Roman za mlade "Jegulja" - Vlatka Planina
Topli početak priče koji uvlači čitatelja u zanimljivi svijet mašte.
"I stavi Alice lijevu ruku na posjeklinu na dječakovoj nozi a desnom pucne prstima nekoliko puta i napravi pokret zglobom, kao da dlanom crta znakove u zraku, i posjeklina prestane krvariti."
Mislim da nema ljepšeg početka prikaza knjige od same njene biti i onoga što ona može pružiti čitatelju. Vlatka Planina je talentirani pripovjedač, to je pokazala u mnogo situacija u Jegulji, ali to nije ono što je njena najjača strana. Ima nešto što sam zapazio kod ove autorice, a to je originalnost. Do sada ništa slično nisam pročitao. Upoznala nas sa jednim potpuno novim čarobnim svijetom koji neki mogu nazvati bajka, a ja bih ga nazvao fantasy svijet viđen njenim očima.
"Oh, prohodna je šuma, nije čak ni toliko gusta kao što se čini, ali ono što živi u toj šumi..."
Uvuče čitatelja toliko snažno u priču, zamislimo se, osjetimo napetost, pomislimo to je to, sve je otkrila, stavila je sve čarobne karte na stol, ali u njenom romanu nije tako, ni približno. Ona zaista nama otkrije djelić radnje, ali još je toliko toga što ne možemo ni naslutiti, u kojem pravcu ide radnja i što će se dalje događati. U Jegulji nas očekuje još neistraženi ljudski odnosi, mjesta, neprijatelj.
Kada bih izabrao boju da njome dočaram roman Jegulja, bila bi to zelena boja prirode, crvena boja ljubavi. Markus Zusak je pisac koji se vješto poigrao bojama u romanu Kradljivica knjiga, to je činio kao od šale. Vlatka Planina je sa samo dvije boje uspjela dočarati nekoliko stvari u romanu i to joj je uspjelo kao da se time bavi cijeli život.
Autorica ima jako lijepa zapažanja, da smo joj dali kist u ruke, zelenom i crvenom bojom opisala bi čaroban svijet Jegulje na velikom platnu i s te dvije boje, proizvela bi čaroliju.
Topli početak priče koji uvlači čitatelja u zanimljivi svijet mašte.
"I stavi Alice lijevu ruku na posjeklinu na dječakovoj nozi a desnom pucne prstima nekoliko puta i napravi pokret zglobom, kao da dlanom crta znakove u zraku, i posjeklina prestane krvariti."
Mislim da nema ljepšeg početka prikaza knjige od same njene biti i onoga što ona može pružiti čitatelju. Vlatka Planina je talentirani pripovjedač, to je pokazala u mnogo situacija u Jegulji, ali to nije ono što je njena najjača strana. Ima nešto što sam zapazio kod ove autorice, a to je originalnost. Do sada ništa slično nisam pročitao. Upoznala nas sa jednim potpuno novim čarobnim svijetom koji neki mogu nazvati bajka, a ja bih ga nazvao fantasy svijet viđen njenim očima.
"Oh, prohodna je šuma, nije čak ni toliko gusta kao što se čini, ali ono što živi u toj šumi..."
Uvuče čitatelja toliko snažno u priču, zamislimo se, osjetimo napetost, pomislimo to je to, sve je otkrila, stavila je sve čarobne karte na stol, ali u njenom romanu nije tako, ni približno. Ona zaista nama otkrije djelić radnje, ali još je toliko toga što ne možemo ni naslutiti, u kojem pravcu ide radnja i što će se dalje događati. U Jegulji nas očekuje još neistraženi ljudski odnosi, mjesta, neprijatelj.
Kada bih izabrao boju da njome dočaram roman Jegulja, bila bi to zelena boja prirode, crvena boja ljubavi. Markus Zusak je pisac koji se vješto poigrao bojama u romanu Kradljivica knjiga, to je činio kao od šale. Vlatka Planina je sa samo dvije boje uspjela dočarati nekoliko stvari u romanu i to joj je uspjelo kao da se time bavi cijeli život.
Autorica ima jako lijepa zapažanja, da smo joj dali kist u ruke, zelenom i crvenom bojom opisala bi čaroban svijet Jegulje na velikom platnu i s te dvije boje, proizvela bi čaroliju.
Pripovjedač nam otkriva malo po malo... što će se dalje događati? Zašto se ovo dogodilo? Taman kada se zapitamo i propitujemo, odgovor izleti kao da iz šešira vadi zeca.
Odlomak koji mi se najviše svidio i koji se ureže u pamćenje poput rijeke koja teče niz brzace i nikada ne prestaje:
"Imala je sreću da ju je baka, dok ju je poučavala, tjerala da uči napamet i recepte i upute i mantre, čak i da pamti ilustracije u knjigama. Kiri se to tada činilo kao namjerno mučenje i maltetiranje i često se s bakom svađala oko toga, ali sada je uvidjela da je to bio bakin najmudriji potez. I tako je Kira svaku večer do kasno u noć ispisivala stranice i stranice i crtala - biljke, znakove, upute za izvođenje mantri, pokret po pokret, s velikim crvenim slovima iznad svake: UVIJEK IZ ZGLOBA. Pitala se Kira mnogo puta što bi bilo kada neki pokret ne bi izvodila iz zgloba, nego, recimo, iz lakta ili iz ramena, no bila je dovoljno pametna da to ne pokuša. Dosad se već dovoljno puta uvjerila da je baka uvijek u pravu i da bi bilo glupo (a vjerojatno i opasno) proturječiti joj."
Bilo bi odlično kad bi Jegulja bila uvrštena u školsku lektiru ili bar u školske knjižnice, da je djeca van nastavnih aktivnosti mogu čitati po slobodnom izboru. Mislim da bi ova knjiga bila pun pogodak i da bi se mnogima svidjela.
Nakon što sam pročitao Jegulju, (a neću vam otkriti zašto se roman zove tako, to ćete morati sami otkriti) osjećam se sretno, ispunjeno i mislim da je to znak da je knjiga ispunila svoju svrhu i mogu je uvrstiti u top 10 najboljih naslova koje sam pročitao.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.