Prvo bijaše Misao. I bješe ona posvuda i zanavijek.
***
Sjedim na obali i promatram veslače. Rimen disciplina. Kombinacija pokreta ruku, nogu, čitavog tijela. Zabadanje vesala u površinu vode. Bez pljuska, bez šuma, naizgled bez otpora. U biti, taj otpor koji pruža voda čamcu je otpor koji veslači preko vesla koriste da bi pokrenuli taj isti čamac po toj istoj vodi. Kao da postoji pozitivan i negativan otpor, a rezultat je - naizgled bez otpora. Što li misle veslači unutar tog vremenskog intervala od ulaska vesala u vodu do izlaska istih iz vode?
Oblik čamca, oblik vesla, oblik ruku, oblik nogu, oblik glave... Kakvog li su oblika misli unutar tih glava, unutar tih tijela, unutar onog vremenskog intervala od ulaska vesla u vodu do izlaska iz vode? A kakvog su izvan njih? Zadrže li fizionomiju onog čiji ih je um otpustio? I što biva kada se sretnu - izmiješaju li se, stvore li novi oblik? Pa onda ostanu za trenutak lebdjeti iznad vode kako se čamac odmakne, i tako svako malo, sve dok se ne stvori čitav niz, trag misaonih oblika iza čamca u kojem dvoje ljudi skladno pokreću svoja tijela, sinkronizirano prenose taj pokret preko ruku na vesla kojima zahvaćaju vodu, ni preduboko ni preplitko, i usmjeravajući plovilo bez napora glatko plove prema ciljnoj ravnini. A uobličene misli, one podalje iza čamca već su napola utonule u vodu, one još dalje posve su pod vodom koja ih pak sprema u svoje molekule, atome, pamti ih da bi ih prepustila nekim slijedećim zaveslajima, da bi se spojile s nekim budućim oblicima.
***
Onda se začu zvuk. I bi Riječ.
***
Vozim zaobilaznicom i razmišljam.
Tko su to - Pisac i Čitatelj? Što je to - Djelo? Da li je Djelo most, poveznica između Pisca i Čitatelja ili je možda Čitatelj spona između Pisca i Djela? Što je pisac Djelu i Čitatelju? Jesu li oni možda jedno, a ako ne - trebaju li postati?
Sa stražnjeg sjedišta, iza suvozačevog, javlja se glas Pisca:
- Ja stvaram Djelo, ali ne mogu stvoriti Čitatelja, tek ga Djelom mogu dozvati. Kad bez Čitatelja ostvarujem Djelo, ne prestajem se pitati je li to moje djelo - Djelo. I onda postajem čitatelj svoga djela, ispreplićem se s njim unutar njega u jedan zatvoren, autističan odnos. I prestajem biti Pisac. A ne postajem ni Čitatelj. Postajem samo dio svojeg djela kojeg sam ne mogu oživjeti.
Lijevo od njega začuje se glas Čitatelja koji, potaknut igrom 'pričam ti priču' reče:
- Da, ja ne stvaram Djelo, ali ga mogu oživjeti. Ja ne mogu stvoriti tebe, Pisca, ali te kroz oživljavanje tvojeg Djela mogu pronaći. U slučaju tvoje fizičke neprisutnosti, stvorit ću eterično tijelo unutar kojeg će se smjestiti duh, um i osjećaji tvojeg Djela. I tako ću utvariti Tebe. A ako odlučim sam stvoriti Djelo, postajem Pisac. Tada gubim obilježja Čitatelja tog Djela.
