Sonja Smolec| Hanif Kureishi: Posljednja riječ

Prvi dojam koji bi čitatelj mogao steći bio bi da će slijediti tek opisi nečijeg života, u ovom slučaju života poznatog književnika iz Engleske, porijeklom iz Indije, pisca Mamoona, no, ovo je napisano tako da izaziva ne samo čuđenje nego i divljenje spram autora ovog djela, Hanifa Kureishia.

Možda će nekome ovaj roman izgledati i kao komedija, ali  je u biti veoma daleko od toga.

Kroz cijeli tekst se, kao iza na pola prozirne zavjese, provlači osobni problem osobe, druge boje kože, drugog mentaliteta, koja se svim silama trudila udovoljiti zahtjevnom ocu i postati dio sredine kojoj on po svom duhu nikada nije pripadao. Unatoč svemu, Mamoon je cijeli svoj život proveo u toj „novoj“ sredini, prilagođavao se, a zapravo je i druge prilagođavao sebi, vrlo često na obostranu štetu.

Hanif Kureishi je autor koji izuzetno dobro ulazi u psihologiju svojih likova, jednako i muških i ženskih. Poigrava se s čitateljima navodeći ih na krive zaključke. Sam privid opisa ili pokušaja opisa podosta prgavog ostarjelog književnika, ipak je samo – privid. 

Mladi pisac Harry, koji bi pisanjem tako važnih djela kao što je životopis Mamoona, trebao izgraditi svoju karijeru i postati poznat, s vremenom postaje preslika osobe čiji život istražuje.

Postavši, ulaskom u kuću i dijeljenjem svakodnevnih obaveza  i aktivnosti, dio obitelji kojoj ne pripada, otkriva detalje i ulazi u intimu čovjeka koji o sebi i svom životu ne želi pričati, iz kojeg je vrlo teško izvući neku informaciju. Istovremeno, njegova supruga želi da se o Mamoonu pišu samo lijepe stvari, da sve ono što je u prošlosti krenulo krivo, tamo i ostane, da čitatelji Mamoonove biografije o njemu dobiju jednu finu, ispoliranu fotografiju i da ga takvog vole.

Postati javnom osobom znači izgubiti privatnost do te mjere da se i one stvarne činjenice iz života, koje su same po sebi ružne, iskrivljuju do katastrofalnih razmjera.

Za mladog pisca Harryja to je veoma težak i nezahvalan zadatak. On s objektom svog budućeg romana ulazi u veoma neobične odnose, obojica imaju svoja oprečna mišljenja o životu i ljubavi. Sukobljavaju se gotovo svakodnevno. Zadatak koji je dobio nije nimalo lak.

Dok Harry u mladom piscu vidi i smetnju i nadu, Harry u Mamoonu vidi ostarjelog pisca kojem je on zadnja šansa kako bi se njegovi romani ponovo počeli čitati. Harry iz svojih bilježaka jedva da pronalazi mogućnost stvaranja nekog budućeg romana, životopisa i povremeno se bori sam sa sobom – odustati ili ne od tog dodijeljenog mu posla i otići iz obitelji gdje se pretvorio on, a nešto kasnije i njegova djevojka, u družbenika i dadilju ostarjelog pisca. Njihovi verbalni dueli, vrlo često i pravi "dueli", ipak ih na kraju zbližavaju.

Hanif Kureishi vješto plete priču koja je intrigantna, u kojoj će i mnogi čitatelji prepoznati sebe ili sebi bliske osobe. Jednako tako, usudila bih se reći, premda je sam smisao radnje i njeno značenje obilježeno i nekim drugim faktorima, kao što je život pisca koji ima korijene u drugoj zemlji i drugačijoj kulturološkoj tradiciji, to je ujedno parodija na ljudsku radoznalost u odnosu na poznate osobe.  I iza takvih priča krije se nekoliko obiteljskih saga koje se, poput matematičkih skupova isprepliću i u kojima pronalazimo mnogo sličnosti ili čak i zajedničkih faktora, odnosa između očeva i sinova.

Kureishi je vrhunski pisac čija se djela čitaju s lakoćom, no čak i u tim, često laganim i lepršavim, čak i zabavnim opisima, ima mnogo više od onoga što je na prvo čitanje vidljivo. Baš svi likovi teže k onom što im nedostaje, a to je ljubav, i svatko od njih pokušava do ljubavi doći na neki drugi način.

I na kraju, zapravo nitko od njih nije sretan.

"Posljednja riječ" je roman koji svakako treba pročitati, o kojem treba razmisliti.

• Nakladnik: V.B.Z.
• Prijevod: Borivoj Radaković
• 07/2017.