Učini(mo) pisanje ponovno velikim

 

Zašto patim od nepodnošljive teškoće pisanja

Iz rubrike: prekršena obećanja i prekoračeni rokovi dostave tekstova Piše: Clara C 

Zašto ne pišem i gdje je zapelo u mojem slučaju ne može biti jednostavan odgovor koji će izlistati konkretan razlog ili dva s kojima bi magično moje ponašanje postalo jasno. Zato, sve koji ovo čitate želim uzeti za ruku i povesti na putovanje u dubinu podvodnog, mutnog i neosvještenog svijeta moje psihe. 

Prije nekoliko mjeseci u mojem osobnom životu postalo je očito da sam se našla u velikoj krizi. To nije bila obična kriza koja je imala svoj organski početak i kraj, sunce nadomak rastvarajućih tamnim oblaka i neki zaključak poput „zahvalna sam, zbog ovoga sam postala bolja osoba“ . Bila je to jedna od onih kriza koje nikad ne bi prestale da nisam našla pomoć viosko-naprednih i osvještenih ljudi koji su znali što trebaju činiti sa mnom. Kao i mnogi koji se otisnu na takvo putovanje, otkrila sam da je korijen svih mojih disfukcija, neuspjeha i nemogućnosti da upravljam svojim životom na željeni način, u djetinjstvu. Našla sam se tako u razdoblju života u kojem iznad svega prioritiziram rješavanje trauma za koje nisam ni znala da imam ili im, ne povezujući dva i dva, nikada nisam davala značajni prostor. Ovo čega se dotičem jedna je od epizoda u kojoj mi je jedna od tih visoko-naprednih i osvještenih osoba pomogla shvatiti zašto neredovito pišem.

U jednom grupnom Zoom susretu koji smo imali drugog svibnja dobila sam priliku iznijeti jedan problem, pitanje o svojem unutarnjem otporu. Postoji naime, dio mene koji ima veliki problem s odlaganjem stvari. Veliki sam prokrastinator, vrlo veliki. Odlaganje i izbjegavanje je jedna od mojih primarnih strategija suočavanja. Opservacijama svojih unutarnjih procesa kroz duže vrijeme postalo mi je jasno da podsvjesno bježim od nečega s čime se ne mogu suočiti,  kao da znam ću ikakvom akcijom doći do neumitnog neuspjeha i poraza, a konstruktivno suočavanje i rad s time bio daleko iznad mojih znanja i resursa.

Tako sam visoko-naprednoj osobi s kojim sam radila dala primjer situacije s pisanjem ove kolumne. Pisanje kolumne uvijek je lagano jer si slobodan, sve proizvoljno doziraš i mjeriš, pišeš nefiltirano svojim glasom i onome što trenutno dolazi iz uma ili srca. Svejedno, postala sam apsolutno i notorno nesposobna za to. Jedan aspekt tebe to želi, ali drugi ne da. Nije pomagalo to što sam znala da ću uživati jednom kad počnem i da će taj proces za mene biti jako zabavan. Opća psihološka slabost koju sam osjećala pri pomisli da krenem pisati bila je jača od snage volje i preferencije aspekta mene koji je htio da se to dogodi. U stanju djelomične osvještenosti tog fenomena, osjećala bih pozadinski, ali svejedno paralizirajući strah od pisanja i neki tihi, suptilni osjećaj da će se nešto jako loše za mene dogoditi ako krenem tipkati.

