Kolumne

četvrtak, 25. studenoga 2021.

Željko Bajza | Put u vječnost



"Ja sam put vječnosti u vječnost. Ja sam kruna ovoga svijeta. Planeti, sunca i zemlje su slika mojih očiju." – opet se javlja Matoš. Ja, međutim, pazim da strah ne prevagne na moju stranu. Drago mi je da sam opet tu u ovom ofirskom zagorskom krajoliku gdje sam često kao dijete tražio onu svoju zvijezdu. Oduvijek su ljudi sanjali raj na zemlji i tražili besmrtno carstvo. Ovozemaljska zla su loša savjest, mržnja i pohlepa. Moj je krajnji cilj stvoriti neovisnu sliku o sebi. Izazivam onoga koji svime upravlja da me spasi. Liječeći rane snage su se istrošile, a ja molim uvijek samo da mi se ostavi onaj moj "mali dojam" kako je Cezanne govorio, "boju moje ingenioznosti."

Ha, netko dolazi, zvono na vratima. Je li to iznenađenje, varava nada ili razočaranje. Vrata se otvaraju. Pred vratima ona. Plava, zlatna kosa, velike plave oči, srebrna lisica oko vrata i smeđa francuska kapica pričvršćena brošem. Umjetnost i aristokratizam u simbiozi.

- Evo da te upoznam - teta Agata pruža ruku prema meni, a drugu prema božanskom duhu koji pade s neba ovdje pred ova vrata - ovo je Julija, kćerka moje prijateljice. Ona studira glazbu u Beču. - Soba se ispunila pitomošću. Njezin glas je dah proljeća. Nije govorila mnogo. Ono što je rekla nisu bile bedaste šuplje i jalove fraze. Moja glava kao kontrafor počinje proizvoditi bujicu konstrukcija:

Ako čovjek nema u sebi poetike ne može mu pomoći nikakav rekvizitorij. Evolucijski razvijena anatomija i fiziologija stvorila je slobodu, sloboda je uvjet moralnog ponašanja. Vidio sam u njoj široku prostodušnost i pomislih duša je duh i ona je besmrtna. Čovjek je slobodan, ali i odgovoran za svoje čine. Iz čega izviru ideje. Njezina uzvišenost, prema tamnim slikama u mojoj duši, izgleda mi “mahatma magaza”. Ona prisna, pristupačna, fragilna, moralna. Koliko god njezin interes i zanimanje djelovalo dramatično i zanosno mene tjera u zonu neodlučnosti. Što mi znamo o životnim tragedijama. Brine li se itko o sudbini svih tih likova. Istina, da se nesporazumi ljudi iz različitih sredina mogu lakše prebroditi upravo upoznavanjem.

Julija me uhvatila u aporiji pak me iz razmišljanja prene umilnim glasom:

- Mogu li Vam ja kako pomoći?

Fanny ma mignonne, douce minette Fanny, promrmljah u sebi pa se naglo prenuh i odgovorih,

- Možda da, ali ovo što mene muči nisu samo muzikološka pitanja. - I sad joj pokušah nabrojiti neke od svojih dvojbi:

- Je li i medijsko iskustvo koje apsorbiramo dio osobnog sjećanja ili je to umjetni surogat, lažna patvorina modernih tehnologija. Može li uopće tehnologija imati privilegiju nad tijelom i dušom. Je li ljudsko pamćenje kolektivna ili pojedinačna halucinacija. Strah od tehnologije i strah od globalnog kapitala, zašto ne i strah od loše umjetnosti ili loše matematike. Koja je uopće pozicija čovjeka u antiutopijskoj fikciji. Koja je uloga glazbe u modernom svijetu, ako je tolika dominacija vizualnog nad tekstualnim. Nije li ta kakofonična umjetnost potkopavanje čovjekovog identiteta i na kraju nisu li trajne ovisnosti znak nazadovanja umjetnosti, glazbe, melodioznosti, kvalitete ljudskog življenja uopće.

-Ja mogu reći - poče sad ona mirno sistematično razvijati svoju lustraciju: - postoje zato brojni mehanizmi da se pripušta i može doći u javnost samo ono što je tog časa toj populaciji potrebno, isto kao što će povijesno sito zadržati samo ono što zaslužuje, bilo svojom avangardom bilo neprolaznim vrijednostima, da ostane zabilježeno i sačuvano. Inače stara je kineska maksima za mjeru vrijednosti, da u svakom narodu za svako stoljeće dosta je jedan veliki melodičar, glazbeni pak akordi manje govore našem razumu nego srcu. Ono što je veliki skladatelj osjećao pri skladanju neke skladbe osjeća i njezin konzument, ako je netko uspaljen do bijesa morao bi slušati Beethovenovu kompoziciju «Wat über den verlorenem Gerschen» bijes zbog izgubljenog groša, potišteni pak mogu naći utjehu slušajući „Melankoličnu serenadu“ Čajkovskog, ona liječi tugu.-

Eros me je opet udario po glavi kao što kovač udara maljem po tvrdom nakovnju. Juliju sam vodio po svojim livadama. Upražnjavali smo lipanjsko ranojutarnje skakutanje po rosi. Dočekao bi nas podnevni miris sijena, opojan, iskonski, stvaralački. Otkrio sam joj moje tajne vademecum spise. Čovjek mora biti sposoban uzmoći se uzdići do najviših vrhunaca da bi se dotaknuo božanstva. Dočekala nas i večernja metonimija. Ljudi su se opustili. Oko nas mrak, metež, tvrdoća, hladnoća i hladetinasta mutna masa transcendencije. Noć je kod Novalisa majka smrti i ljubavi. Plavo je boja smrti, nesvjesnog, besmrtnosti i noći. Plavo i crveno su polariteti života besmrtnosti i smrti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.