Paralelno čitanje nekoliko naslova ima svojih prednosti i nedostataka; naime, čitam paralelno nekoliko knjiga jer mi tako diktiraju oscilacije raspoloženja. Roman Podneblja mi je pomogao da jednu malu hrpicu osrednjih uradaka provarim brzo i elegantno.
Roman mirnog i ujednačenog pripovijedanja, gotovo sukladan s vremenskim uvjetima - rominjanjem.
Melankolično štivo, rekla bih, na trenutke iskrsnu elementi dosadnog elaboriranja sporednih sitnica… ali meni to nikako nije smetalo. Djelo je recimo linearno, uravnoteženo, koliko oduzme toliko dodaje; nema naglih oscilacija i prevrata; ali ima stihijskih promjena, predvidivih i utoliko se u to uselila mala dosadnjikavost.
Ljubavni roman? Hmmm, možda; zato što govori o ljubavi, ali meni je više psihološki roman u kojem se secira odnos žene i muškarca, u ovom slučaju se radi i o autobiografskoj priči Mauroisa, pravim imenom Emile Salomon Wilhelm Herzog, i njegovim propalim brakovima.
Roman se može podijeliti u dva dijela. Prvu priča Philippe o svojoj velikoj ljubavi prema Odile, a drugi priča njegova druga žena Isabell. Philipe priča o svojoj predanoj ljubavi koja zanemaruje kritičnost uzdižući Odilu na pijedestal koji se s vremenom počinje urušavati i otvara nove spoznaje posesivne ljubavi, teške i bolne ljubomore. Kada ona nastupi strahovi i sumnje neminovni su i odnos između muškarca i žene zatrovan je totalnim zatvaranjem komunikacijskih kanala… Ili se zanemaruju ili jednostavno izbjegavaju.
Odile je nezrela, mlada, nekonvencionalna, vrlo hirovita, svojeglava. Philippeu takva migolji iz kontrole i on u strahu shvaća da je gubi, a nikada je niti nije imao. Njegov problem je u tome što je zaslijepljen ljubavlju, postao posesivni čuvar neke svoje imaginarne kraljevine i Odile kao kraljevne. Kraj braka je neminovan, a njezina smrt i neuspjeli drugi brak, nameće se kao kazna nerazumne i neuzvraćene ljubavi.
Drugi dio romana priča druga Philippeova odabranica Isabell. Sada je ona preuzela ulogu koju je Philippe imao u odnosu na Odile.na gotovo identičan način. Philippe projicira Odilino ponašanje.
Isabell vjeruje u ljubav i prepoznaje mnogo toga:
“Pogrešno se govori da je ljubav slijepa; istina je da je ljubav ravnodušna prema manama ili slabostima koje veoma dobro vidi ako vjeruje da u nekom biću nalazi sve ono što je najvažnije, a što se često ne može definirati.“
Philippe i Odila ishodište su začaranih koncentričnih krugova koji nastaju nakon njihova razilaženja, to je kao ciklički proces: tko je bio voljen, nije volio, a tko je volio nije bio voljen. Zgodno je to iščitati u odličnoj pripovjednoj formi kojom se služio Maurois.
Naklada: Disput, s francuskog prevela Marija Paprašarovski
Roman mirnog i ujednačenog pripovijedanja, gotovo sukladan s vremenskim uvjetima - rominjanjem.
Melankolično štivo, rekla bih, na trenutke iskrsnu elementi dosadnog elaboriranja sporednih sitnica… ali meni to nikako nije smetalo. Djelo je recimo linearno, uravnoteženo, koliko oduzme toliko dodaje; nema naglih oscilacija i prevrata; ali ima stihijskih promjena, predvidivih i utoliko se u to uselila mala dosadnjikavost.
Ljubavni roman? Hmmm, možda; zato što govori o ljubavi, ali meni je više psihološki roman u kojem se secira odnos žene i muškarca, u ovom slučaju se radi i o autobiografskoj priči Mauroisa, pravim imenom Emile Salomon Wilhelm Herzog, i njegovim propalim brakovima.
Roman se može podijeliti u dva dijela. Prvu priča Philippe o svojoj velikoj ljubavi prema Odile, a drugi priča njegova druga žena Isabell. Philipe priča o svojoj predanoj ljubavi koja zanemaruje kritičnost uzdižući Odilu na pijedestal koji se s vremenom počinje urušavati i otvara nove spoznaje posesivne ljubavi, teške i bolne ljubomore. Kada ona nastupi strahovi i sumnje neminovni su i odnos između muškarca i žene zatrovan je totalnim zatvaranjem komunikacijskih kanala… Ili se zanemaruju ili jednostavno izbjegavaju.
Odile je nezrela, mlada, nekonvencionalna, vrlo hirovita, svojeglava. Philippeu takva migolji iz kontrole i on u strahu shvaća da je gubi, a nikada je niti nije imao. Njegov problem je u tome što je zaslijepljen ljubavlju, postao posesivni čuvar neke svoje imaginarne kraljevine i Odile kao kraljevne. Kraj braka je neminovan, a njezina smrt i neuspjeli drugi brak, nameće se kao kazna nerazumne i neuzvraćene ljubavi.
Drugi dio romana priča druga Philippeova odabranica Isabell. Sada je ona preuzela ulogu koju je Philippe imao u odnosu na Odile.na gotovo identičan način. Philippe projicira Odilino ponašanje.
Isabell vjeruje u ljubav i prepoznaje mnogo toga:
“Pogrešno se govori da je ljubav slijepa; istina je da je ljubav ravnodušna prema manama ili slabostima koje veoma dobro vidi ako vjeruje da u nekom biću nalazi sve ono što je najvažnije, a što se često ne može definirati.“
Philippe i Odila ishodište su začaranih koncentričnih krugova koji nastaju nakon njihova razilaženja, to je kao ciklički proces: tko je bio voljen, nije volio, a tko je volio nije bio voljen. Zgodno je to iščitati u odličnoj pripovjednoj formi kojom se služio Maurois.
Naklada: Disput, s francuskog prevela Marija Paprašarovski
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.