Kolumne

srijeda, 29. studenoga 2017.

Miroslav Pelikan | Generalova kuća


Bukovac, Petar Bukovac posve se neprimjetno vratio u uspavani grad ispod nevisoke zelene gore. Naime, takva je situacija i bila posve primjerena jer Bukovac je za građane bio tek jedan od onih koji se vraćaju nakon nekoliko desetljeća izbivanja i o njima se gotovo ništa ne zna osim onih neprijepornih činjenica kao i u njegovom slučaju, o rođenju u skromnoj obitelji iz Strme ulice te nešto manje od dvadeset godina skrovita boravka u ovome gradu i manje-više neuspješno školovanje i reklo bi se naglog i neočekivanog nestanka.
Bukovac je davno krenuo u svijet jer mu u tim danima ovaj grad nije nudio doista ništa. Bez pravih vještina, bez porodičnog ugleda, bez novca, unatoč već tada silno iskazane želje za promjenom stanja u kojem se njegov jadni život nalazio, Bukovac nije imao drugu opciju već otići.

Istine radi, valja spomenuti, da je skoro dvije godine, još za vrijeme školovanja za konobara, Bukovac pokušavao s nekim privatnim poslovima, no to je sve završilo fijaskom i podsmijehom okoline.

Iako je nekako i s mukom završio Ugostiteljsku školu, mrzio je konobarski posao iz dna duše.
Nije se znao nasmiješiti gostima, nije se želio nikome pokloniti, bio je krut i nesavitljiv, stoga ga i nitko nije želio uposliti. I to je sve što se znalo o onom davnom Bukovcu, čovjeku uspravna držanja, a to su izricali neki rijetki, dobronamjerni.

Naravno, grad je u njegovoj šarolikoj povijesti napuštalo mnoštvo bukovaca , da bi se tek pojedinci vraćali s nešto ušteđevine ali većinom lošeg zdravstvenog stanja s jedinom željom da okončaju svoj turobni život u mjestu rođenja.

O drugima, o onom preostalom velikom broju, malo se saznavalo, ponekad se čulo kako je ovaj ili onaj zaglavio negdje daleko a ostali su jednostavno isparili. Naravno da je Bukovac bio od određenih struktura primijećen, zapravo zabilježeno je kako se Petar Bukovac vratio dobrog izgleda u finom odijelu s dva velika kofera i smjestio u renomiranom hotelu Imperial. Naravno, provjerene su sve liste traženja, no niti na jednoj nije bilo njegovo ime ili slika koja bi barem približno upućivala na njega.

Iskusni šef recepcije Kratofil odmah je procijenio kako Bukovčevo odijelo vrijedi barem deset tisuća a i cipele su bile vrhunske. Dobro je promotrio Kratofil došljaka. Očuvana figura, bez mnogo bora, ruke koje nisu radile težak posao, oko šezdeset godina, tako je i rekao nižem agentu Mateljanu, kada se ovaj navečer interesirao za detalje, kontrolirajući knjigu gostiju.

-Kažem ti Mateljan, pravi gospodin. Da, sjećam ga se, davno je to bilo, mladića Petra Bukovca. Jako mu sliči. Ma da, to je taj Bukovac, učio je za konobara, poznavao sam mu oca. On ti je iz Strme ulice, puka sirotinja.

Mateljan je šutke s dugim ispitivačkim pogledom zabilježio Kratofilove misli u svoj crni blok i bez riječi otišao.

-Tja, mislio je Kratofil, vama su svi sumnjivi, i ako imaju i ako nemaju novca.

Bukovac je ostao u Imperialu cijeli mjesec, uredno je platio račun, nikome nije dao napojnicu te se preselio u iznajmljeni stan u Savskoj ulici.

Kratofil je pri svakom susretu s Bukovcem na recepciji nastojao započeti razgovor no nakon nekoliko kurtoaznih odgovora gost bi ga pozdravljao i odlazio u svoju sobu. Stjecajem okolnosti ili se to desilo s namjerom, Bukovac se gotovo sudario s glavnim urednikom Dnevnog lista, Krunoslavom Bukačem, na središnjem gradskom trgu.

