U sobi hotela u malom mjestu na otoku Korčuli bilo je tog vrelog kolovoskog dana izuzetno sparno. Dok smo se odmarali nakon obilata ručka onako u polusnu, nisam ni primijetila da se zacrvenio u licu. Prenula sam se tek kada sam čula otežano disanje. Znala sam da je to poziv na uzbunu. Ustali smo, žurno se obukli, sjeli u kola i krenuli prema susjednom većem mjestu gdje je bila ambulanta. Nakon što mu je pružio prvu pomoć i pregledao zdravstvenu dokumentaciju koju smo uvijek nosili sa sobom, dežurni je liječnik predložio da ipak helikopterom čim prije krenemo za Split:
„Još je mlad, nije se sa srcem šaliti.“
Nakon otprilike dva sata ulazim, prvi i nadam se posljednji put, u helikopter koji, u pravilu, uvijek povezujem s nekom lošom vijesti. Njega su, na nosilima, položili na tlo. Pri svijesti je, lakše diše, lice mu je od crvene prešlo u anemičnu, nezdravu nijansu. I moje je poprimilo bljedoću kreča, kao da me je krv napustila, kao da sam čovječja ribica.
Pilot je snažno zavrtio propelu odsluženoga vojnog helikoptera i podigao se od tla uz gromoglasan, neugodan zvuk. Nadlijeće moj rodni otok i na njemu rodno mi mjesto, opjevanu Velu Luku koju prvi put gledam iz ove ptičje perspektive.
„Gospođo, kako ste, jeste li dobro?“ pita me medicinski brat koji nam je pratnja.
„Dobro sam, dobro“, odgovaram brzo i odlučno, ali ne baš uvjerljivo.
„Da, jedinstvena prilika“, ponovih u sebi i suznih očiju okrenem glavu na drugu stranu. Kroz malo okno gledam ispod sebe, tamo dolje gdje se prostrlo namreškano more s različito skrojenim većim i manjim krpama kopna koje mu prkose kad je ljuto, tješe ga kad je tužno, boje ga se kad je plima, mirne su u satima oseke. Korčula je ostala za nama, sada nadlijećemo Hvar i nastavljamo prema susjednom mu Braču. U svakoj drugoj prilici zaista bih uživala u ovom čarobnom pogledu ptice nebeske, ali sada tek molim Nebo da bude mirno i blagonaklono ovom letu i da se čim prije dohvatimo kopna, onoga kojega se treba držati dok hvalimo sinje more.
„Dobro sam, ja sam dobro“, ponavljam u sebi maloprije izgovorene riječi kako bih i samu sebe uvjerila.
A, zapravo, nisam dobro od onoga dana kada je, prije četiri godine, imao srčani udar. Jer ovo je treći put da hitamo u bolnicu, da mu nije dobro, da vodimo bitku s vremenom. Iako nakon ugradnje stenta pije šaku lijekova svakodnevno, iako vodimo naizgled normalan život bez većih uzbuđenja, iako još uvijek oboje radimo, on kao profesor na fakultetu, ja kao novinarka, nešto je od toga dana krenulo po zlu. U njega se uvukao strah, u mene strepnja, u oboje nemir i nelagoda. Pa tako ne voli više ići na otok, ne želi ostajati sam u stanu, boji se noći... strah ga je počeo opasno nagrizati.
Ja, opet, osjećam grižnju savjesti svaki put kad negdje otputujem, kad mu nisam blizu, kad osjetim taj njegov teški nemir koji mu viri iz očiju i pretvara ga u taoca srca koje ga je zaskočilo bez najave. I uvelike nam promijenilo obiteljski život u kasnim pedesetima, nekoliko godina prije mirovine.
Okrećem pogled prema njemu. U lijepim plavim očima opet iščitavam taj trajno nastanjeni strah koji me rastužuje, uznemiruje... Skoro smo četrdeset godina zajedno u dobru i zlu, dijelimo trpezu i postelju, imamo dvije kćeri i jednu unučicu... imamo valjane razloge za sreću. Nemoj to zaboraviti svaki put kad se počneš boriti za zrak koji život znači, šapćem sebi u bradu.
Panorama ispod mene ponešto se izmijenila, ali još uvijek je fascinantna. Bližimo se kopnu, silueta grada u kojemu živimo u smiraj dana okupana je zlaćanim zrakama sunca na zalasku. Helikopter se postupno spušta, sletjet će na heliodrom između dvije splitske bolnice.
Gledamo se nijemim pogledom koji sve kazuje. Oboje blijedi, oboje u strahu. Ovih dvadesetak minuta leta činili su se dugima, kao da su u sate pretočeni. Iznose ga i smještaju u kola hitne pomoći, meni pomažu da siđem i pridružim mu se.
U hodniku bolnice sjedam kraj vrata iza kojih nad njim stoji liječnik koji ga priključuje na kojekakve aparate. Dižem se, šetam uokolo nervozna i nemoćna.
„Jeste li vi gospođa M?“ pita me sestra koja je upravo otvorila ta vrata iza kojih ga srce još jednom stavlja na kušnju.
„Jesam, ja sam“, odgovaram i krenem joj ususret.
„To ime piše na veri gospodina pa evo vam je da se ne izgubi dok on bude na obradi. Vi možete ići doma, imamo vaš broj, javimo vam kad trebate doći po njega. Bit će sve u redu“.
Uzimam zlatnu veru i čvrsto je držeći u ruci krećem prema kući, nije daleko od bolnice. Ne žurim, znam da me čeka još jedna duga noć bez sna. Dobro sam, ja moram biti dobro, bodrim sebe jer ružne stvari ne događaju se samo drugima.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.