„Ali to je nešto što volim raditi.“ – nastojala sam objasniti osobi s kojom sam radila. „Zašto imam ogroman problem s obavljanjem stvari u čijem procesu uživam, prema kojima nemam negativnu asocijaciju (recimo, čišćenje mi je dosadno i naporno pa je to razumljivo ostaviti ga za sutra ili nekoliko dana nakon sutra, ali pisanje nije inherentno neugodan čin). „Koji dio mene pruža otpor?“

Osoba koju sam to pitala vrhunski kanalizira i reflektira podsvijest i fragmente psihe. Izrazito je precizna i ne griješi. Tako mi je ranije pomogla u drugim vidovima i znala sam da će mi i ovaj put pomoći vidjeti istinu. Pitala me dopuštam li joj da uroni u moju svijest. To je mi je najdraže pitanje koje mi netko tko to tako dobro radi može postaviti. Rekla sam „da“. U originalu, ovo je ono što je rekla o potisnutom dijelu moje psihe:

„Okay, let's see what comes out.

It feels like there is an inner critic that is pretty judgemental. It's like... dissatisfied. It's really a perfectionist, it feels like there's this perfectionist in a way that it's like not happy with anything you do. It's, this is not good enough. It's kind of this like, I see it like a charachter, it's really picky and criticizing everything. Yeah... So it's basically, it feels like it's trying to protect you from being dissaproved of or rejected by others. It's trying to protect you from the experience that someone else would disqualify you or... because that would bring up the feeling of "I'm not good enough" or "I'm not worthy". It feels like it's avoiding that core feeling of "I'm unworthy". Doesn't want you to feel that. So it doesn't let you put out anything to the world unless it's perfect. Yes, because it doesn't want you to experience that confirmation for its belief, it doesn't want the confirmation "oh, I'm unworthy indeed, I am not capable of offering something". So, that's what we need to work with, it's that core belief of being unworthy, not being good enough. And, this always comes from your childhood, in one way or another, it was reflected to you, in your childhood that you were not enough. Something needed to be better or what you offered was not received, that you didn't feel loved or celebrated for who you are.“

Za one koji to žele, u mojem izrazito, gotovo umjetnički slobodnom prijevodu, prema vlastitiom neopterećenom nahođenju, to znači ovo :

„Okej, ajmo vidjeti što ćemo naći. 

Čini se da postoji unutarnji kritičar koji je prilično osuđujuć. On je... nezadovoljan. Stvarno je perfekcionist, čini se da je tu taj perfekcionist na način da nije sretan s ičime što radiš. Govori „ovo nije dovoljno dobro.“ To je kao, ja ga vidim kao osobnost, izrazito je izbirljiv i kritizira sve. Da... U osnovi, kao da te pokušava zaštititi od toga da te drugi ne osude (ne odobre) i odbace (odbiju). Pokušava te zaštiti od iskustva u kojem bi te netko diskvalificirao ili... jer bi to izazvalo osjećaj „nisam dovoljno dobra“ ili „ne vrijedim“.  Pokušava izbjeći taj korijenski osjećaj, „nevrijedna sam“. Ne želi da to osjetiš. Stoga ti ne dopušta da izbaciš bilo što u svijet osim ako to nije savršeno. Da, zato što ne želi da iskusiš potvrdu tog uvjerenja, ne želi dokaz koji potvrđuje „oh, zbilja sam nevrijedna, nesposobna sam da ponudim nešto/pridonesem“. Dakle, ono s čime moramo raditi je to primarno uvjerenje da si nevrijedna, da nisi dovoljno dobra. I, to je nešto što uvijek dolazi iz tvog djetinjstva, na jedan ili drugi način, bilo ti je reflektirano u tvome djetinjstvu da nisi dovoljno. Nešto je moralo biti bolje ili nešto si davala nije bilo (adekvatno) primljeno, nisi se osjećala voljeno i slavljeno/cijenjeno zbog ono tko jesi.“

