Ana - Marija Posavec | Naš križ i dalje gori

Stajao je u staroj maskirnoj odori pored dubokog, brzog Dunava. Ispred njega nalazila se druga država. Rijeka je bila jasna linija razdvajanja. Barem u tom gradu. Iza njega stajao je golemi bijeli križ. U lijevoj je ruci držao maslinasti šljem, za pasom nije imao zakvačenih ručnih bombi, u džepovima nijednoga metka. Na desnom ramenu nije mu visjela AK-47-mica, oliti Kalaš. Ne više. Njegova ekipa nije više imala čak ni one trećerazredne PAM-ove bez nosača. Znao je gdje su se svi raštrkali prije same zore. I oni su znali gdje će njega samoga pronaći kad obave ono što su morali.

I jutro mu je, osamnaestoga dana mjeseca studenoga, godine Gospodnje dvadeset i šesnaeste, bilo nekako sjetno. Crveno. Kao da je znalo koji je dan i što se davno toga istoga dogodilo. Možda je to jutro bilo i odveć toplo. Devetnaest devedeset i prve bilo je silno hladno, prisjećao se. Svaka kuća toga grada bila je te godine razorena, svaka je na sebi nosila pečat agresorskog zvjerstva, zgrade su se ljuljale, crkve su vapile blagoslovu otvorenim svojim ranama, ulice nisu više bile ulice, bile su javna klaonica; jutarnji je zrak uvijek mirisao na dim, barut i krv. Mirisalo je svako to jutro na smrt. I ljudi su, oni preživjeli, kao i oni što nisu, nosili na sebi, u sebi i pod sobom neizbrisivi trag nemilosrdne prošlosti.

Zatvorio je oči. Nije osjećao vjetra na obrijanom blijedom licu. Izdahne i pođe laganim korakom ispred bijelog križa s velikim pleterom. Pogleda u svijeće te goleme bukete cvijeća s crvenim, bijelim i plavim ukrasima. Iako se, zbog svega viđenog i nepravde vladajućih nije želio nasmiješiti, ipak mu se kriomice u kutu mekih usana zasjalo nešto poput osmijeha.

„Sjećaju nas se... Sjećaju“ zahvali nekako nebeskome Frajeru pa ugleda još trojicu u vojnim odorama, bez metaka i pušaka, kako mu se veselo približavaju.

   – Je, pa kaj onda! Spičil me tam z onog sprata, odletel sam v stranu i ne me više! Sam se sećam da je prasnulo i da je se odišlo k vragu! Ne znam jel mu Davor vratil, il kaj, već sam bil v nebu! – smiješio se uvijek grlati Zagorac Zvonko, pokazujući kažiprstom u pravcu sjevera, na obnovljenu visoku svijetložutu zgradu. Odavala ga je, osim tipičnog dijalekta i sklonost vinskoj kapljici zadnja dva mjeseca mladoga života. Morao se nasmiješiti vidjevši kako njega, najmanjega od svih, visoki rođeni Slavonac iz Vinkovaca najprije gura pa ga obujmi rukom:

    – Vratio sam, da. Taman da nisam... Bar sam to napravio prije nego sam i sam popušio par gelera i metak, dok su štancali iz tenkova vodotoranj. Majke ti, da smo imali to što su oni imali... Gdje bi nam kraj bio! Sjebali su nas i s onim usranim avionima... ali zato smo im vratili na tenkovima. Mali minobacač je čuda stvarao na toj cesti...
   
Davor je bio od onih koji nikad nije zaboravio pothvate na Trpinjskoj cesti niti mu je, nakon što je zaboravio disati, skinut šljem s glave. Činilo se da su ga s njim i pokopali u masovnoj grobnici, ali su mu, nažalost, njegovu „Ciganku“ (teškom mukom ukradenu M70-icu) kad je pokleknuo, ipak uzeli natrag. Nasmiješio se uvijek kad bi vidio kako Davorova ruka znade posegnuti za onim čega materijalno više nema, čega, i da ima - ne bi tom rukom mogao primiti. Davor i Zvonko, sjećao se, nisu se baš voljeli u početku, u rujnu kad su se našli u napadnutom tom gradu, zajedno s njim i još dvojicom. Kasnije se, dijeljenjem zadnjih limenki graha i mesnih narezaka, cijela ta situacija promijenila. Postadoše braća po krvi, ranama i oružju.