-Oprostite, molim vas, baš sam nespretan, tiho će Bukovac.

-Oprostite, oglasi se drugi i zagleda se u Bukovca.-Ispričavam se, jako ste mi poznati. Ja sam Krunoslav Bukač, novinar.

-Znam, prepoznao sam vas. Ja sam Petar Bukovac, povratnik.

-Ha, ha, pa da, oprostite, ti si Bukovac iz moje ulice. Ti si onaj mladić koji je tako mrzio konobarski posao.

-He, he, da, da, ja sam taj. A ti, što radiš inače Bukač?

-Cijeli sam život novinar, odnedavna sam i glavni urednik. Eto, živim sam, imam dva službeno razvrgnuta braka iza sebe, nemam djece i čini mi se da sam, sam kao pas na ovome svijetu. A ti, što te dovodi u ovu žabokrečinu?

-Vidiš Bukač, slobodno ti velim ti, naravno, ja sam ostavio iza sebe četrdeset godina muka širom svijeta i sada se želim smiriti u svom rodnom gradu.

-Baš patetično, nasmije se drsko Bukač.

-Da, tebi je takvo što možda patetično no za mene je takva odluka prirodni rezultat moga života.

-No, daj, naravno, oprosti,. Šalio sam- ispriča se Bukač.

Bez ikakve dvojbe, Bukaču je susret s Bukovcem bio dobrodošao, opsesivno je oduvijek bio okrenut čarima i izazovima svijeta u koji je ponekad odlazio po novinarskom poslu kada je bio mlađi, misleći kako se nikada neće vratiti u svoj, ovaj grad, ni pod kojim uvjetima.

-Da, započne Bukač, prošao sam i ja, gotovo cijeli svijet. Najviše sam zbog posla bio na Istoku, dva sam puta ranjen. O Bože, koliko sam zanimljivih žena upoznao i onda se vraćao i iznova gušio u ovoj žabokrečini, a ti, čime si se ti bavio vani?

-Ah, teško je to izreći u nekoliko riječi. Mučio sam se, radio naporno, bez odmora,. Tražio prave ljude i bolje poslove i mogu reći, na kraju i uspio. Zaradio sam dovoljno za mirnu starost.

-Hm,hm, što si zapravo radio?- probudi se novinarski crv u Bukaču.

-Znaš i sam kako svijet nudi vrlo raznolike mogućnosti.Ti biraš, ti odlučuješ – nekako otegnuto i s pogledom koji se gubio u daljini, odgovori mu Bukač.

-Jednom je to, prekine monolog Bukovac i ispije dugi gutljaj francuskog konjaka, može još jedna runda Bukač?

-Naravno.

-Da, jednom je to pravi, izvrstan posao unutar zakonskih regula a ponekad si na rubu legalnosti a katkad…

-I s one strane,-dometne Bukač.

-Možda, možda- nekako s gorčinom se nasmije Bukovac- možda, no sve sam preživio, reklo bi se bez i jedne ogrebotine i sada sam ovdje, evo sjedim nasuprot tebi i spreman sam za naše pozno druženje.

-Naravno Bukovac- potapša ga po ramenu Bukač- naravno, bit će mi drago ispijati s tobom ovaj fini francuski konjak i lamentirati o prošlim vremenima.

-Svakako, svakako Bukač.

No u idućim tjednima Bukač nije mogao odvojiti dovoljno vremena za svoga novog prijatelja, redakcijske obaveze u cijelosti su ga okupirale.

Bukovac se nije ljutio.

-Razumijem ja dobro što su obaveze.

U međuvremenu je Bukač pomogao Bukovcu pronaći ruiniranu nekretninu u koju bi valjalo investirati.