Na sjedištu do mene sjedi Djelo. Gleda nezainteresirano kroz prljavo staklo ne primjećujući sparušen krajolik ni kako nebo svijetli sivu svjetlost. Djelo samo-po-sebi ne govori ništa. Ono samo-po-sebi niti stvara niti ostvaruje išta. Niti oživljuje Pisca, niti Čitatelja. Djelu samom-po-sebi ne trebaju oni da bi postojalo, njegovo opstojanje je osigurano samom Misli o njemu. Samo-po-sebi, ono je jednostavno posvudašnje i zanavječno. Neograničeno, neuobličeno. Rastvareno. Ono vidi Pisca kako uzima njegove dijelove i slaže mozaik prema nekim svojim zakonitostima, ili uzima jedan veći dio pa ga opet rastrže u komadiće. I vidi Čitatelja kako sagledava taj mozaik pa zatim zasebno pregledava pojedine njegove komadiće, ili obratno. Ali Djelu samom-po-sebi to ništa ne znači jer nije oživljeno.
Kako ja to vidim, oni ne mogu biti Jedno, ali ne mogu ni jedni bez drugih. Trebaju jedni druge za vlastito ostvarivanje i oživljavanje. S gledišta Pisca i Čitatelja - Djelo bez njih ne postoji i sve što mu treba su Pisac da ga ostvaruje, i Čitatelj da ga oživljava. Opet, s gledišta Djela - Pisac i Čitatelj postoje zahvaljujući njemu, jer da nema njega, Pisac i Čitatelj ne bi imali poticaj za uspostavljanjem međusobnog odnosa i izgubili bi razlog svojeg ostvarivanja.
***
Odjeknu Riječ i bi Svjetlo. Stvori se Slika.
***
Sjedim na obali, sam, ali ne i usamljen. Pored mene leži Julio i promatra nebo i oblake koje nadograđuje oblacima otpuhutih dimova Gauloisesa. Palčevima i kažiprstima obje ruke poput redatelja nekog filma pravi pravokutnik i gleda nebo kroz njega. Pomiče kadar svako malo na drugo mjesto pa ga vraća nazad, pa opet gore-dolje-lijevo-desno. Pokušavam misliti njegove misli: "Zašto ovo pišem? Nemam jasnih ideja, čak uopće nemam ideja. Postoje djelići, porivi, gromade, i sve traži neki oblik, a onda u igru ulazi ritam i ja pišem u tom ritmu, pišem tim ritmom, pokretan njime a ne onime što nazivaju mišljenjem i što čini prozu, književnu ili kakvu drugu. Isprva vlada zbrkana situacija koja se može definirati jedino riječju: od te polusjene polazim, a ono što želim reći (ono što želi sebe reći) ima dovoljno snage, onda smjesta započinje swing, ritmičko balansiranje koje me izvlači na površinu, sve osvjetljuje, spreže tu konfuznu materiju i onoga tko je trpi u trećoj, jasnoj i kanda kobnoj instanciji: rečenica, odlomak, stranica, poglavlje, knjiga. To balansiranje, taj swing u kojemu se zbrkana materija uobličava za mene je jedini dokaz da je ono nužno, jer čim prestane shvatim da nemam što reći. A to je i jedina naknada za moj rad: osjećaj da je ono što sam napisao nalik na mačja leđa koja se pod rukom što ih miluje iskre i svijaju u luk. Tako pisanjem silazim u vulkan, približavam se Majkama, spajam sa sa Središtem - što god ono bilo. Pisati znači crtati moju mandalu i u isti mah prolaziti njome, izmišljati pročišćenje pročišćavajući se: zadaća ubugoga bijelog šamana u najlonskim gaćama." (Julio Cortazar, Školice)
Odjednom, u jednom od onih njegovih kadrova, nađem se u smjeni kao konobar u lokalu na ivici parka, za koji će se kasnije ustanoviti da je restoran na kraju svemira, baš kad su se pojavili Borges, Kafka i Asimov i sjeli za svoj stol. Poslužujući ih, načuo sam da su se našli da bi raspravili važno filozofsko pitanje u književnosti, pitanje dr. Jekylla i gdin. Hydea, pitanje mogućnosti održanja naučnika u piscu i pisca u naučniku i pitanje primjenjivosti umjetne inteligencije u održavanju integriteta svakog od njih u istom umu, a da pritom ne naškode jedan drugome.