    – Dajte, dečki... Nema toga više. Nismo bili ludi, nismo bili kukavice, imali smo srce – rekao je najmirnije od svih Francuz, dečko koji je u to crveno jutro obišao mjesto na kojemu je iskrvario. Uvijek je to činio, svake godine, na ovaj dan. Tad je, znao je često pričati u nebeskim prostranstvima, majci pisao pismo o tome kako je bilo u bolnici grada gdje je ležao, moleći ju da, kad pismo do nje dođe, kaže cijelom svijetu kakav je to pakao progutao jedan grad po imenu Vukovar. Promatrao mu je dječačko i još uvijek mlado lice, tužne smeđe oči i osmijeh koji neprijatelja nije mogao smekšati, već ga još više dobrotom iznervirao, do te mjere da mu je život hicem oduzet. 

Približili su se i pogledali ga. Davor ga potapše po ramenu:

    – Gdje si, Hrc! Jesi se nauživao vode? – šala mu i nije bila na mjestu jer je njegovo tijelo još uvijek bilo negdje na dnu tog istog Dunava, ali ovaj samo otpuhne i pogleda prema suncu.

    – Daj, naj ga zajebavati, viš da je čovek rastresen. Vsaki se put bu prisetil najgorega. Nu, Hrc! Tvoja se pak nije udala, naj biti takav – radosno je opet dobacio Zvonkec, kako su ga od milja zvali. Morao se nasmiješiti i Hrvoje pa kimne i odvrati: – Istina... Možda bi bilo bolje da je. Zapravo, bilo bi mi draže...

    – Ha, čuj... tak si je izabrala, kaj ne? – slegnuo je ramenima Zvonko koji nije bio te sreće. Njegova ga je draga ipak negdje u dalekom Zagorju preboljela. I to joj nije zamjerao.

    – Što gledaš, Hrc? Svijeće? – pitao je Davor promatrajući i sam gomilu crvenih lampiona što odašiljahu nekakvu svetu svijetlost dok se razdanjivalo. Ovaj samo kimne glavom i pogleda u Jeana:

    – Svake godine osjetim isto – stavi ruku na desnu stranu prsa i stisne zube: – Tu me nekad stegne, baš zbog tih svijeća. Daju mi istodobno nekakav mir i nemir, ne znam... Možda i jesmo bili budale što smo išli, ali... Da nismo mi, tko bi? Više bih se grizao da nisam došao ovamo, dečki. Ne bih vas nikad ni upoznao. Raznesen sam. Ranjen. Ugušen. Pušten da me Dunav odnese, iako ovo nije bio moj rodni grad. Bio je naš. I opet, i ostao je naš, dijelom zbog nas... Žao mi je kad ljudi tuguju, kad idu u koloni, kad je osamnaesti. Kao i onda kad su morali otići. U koloni... Opet... dobro je da se sjete... Dobro je da idu. Dobro je kad se mole. Šef to vidi. Čuje. I pusti nas da dođemo ovamo.

Pogled tamnosmeđih očiju postane mu od tuge sjete nekako ljepši. Jean ga protrese, uhvativši ga za desno rame i sad već dobro naučenim hrvatskim reče:

    – Hej Hrc... Davno je bilo. Učinili smo što smo morali. Obišli smo sad što smo trebali. I svake godine dođemo da postanemo jači za druge bitke. Da odozgora čuvamo one što su ostali ovdje još srčanije, da im čuvamo zdravlje. Da nam ne polude. Iako mnogi polude od svega što su vidjeli, ali... Borimo se mi i dalje. Bili smo dobri dečki. Još uvijek smo dobri dečki. Kaj ne? – pogledao je potom i najednom uozbiljenog i zamišljenog Zvonkeca.

Jeanov optimizam natjerao je i Davorove crne oči u kristalno stanje. Hrvoje je jasno vidio kako je stisnuo zube jer emocije je, kao vojnik, mladić i rođeni Vukovarac ipak negdje u sebi nakon smrti zatomio. Nije mu bilo krivo što je sa svojih dvadeset i tri godine poginuo. Bilo mu je jedino teško što mu se mati razboljela i što ga otac još uvijek iščekuje, iako je njegovo tijelo identificirano devetnaest devedeset i osme. Često je znao reći, dok su gore potajno kartali, da mu je draže što je poginuo kao junak, što nije pobjegao. U suprotnome ne bi znao kako bi bez prijatelja, i koliko dugo uopće, mogao živjeti. Kukavičluk je, smatrao je nepokolebljivo borbeni Davor, gora od pogibije. Iako su se o tome znale voditi žustre rasprave čak i ondje gore, nije odustajao od svojih tvrdih načela.