Već desetljećima neodržavana, posve oronula, ali još uvijek stabilna, čvrsta, u prvi se plan nametnula takozvana Generalova kuća, velika dvokatna vila u Gospodskoj ulici, sagrađena sredinom devetnaestog stoljeća s nizom vlasnika u prošlosti, različitih sudbina, da bi je u posljednje vrijeme naseljavalo u nekoliko stambenih jedinica šest obitelji.

Niti jedna obitelj nije odoljela velikodušnoj Bukovčevoj ponudi, prodali su svoje udjele u Generalovoj kući i vrlo brzo ostavili vilu praznom.

-Da, trebat će puno vremena i volje ali i novca Bukovac da se Generalova kuća uredi i počne sličiti pravoj vili.

-Budi bez brige prijatelju, već sam se dogovorio s eminentnim arhitektom.

I doista za nekih šest mjeseci Generalova kuća je bljesnula u punom sjaju, obnovljena od podruma do tavana, sve kako struka propisuje. Vrt koji je jučer bio silno zapušten, sada je činio nevjerojatno lijepi zeleni prsten oko vile.

Bukovac je na preporuku arhitekte nabavljao antikni namještaj i probrane umjetnine te na kraju koncertni klavir cijenjene marke.

Uz sve to, Bukovac se odlučio uposliti gospođu Komes, damu blizu sedamdeset godina, ali iznimno živahnu kao domaćicu kuće, uz mlađi bračni par Jurić, on će se brinuti o kući i vrtu a ona o kuhinji.

-Baš lijepo- govorili su građani- napokon pravi gospodin u Gospodskoj ulici.

Ponekad je Bukovac priređivao prijeme u svojoj elegantnoj vili, na koje su se svi rado odazivali, od vrha vlasti i umjetnika do sasvim običnih građana.

Samo birana jela i pića uz profinjeni glazbeni program bile su odlike tih večernjih susreta.

Već je postalo opće prihvatljivo kako je važno biti viđen u Generalovoj kući, kod Bukovca i reći poneku riječ, tek da se čuje.

Pokatkada je Bukovac putovao u inozemstvo, na dan ili dva ili pak na duže.

Vraćao se uvijek jednako nasmijan, samouvjerenog držanja.

S jednog od tih putovanja vratio su u društvu tamnoputog mladića koji ga je pratio u stopu. Dapače, tamnoputi se nastanio u vili, govorilo se, spava u sobi do Bukovca.

U jednoj zgodnoj prigodi, tako se činilo Bukaču, već ozbiljno pijan, na jednom od prijema, upitao je Bukovca.

-Tko je tamnoputi?

Bukač se glasno nasmijao i rekao.

-Barem ti znaš kako je svijet opasan. Ne mislim na ovaj ovdje, mislim na onaj pravi svijet, vani. Moji su poslovi složeni i ozbiljni, treba mi zaštita.

-Naravno, naravno, mrmljao je Bukač.

Po gradu se govorilo kako Bukovca i tamnoputog veže homoseksualna veza, pa je Bukač pomogao svome znancu objavljujući u nekoliko nastavaka u Dnevnom listu reportaže o šarmantnom gospodinu P.B. s kojim su izvjesne dame bez navođenja imena ( podaci poznati redakciji), rado provodile vrijeme opisujući njihove kontakte kao rafinirane i otmjene.

Svakako, mrmljao je grad, tko ima novca druži se s najljepšim ženama a tko nema od ljubomore izmišlja koje kakve laži.

Dapače, za redom su objavljivani slični prilozi i u drugim glasilima o osvajaču ženskih srca a koji bezimen živi u obnovljenoj vili.

No, s druge ipak su postojale sitnice koje su zbunjivale građane pospanog grada kada se pričalo o P.B. Naime, Bukovac nije pokrenuo baš nikakav posao u samome gradu, osim što je uredio vilu. S druge strane, u niti jednoj banci nije otvorio račun.

