutim, Jakob ga zateče na ležaju; u oblaku dima sa cigaretom u ustima.
          ─ Dobro jutro! Kak’ si mi, Jakobec? ─ smiješi se Štef.
          Vječiti ljepotan, pomisli Jakob. Ne vjeruje vječito nasmijanim ljudima; hvala na pitanju, umoran je od puta. Nije Jakob mračan tip. Naprotiv. U nekim je slučajevima više oprezan, ako zbog ičega, onda zbog moguće podlosti prikrivene ljubaznošću i dežurnim osmijehom. Nije pametno vjerovati da pošten primjerak ljudskog roda danonoćno održava ushićeno raspoloženje.
          ─ Kaj si mi dobrega donesel, Jakobec? ─ nastavi Štef .
          ─ Imaš li ti, Šćepanec, lovu? Moraš mi dati penezi za nekoliko košulja duvana, dva debela pršuta, i skupocijeni paketićak ─ našali se Jakob.
          ─ Znaš ti dobro, Jakobec, da Štefek ima nofce.
          ─ Vadi orlove. Zlato je poskupilo ─ osvrnu se Jakob prema vratima.
          Onda je posao završen a novac spremljen u dvostruki džep željezničarske bluze. Prestade razmišljati o Štefu i porodici. Želi zaspati prije pojave željezničara u toj smradnoj prostoriji koju je nekada davno nazvao jeftinim kuplerajem. Pokušava najprije utonuti u san prizivajući slikovite turopoljske predjele ispunjene govedima i konjima. Misli o plastovima naslikanim na zagasitozelenoj i crvenkastoj pozadini hrastovih šuma. Zaviruje u sunčana zagrebačka predgrađa, zagleda kuće i ulice sa pravilno zasađenim drvećem. Uljuljkujući se u san najedanput ugleda garež i nagomilanu okamenjenu prljavštinu ležaja; zuri u fleke rđe uglancane garavim rukama željezničara na mjestima otpale farbe, na prozorima i ivicama željeznih ormara. Ponese ga navala prigušivanog nezadovoljstva; idu povorke zabušanata i brbljivaca rukovođenih pritvornim malograđanskim mentalitetom koji godinama tlači mase pravednika pogubnim rezultatima licemjernog djelovanja. Bježi Jakobe Filipoviću! Bježi, jer ovdje danas nećeš zaspati! I skoči usred te prljavštine prekinuvši prisiljavanje na san. Iz ovakvog raspoloženja mogu ga samo izvući sunce i svjež vazduh, šetnja, ili gutljaj ljutoga pića. Prije odlaska začešlja kosu pred ogledalom koje izaziva povraćanje.

Nastavlja se...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.