Kolumne

petak, 29. prosinca 2017.

Denis Kožljan | Ida Marković: Strunjeni pensiri


"Vi žudite da napustite ove krajeve, ovaj svijet, ovu stvarnost i da uđete u drugu stvarnost koja bi vam više odgovarala, u svijet u kojem ne postoji vrijeme. Učinite to, dragi prijatelji, ja Vas na to pozivam. Vama je poznato,gdje se on krije, poznato Vam je da je svijet koji tražite. Samo u Vama samim živi ona druga stvarnost za kojom žudite.""
                                                                                                                    
                                                                                                                               H. Hesse - Stepski vuk

Ovim riječima Hesse upozorava na neki način nas pjesnike, umjetnike, ljude posebne nutrine kako trebamo i moramo naći neko svoje mjesto koje nam odgovara, koje postoji samo za nas, u kojem ne postoji vrijeme. A, meni se čini da je Ida Marković, autorica "Strunjenih pensiri", već odavno našla svoju destinaciju kako sudbine, tako i pjesme.

To je mjesto njenog življenja, mjesto gdje se dodiruju različite kulture, tradicije i jezici, to je njen Vodnjan, malo mjesto, gradić u Istri, odakle polaze svi njeni vlakovi, mjesto gdje konstantno crpi inspiraciju svog pjesničkog stvaranja. A nalazi ga u Vodnjanskom zvoniku, u svakoj travki istarske crvenice, nalazi ga u svakoj riječi svojih susjeda i najdražih: majke, oca, rođaka, djece, prijatelja. I kroz to traženje, kroz njene ""Strunjene pensire"" nazire se samo jedna misija, bit njenog postojanja, pisanja, to je svakako ljubav u svim svojim oblicima, ljubav kao bit egzistencije.

Idina pjesma, njena koncentracija i stanica gdje traži odmor za dalje, za naprijed je vrlo suptilna, ispunjena i najmanjim ali kako za nju, tako i za nas čitatelje, vrlo važnim detaljima poput mirisa i boja krajolika, riječi odnosno beside njenog rodnog kraja, vrlo visoki stupanj tolerancije prema svim ljudima dobre volje ali i glad za pronalaskom pravih, istinskih vrijednosti današnjeg čovjeka.

Autorica se teško odlučila na prezentiranje svoje prve zbirke pjesama u javnost, možda zbog svoje prevelike skromnosti što je svakako vrlina ali ponekad može biti i mana jer zaista bi velika šteta bila da ovu samozatajnu osobu, ali osobu, vrlo jakih emocija , ne upoznamo kroz njen stih, kroz njene verše.

Napokon, Ida vrlo kvalitetno i jednako dobro, izazovno, privlačno piše i na književnom hrvatskom, ali jednako tako i na čakavskom dijalektu pa i na talijanskom jeziku, iako nešto manje ali strastveno i jako. U to sam se uvjerila imajući čast da napišem i uredim Idine prekrasne pjesničke uratke.

Jer napokon nas dvije smo tu negdje generacija, odgojene u jednom posebnom, patrijarhalnom duhu, i komadiću povijesne linije vremena kad se moralo često poslušati starije, kad se živjelo skromno, bez puno pitanja i objašnjavanja, kad se nije imalo materijalnih stvari kao danas.

Ljubav, kao izvorište svake radosti koje ponekad tijelo stavlja u trenutke ekstaze, iščekivanje. No, Ida je upoznala i neku drugu stranu te jake emocije, kad je onakva ljubav kakvu je samo ona zamišljala, ostala na raskrsnici ili potekla u nekom sasvim neočekivanom smjeru, neželjenom pravcu i na neki način iznevjerila nju kao ženu, suptilnu, nježnu, dušu.

I za kraj, za završnu riječ, konstatirati ću kako vrijedi pročitati svaki ovaj prelijepi stih odnosno verš, kako se trebamo i moramo zaustaviti i razmisliti o svakoj pjesmi, u svakoj grančici ovog gnjizda od bumbaka i shvatiti ćemo koliko stinske, prave ljubavi, samosvijesti, duhovnosti tinja u našoj autorici, ženi koja možda i nije hodala po stazi obasutoj laticama cvijeća, ali je svoj život u jednoj i novoj fazi života učinila ljepšim i bogatijim na radost sebe i svih onih koji je vole i podržavaju u tome što radi….

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.