    – Dobro pa smo se iskrali prije nego se cijela kolona naših sjati ovamo. Puno nas je, bilo bi gužve... To nam je ionako jedini način da vidimo naše izbliza, barem danas. Morat ćemo gore na prozivku... – pogledao je u stranu s osmijehom Davor.

    – Frajer će zamračiti, i tako mu samo stvaramo cirkuse... – Jean je pogledao u veliki bijeli križ, ali Zvonko dobaci:

    – Ne bu, i tak smo mu najboljši kad zagusti s onima dole. Kad smo pravi fakini, kaj ne?! – i pokazao prstom nekamo u zemlju, nekamo u dubinu. Svi su znali na što cilja, ali prene ih iz razmišljanja sirena starog olinjalog crvenog Yuga 45. Svi su se okrenuli prema jednom od mostova i ugledali, na mjestu gdje se ne smije voziti, automobilčić s kraja ranih devedesetih, legitiman u vrijeme staroga sistema te u ovom modernom dobu pomalo smiješan i zaustavljen u vremenu, s poznatim im vozačem.

    – Gde je pak toga nabavil, sunčece mu presvetlo! – lupio se Zvonkec po čelu, a Davor je, prepoznavši lice zaustavljenog glasa nade Hrvatskog radio Vukovara, mahnuo i viknuo:

     – Šuti, bar ne moramo pješice... Simba, stižemo!

Potrčali su sva četvorica prema automobilu koji ih je imao odvesti na mjesto nevidljivo ljudskome oku, ali zastade opet Hrvoje i pogleda prema križu. Okupan jutarnjim zrakama i vibracijom moćnoga Dunava, zasvijetlio je kao opomena, blagoslov i podsjetnik živućima, kao i onima pokojnima, koji dođu s vremena na vrijeme u obilazak onoga što im je borbom i pobjedom pripalo. Što su napokon mogli nazvati „svojim“.

Učinilo mu se kako taj komad Isusova kamena okupan krvavim zrakama još uvijek gori, kao u davnoj jednoj pjesmi koje se prisjetio prije nego mu je rijeka izbrisala svaki trag.

    – Hej, dečki...

    Svi zastanu, a on ih pogleda:

    – Da se opet rodimo... I da se opet dogodi isto... Biste li išli?

Pogledali su ga gotovo u čudu i zanijemili. Iz automobila, kao da je čuo, izašao je i Siniša.

Davor se osmjehne i prekine jutarnji neugodni muk na Hrvojevo pitanje: – ...a i ti ispituješ budalaštine. Svašta od tebe, vojniče. Idemo!

Hrvoje je znao što to znači. Znao je da je uistinu pitao najveću glupost, kao i svake godine otkad je napustio ovaj svijet, ali nekako si je samo htio potvrditi ono što će Davor reći, a ostali, kao i Siniša u daljini, kimanjem glave potvrditi.

    „Stvarno nisam mogao izabrati hrabrije, plemenitije i blesavije s kojima ću poginuti, ako smo već morali... Naš križ i dalje gori...“ osmijeh se razvukao i preko Hrvojevog lica.

Posjedaše svi u Yugo i zalupiše klimavim vratima. Siniša je govorio malo, kao da je želio otići vjetrom što prije onamo gore, ali ipak se nekako uspio nasmiješiti. I on je volio svoj grad. Njegovo srce nije bilo tvrda stijena, ali taj mu je dan, činilo se ekipi, padao teže nego ijednome od njih. Činilo se da je znao neke stvari o kojima nije više želio prozboriti, bile su mu i u životu dovoljno bolne.

    – Sve je dobro, Simba – reče mu suvozač Hrvoje dok su se ostala trojica gužvali na stražnjem sjedištu zbijajući njihove tipične šale. Siniša je dodao gas i prebacio iz druge u treću pa nastavio vožnju putem vjetra. Odgovori Hrvoju tiho:

    – Bit će. Bit će dobro... tek za desetak godina. Možda – gledao je preda se bistrim pogledom. Znao je Hrvoje što znače njegove šutnje. Zato dalje o Simbinim proročanskim riječima nije pitao. Pustio ga je da vozi dalje u miru, da nestanu sva petorica – kao glas i pepeo u vjetru.

Vratit će se svi, znao je Hrvoje, na isto mjestu, u isti grad - zasigurno - dogodine.