Isto tako građani su bili obaviješteni kako Bukovčevu poštu čine samo računi za struju, vodu i slično ali ništa drugo. No dobro, što vas to briga. Ima čovjek otvorene račune u svim svjetskim bankama a voli i gotovinu. Je li kome dužan? Nije, pa što hoćete, oglasili bi se i oni koji nisu zabadali nos u tuđe poslove.

Isto tako, opće je bilo poznato kako se Bukovac može vidjeti navečer sjedi u paviljonu u vrtu i sluša glazbu, ispija fino piće i puši kubanske cigare. Ponekad se tu znao zateći i onaj pijani urednik Bukač.
Svi su znali kako je i tada blizu, skriven negdje u sjeni i tamnoputi, budno pazeći na svog gospodara.
Tamnoputi je odavao gadan dojam, nekako je opako izgledao pa su ga građani i prozvali Opaki, iako bez stvarnog razloga, no samo je jedan njegov ledeni pogled bio dovoljan da se odmah udaljite ako ste se suviše približili Bukovcu.

Dok je pospani grad uživao u jednoličnom ali i idiličnom životu, ispod njegovog građanskog naličja, pojedinci su željeli snagom svojih iskrenih pobuda isplivati na tu finu površinu i zauzeti određeno mjesto. Jedan od tih nezadovoljnika bio je i niži agent Mateljan, oniži suhonjavi muškarac s gotovo petnaest godina policijskog staža.

Glavi šef policije, Ružić više mu je puta rekao.

-Istaknite se Mateljan, pronađite nešto, otkopajte,, pokažite svojim kolegama i sudu, tada će vas promaknuti u agenta. Tada ćete imati svoj stol i svoj telefon. No, najprije se potrudite, istaknite.
Mateljan bi ga najprije zbunjeno gledao a odmah zatim pomno češljao po prispjelim podacima u novim obavijestima o kriminalnim radnjama.

Znao je Mateljan, kako baš ovdje na izvoru može, koje li sreće, naletjeti na neki podatak, koji su više rangirani policajci previdjeli i sam sve razriješiti i naravno postati agent a ne da stalno u noćnoj smjeni provjerava liste hotelskih gostiju.

I danas se dobro sjećao kako je nedavno povjerovao u Kratofilove misli o Bukovcu. No, kako se Bukovac uspinjao na gradskoj listi važnih osoba, tako je Mateljan sve više sumnjao u njega. Zašto? Nije znao. Nije bilo niti jedne indicije koja bi upućivala na nezakonite radnje Petra Bukovca. No, njemu sve to oko Bukovca nije bilo normalno, nije bilo uobičajeno i na tome je gradio svoju opravdanu sumnju.

Provjerio je već toliko puta dostupne podatke o Bukovcu, međusobno ih križao, no ništa nije otkrio, Bukovac je bio uvaženi građanin bez mane a to što nije otkrio s čime se bavio i što radi sada, nije mučilo Mateljana. Znao je iz iskustva da svi veliki igrači taje svoje poslove kao zmija noge. Tko zna gdje ulaže i zarađuje a da tamo vani pravi greške već bi ga oni sklepali.

Možda ostaje samo prostor ovoga grada, ali Bukovac se doista ne bavi s ničim, samo priređuje domjenke ili sjedi u vrtu, pije konjak i puši cigare. Da, koliko je samo puta bio skriven u gustišu vrta i promatrao potajice Bukovca, već je znao raspored glazbe koju pušač sluša. Morao je paziti jedino da ga tamnoputi ne opazi, no, uskoro se prestao bojati. Naime, ustvrdio je kako Opaki uopće ne gleda ima li koga u vrtu, on je samo netremice promatrao Bukovca i Mateljan je stekao dojam kako tamnoputi pazi na slušatelja glazbe kako ovaj jednostavno ne bi pobjegao.

Isto je tako opazio, kada je bio na domjencima kod Bukovca po službenoj dužnosti prateći glavnog šefa policije Ružića, kako Bukovac uopće ne komunicira s Opakim, samo ga slijedi u stopu.
To mu je bilo jako čudno. Odjednom se dosjetio. Tamnoputi stalno nadzire Bukovca. Bukovac je njegov zarobljenik.

