Martina Sviben | Chimamanda Ngozi Adichie: Polovica žutog sunca

Chimamanda Ngozi Adichie, Polovica žutog sunca Pozamašan roman od četiristotinjak stranica koji mi je fino legao. Emocionalno me dotakao načinom prikaza likova, okolnosti i uvjerljivošću, ali sam pritom i puno naučila. Roman bi se mogao nazvati i obiteljskom sagom jer pratimo članove jedne obitelji i s njima povezane ljude u tragičnome povijesnome trenutku.

Šezdesetih godina 20. stoljeća Nigerija se konačno osamostalila od Velike Britanije i postala neovisnom. Ubrzo je počeo građanski rat zbog nepomirljivih razlika (kako se njima činilo) etničkih skupina Hausa, Yoruba, Furlana i Igboa koje su nastanjivale prostor mlade države. Ono najtragičnije jest da je britanski imperijalizam bio toliko duboko ukorijenjen u kulturalna obilježja da ga Nigerijci uopće nisu doživljavali kao nešto loše. Štoviše, imponirao im je. Navedena su plemena započela bratoubilački (građanski) rat u kojem je stradalo više od milijun ljudi. Godine 1967. Biafra se odijelila od Nigerije zbog procjene političkih vođa da će Igboi teško živjeti s ostalim agresivno raspoloženim plemenima. Republika Biafra postojala je samo tri godine, a tijekom odcijepljenja njezini su stanovnici, svakodnevno granatirani i okruženi neprijateljem, iskusili najveće ljudske patnje: bol, glad i smrt bližnjih.

Roman je narativno organiziran na dva plana - prijeratne (rane šezdesete) i ratne godine (kasne šezdesete), a likovi koje upoznajemo u smirenome intelektualističkom i više-manje snobovskom ambijentu, u kasnim šezdestima postaju prognanici koji pokušavaju preživjeti boreći se sa stjenicama, ušima i praznim želucem. Tako čitavo vrijeme imamo pred sobom one od nekad i ove sad pa možemo uspoređivati tko je uistinu imao unutarnju snagu potrebnu za takve okolnosti. Mnogo je paralelnih pripovjednih niti i odnosa, ali meni je osobito dojmljiv autoričin postupak preobrazbe lika profesora Odenigba, prijeratnog intelektualca, sveučilišnog djelatnika revolucionarnih ideja koji je na pomodnim večernjim kružocima u svojoj vili beskompromisno zahtijevao moralnu snagu i čvrst idejni stav prema neovisnosti Biafre. Na kraju je to slomljen čovjek bez ideala, ali i upitne moralnosti prema najbližima.

Nigerija šezdesetih godina prikazana je kroz lik sluge Ugwua. Seoski dječak, odrastao na vračanjima i praznovjerju svoga plemena, znatiželjan, inteligentan i iskonski kvalitetan pretvara se u čovjeka koji sa strepnjama prati vlastite fizičke promjene i preobrazbu u muškarca naglašenog libida, ali istovremeno bez ikakva straha i skanjivanja guta sve što se može čitati i oblikuje vlastiti svjetnazor. On je i dalje vjerni sluga koji se divi svojim gospodarima, ali s ponosom prihvaća i ulogu učitelja u ratnoj školi. Rat i iz njega izvlači na površinu njegovu životinjsku stranu pa sudjeluje u grupnome silovanju, ali preraste svoje moralne nedoumice i sramne postupke bezrezervnim pomaganjem u neljudskim uvjetima svima kojima to treba. On je veličanstven spoj Afrike i Europe, praznovjerja i načitanosti, ratnika, muškarca, ljubavnika i sluge. Vrlo dojmljivo oblikovan lik u kvalitetnome romanu.