Ako ovo što sada zapisujem izraste u priču koju će bar netko zapamtiti, moći ću zahvaliti svojoj urednici koja mi je prilikom jednog od naših razgovora, a nakon što smo dotaknuli ovu temu, i nakon što sam joj ispričala priču koju i vama kanim ispričati, odlučno rekla:
- Stavi to na papir.
Rekla mi je to jasno i bez zamuckivanja, što u njenu slučaju znači da je bila trijezna. Jer kad je „pod gasom“ zastajkuje i zamuckuje. Po pitanju tog njena mucanja, ja sam, i to kao nekakav stručnjak, nakon našeg prvog, ali i nakon drugog i trećeg telefonskog razgovora bila uvjerena da se radi o osobi s govornom manom. I još sam u glavi raspredala teoriju kako osoba s nekom osobnom „grješkom“ vjerojatno ima veći poriv ispravljati tuđe pogreške.
U takvu uvjerenju ostala sam sve do dana kad sam za vrijeme našeg telefonskog razgovora primijetila da moja urednica govori jasno i bez ikakva zamuckivanja. Jedino što se moglo primijetiti bilo je mala nervozna u glasu.
Toliko na početku o mom postavljanju dijagnoza. Pokrila sam se ušima i sama sebi priznala da je prava dijagnoza alkoholiziranost, što mi je ona, ta moja urednica, kasnije i sama i gotovo s ponosom potvrdila.
Po njenu pitanju, međutim, i dalje imam jednu nedoumicu.
Trijezna, ozbiljno i kritički komentira moje uratke i ne libi se komentara kao što su: nije ti to nikakvo remek djelo (kao da i sama ne znam da nije) ili: ovo ti je promašeno, ili, na kraju nešto treba baciti u koš i tako dalje ali sve u tom smislu.
Napita ili podnapita, iste te uratke hvali i više nego što to oni, po mom skromnom sudu, zaslužuju. Muči me što je od to dvoje istina. Poslovica najbliža ovoj tematici kaže: što trijezan misli to pijan govori. Ali, kako to primijeniti u mom slučaju? Jedino ako pod alkoholnim parama iste stvari ne izgledaju bolje i ljepše?
I dalje sam nesigurna u dijagnozi.
S vremenom sam tu svoju urednicu osobno upoznala. I taj put kad sam je upoznala također je mucala, ali osim te (govorne) mane žena je bila skroz O.K. Simpatična, pametna, stručna i prava je šteta… ali mi je zabranila da o tome i zucnem jer da joj nisam „ni muž ni ljubavnik i nemam nikakva prava da je teroriziram“. Pogotovo nemam prava nagovarati je da ne pije.
Šteta.
Ali, da se konačno vratim na priču za koju mi je moja urednica rekla da je stavim na papir.
Dakle, ili „gledajte“( kako na TV-u javni radnici redovito započinju odgovor na postavljeno im pitanje dok smišljaju što će reći), prije koju godinu dana u ambulantu mi dođe pacijent kojeg poznajem već dulje vrijeme. U šezdesetima je, o njemu znam samo to da je oženjen i da je veći dio života proveo radeći negdje vani, ali ne znam točno gdje. Uredan je, njegovan, bez većih zdravstvenih problema, uvijek ugodan u komunikaciji.
Pogledom ga pratim od ulaska u ordinaciju i, dok je on još na vratima, zapažam da je tužan, ali i zabrinut. Šutke sjeda na ponuđenu stolicu. Pitam ga što mu je, a on spremno kaže da je tužan. Pitam koliko to traje, a on isto tako brzo odgovara:
- Već tri, možda i četiri dana.
Tri do četiri dana, mislim, ne će biti nikakva ozbiljna bolest, tim više što se nikad dosad nije tužio na ikakve psihičke smetnje.
- Kažete da ste tužni tri do četiri dana – ponavljam njegove riječi i nastavljam s uzimanjem anamneze. Pristalica sam one da je dobro uzeta anamneza pola dijagnoze.
- Je li vam se, možda, dogodilo nešto što vas je moglo rastužiti? – pitam oprezno.
- Je - spremno odgovara moj pacijent.Vidi se da je očekivao ovakvo pitanje.
Pa opet šuti. Onda će:
- Umro mi je dobar prijatelj. Jučer smo ga pokopali.
Izrazim mu sućut i govorim o tome kako je svaki rastanak, a pogotovo takav, tužan, ali da smo tu nemoćni, i da je posve razumljivo što je tužan.
On samo šuti i gleda me. Po izrazu lica mu vidim da ga nisam utješila i da još nešto čeka.
- Ne znam kako da vam pomognem – kažem na kraju, nemoćno.
On me i dalje uporno gleda pogledom iščekivanja, a onda oprezno upita:
- A tableta?
- Koja tableta? – pitam sad ja njega, polako shvaćajući na što misli. Pa nastavim:
- Ne postoje tablete protiv tuge, postoje samo tablete za smirenje pa ako mislite da vam trebaju …
- Znači… ništa – kaže moj pacijent rezignirano, polako ustaje sa stolice i odlazi. Tužan je i razočaran.
Tu je kraj moje priče. Kad sam joj ovo ispričala moja urednica je odlučno rekla:
- Stavi to na papir.
- Samo to? – upitala sam.
- Samo to. Pa tko razumije, razumije.
Evo sam to stavila na papir, ali joj, naravno, ništa ne ću pokazivati jer tko zna što bi mi rekla.
Pogotovo nakon onoga što sam o njoj napisala. Ionako sam sigurna da u redakciji lista kojem ovo kanim poslati imaju veeeliki koš. A moja urednica je jasno i bez zamuckivanja rekla da ponešto treba i baciti u koš.
Samo još nešto: sreća moja što sam otišla u mirovinu jer sve više griješim u postavljanju dijagnoza, a ni u određivanju terapije se više ne snalazim.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.