O tamnoputom je pronašao malo podataka. Rođen prije tridesetak godina u Siriji, radio na naftnim bušotinama, bio pripadnik nekih profesionalnih postrojbi, nije kažnjavan, odnedavno prihvatio državljanstvo ove zemlje, upisan kao privatni tajnik Petra Bukovca.

Mateljan je uspio doći i do novih podataka o Bukovcu. On je počasni član svjetske dobrotvorne ustanove, često se može vidjeti kako kao član raznih delegacija ili sam obilazi sajmove posvećene hrani.

I to je to, dragi moj Mateljan, rekao bi sam sebi.

Već se razdanjivalo kada je taksi dovezao Bukača a u njegovoj glavi još je bubnjao monolog Petra Bukovca, izrečen prije nekoliko sati na pijanki u uređenom vinskom podrumu Generalove kuće.
Iako obojica vidno pijani, teško su održavali ravnotežu i sjedeći, Bukač je iznova, iznenada povikao, dok je pored njih stajao Opaki, koji nikada nije pio.

-Pa dobro, do vraga , čime se ti baviš čovječe? Tko si ti Bukovac?

Bukovac ga je pogledao, oborio glavu, odmahnuo rukom i opet ga pogledao,

-A što ti misliš?

-Ne znam, ne znam, nešto preko ruba zakona, promrmlja Bukač.

-Ah ne, ne, dragi Bukač, sve je unutar zakona, sva moja zarada.

-Pa što radiš?

-Znaš li ti Bukač, koliko po svijetu kruži kompozicija ili brodova prepunih hrane koja je poslana gladnima u ime humanitarnih organizacija.

-Ne znam, nemam pojma.

-Mnogo je takve hrane,. Nevjerojatne količine, s krivom ili nepotpunom adresom, Ili se hrana ne može dostaviti zbog poteškoća na putu ili se jednostavno zagubi ili zaluta ili nestane, a mi kao ozbiljna organizacija brinemo se da i takvi paketi stignu na krajnje odredište, ovo ili ono. Samo taj posao, dodatne dostave košta jer mi svu tu zagubljenu ili izgubljenu hranu dostavljamo na pravu adresu uz određeni postotak i svi su zadovoljni. Ponekad investiramo u oružje, ali to je rijetko, češće u zlato i drago kamenje, i uvijek uz dobit.No mi se primarno bavimo hranom jer hrana najjače oružje i najsnažniji pokretač. Eto, od toga posla ja živim, od dostave. Dugo mi je trebalo dok me organizacija nije u potpunosti prihvatila, polako sam napredovao i sada se bavim samo nadzorom dostave.

Cijeli ovaj monolog izgledao je krajnje bedasto Bukaču, stoga je šutio i samo pio. Sada se pred jutro dosjetio i drugog dijela ispovjedi.

-A tko je ovaj?- i pokaže na Opakog.

-On, on je moj sin. Nije zdravstveno najbolje, kada su mu trebali lijekovi nije ih mogao dobiti. Sada me prati u stopu jer se boji da bi me mogao izgubiti i zato svakog gleda opako ako mi preblizu priđe.

-Nije bio profesionalni vojnik?

-Ma kakav vojnik, to je zbog dojma.

-A zašto stoji zaklonjen drvećem u vrtu?

-Tada, tada zna da želim biti sam i motri me iz prikrajka.

-Dobro, zbog čega si se vratio Bukovac?

-Mogao sam ovako živjeti i u Parizu, no želio sam pokazati svim ovim gologuzanima tko je Petar Bukovac.

Kakva bi to priča bila , misli Bukač dok pije gorku kavu.

Zaboravi čovječe. S kim ćeš piti dobar francuski konjak ako ga raskrinkaš a i tko bi ti vjerovao. Uostalom,. Bukovac je tvoj jedini prijatelj.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.