Ono što je zanimljivo kod tog iskustva je kako se cijelo vrijeme dok ti to govori, osjećaš kao da ti iznosi nešto što ti već negdje duboko znaš, samo nisi bio u stanju provesti to kroz svjestan um i vidjeti svoj unutarnji svijet baš na toj razini jasnoće. Kad sam to čula, taj dio mene je odmah počeo imati smisla. Ta je osoba shvaćala kako se osjećam i kako moj obrambeni mehanizam izbjegavanja i prokrastiniranja mahnito i grčevito radi da bi me zaštitio od nepodnošljivog suočavanja s osjećajem vlastite nevrijednosti. Shvaćala je da ako pogledam u svoje djetinjstvo, stvarno jesam imala takve refleksije. S obzirom da je taj dio mene ostao netaknut, zanemaren veliki niz godina, postajalo je sve gore, dok taj obrazac nije postao toliko ekstreman da mi u nekim vidovima onemogućava normalno funkcioniranje (u pisanju teksta od početa do kraja recimo).

Sve ovo ima veze s pisanjem utoliko što mislim da ima cijelo mnoštvo onih koji se tako osjećaju, i da su mnogi smješteni na blažem ili težem dijelu ovog spektra i bore se sa svojim stvaranjem. U glavi mi je slavni primjer koji po manifestaciji različit, ali po prirodi disfunkcije sestrinski: veličanstveni Neil Gaiman, koji je za razliku od mene produktivan i plodan, i vrhunski dobar u onome što radi, pati od tzv. Imposter sindroma, uvjerenja da si na neku foru prevario nekoga i postao uspješan, da ne zaslužuješ svoj uspjeh jer si ustvari nevrijedan i nesposoban i strahovanja da će te netko jednog dana razotkriti i da će tvoja postignuća pasti u vodu.

Također, nakon ovoga se još više smijem našoj kulturi koja perfekcionizam ne smatra duboko disfunkcionalnom karakteristikom. Štoviše, u nekim ga prilikama hvali. U načelu, ne tvrdim da se svi perfekcionisti suočavaju s njime kao ja, bježanjem i izbjegavanjem, ali perfekcionizam je u svome korijenu ništa drugo doli strah od odbacivanja, strah da ćemo biti odbačeni i napušteni ako nismo savršeni i da se moramo konstatno dokazivati jer ovakvi kakvi jesmo, nismo dobri. Svijet obrnutih vrijednosti i iskrivljenih percepcija.

Radit ću na tome, ali kako moje emocionalno iscjeljivanje ima vlastiti tijek u kojem samo bira kad je koja disfunkcija na redu, ovaj moj obrazac još nije stigao na dnevni red. ☺

Jedna stvar koja mi je pri tome još iskakala bila je ta da sam se tijekom mnogo godina u različitim formatima u kojima sam pisala i objavljivala, uvijek osjećala neuspješno. Nedovoljnom broju ljudi je stalo do onoga što pišem, malo tko me uopće želi čitati ili ako želi, imala sam osjećaj da na kraju dana nemam ništa od toga (u vidu eksterne validacije, odgovaranje na stvaralački impuls i uživanje u procesu je bilo dobro). Pitala sam osobu koja mi je osvijestila obrazac koji je predmet ovog teksta, slaže li se onda sa mnom kad kažem da vanjski ljudi (sjajna mi je tvorenica, „vanjski ljudi“) i njihova reakcija nemaju drugog izbora nego reflektirati ono što podsvjesno mislim iznutra? Da to što pišem ništa ne valja, da su svi drugi bolji i vrijedni pažnje?

„Da, upravo to.“

Nijedan dio mene nije sumnjao da će negirati ovaj moj zaključak.

P.S. Osjećam se kompentetnom davati savjete roditeljima. Volite i prihvaćajte svoju djecu zbog onoga što jesu. Slavite njihovu individualnost i reflektirajte njihovu bezuvjetnu vrijednost i pravo da postoje, imaju vlastito mišljenje, osobnost i prefencije. U suprotnome, neće pisati svoje kolumne na vrijeme – u najboljem slučaju.

P.P.S. Blic izjava: Sally Rooney je najbolje što se dogodilo suvremenoj literarnoj sceni, a „Razgovori s prijateljima“ je najbolji milenijalski roman unazad nekoliko godina.