Nažalost, nisam mogao dalje pratiti njihovu raspravu jer se na ekranu ispred pojavila priča koja je potekla meandrirajući između nekih drugih priča od svog početka prema svojem dvostrukom ušću, priča koja u sebi sadrži još jednu priču, kao ponornicu, dosta vremena prije ispričanu i koju treba otkriti jer su neki likovi iz Pariza tridesetih godina prošlog stoljeća iz nje posjetili ovu noviju priču. U mojoj glavi priče su se izmiješale. Nisam više znao pojavljuje li se tajanstveni lik studentice koja gura kosu iza ušiju ispod Šumanovićevih slika u La Coupoleu, zapisujući pitanja koja će mnogo godina kasnije postavljati piscu u kojeg je možda zaljubljena, a fatalna žena bugarskog konzula pritišće kvaku na vratima moje sobe želeći ući, zaboravljajući da je mnogo godina prošlo i da na krevetu neće naći onog kojeg je tu ostavila odlazeći u kupaonicu srediti se.
Sjetio sam se što je Oscar Wilde rekao o djelovanju apsinta pa sam iskapio samo jednu čašu.
Sve je postalo onakvo kakvo sam želio da bude. Dobra priča puna zagonetaka za otkrivanje, priča čiji tok stvara rukavce kojima se, ako se u svakog uđe, može napisati roman; zanimljivi likovi pojavljuju se samo zato da bi kopkali po znatiželji inertnog uma, heroji koje je dobro ostavljati među koricama knjiga, a da bismo ih opet tamo mogli potražiti.
Netom što sam počeo usklađivati priče, prenula me cika iz smjera onog trija s početka. Naime, raspravu o možda najvažnijem filozofskom pitanju u književnosti prekinula je sumnja da će Woody Alen ideju za svoj 'Midnight in Paris' naći u Ženi bugarskog konzula! A krenulo je iz primjedbe sitničavog Franza da Isaac ne može biti s njima u društvu jer bi trebao biti u vrtiću (zaboravivši da u restoranu na kraju svemira vrijeme nije pravocrtno), na što je Isaac blebnuo da nije on učio pisati na porno časopisima da bi poželio uništiti sve napisano nakon svoje smrti, i sve to tako dublje i dublje... I tu ćemo stati jer bismo mogli shvatiti kako ništa od toga nema veze s onom sumnjom u Woodyja. Jorge je, naravno, sve to pozorno slušao s obzirom da nije mogao vidjeti i u glavi slagao priču koju će poslije već nekako zapisati.
***
Razlije se Slika posvuda i pojave se Osjećaji!
- Dobro došli !– uzviknem na njih.
- Još bolje te satrli! - veselo me grle.
Osjećaji, pojave se čas na jednom čas na drugom mjestu, ponekad istovremeno na više mjesta, katkad više njih na jednom mjestu, u trenu su svugdje, a već u idućem nigdje.
Svejedno svi tvrde da su ih 'vidjeli'.
***
- Ček, ček, stani! Nemojmo raditi umjetnost od toga! - reče mi Glas pripovjedača.
- Nemojmo je raditi ni od čega! - odvraćam mu - Zašto ne bismo pustili umjetnost da bude sama po sebi? Zašto ona ne bi stvorila nešto iz same sebe, bez našeg upliva?
- Ako je možemo pustiti, znači da je posjedujemo. -
- Nisam mislio tako. Sama kreacija svijeta, života jest Umjetnost, mi smo jednostavno uronjeni u nju, lebdimo u njoj, dišemo je, gutamo, probavljamo... Mislio sam reći da ne uzimamo dijelove iz nje ostvarujući oblike prema našim afinitetima, uvjerenjima, ustvarujući je... Zašto je ne bismo uvidjeli takvu neuobličenu, neograničenu, rastvarenu? Zašto je ne bismo uživali bez naših intervencija, iskonsku, samoostvarivu?
- Nije li ti to ona Misao? - upita Bezvremeni.
- Pa da, u biti jest, to je ona Misao! - pomirljivo ću ja.
- No, to ti govorim: nemojmo raditi Umjetnost od toga - reče i ostavi me samog-u-sebi.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.