O romanu Anđelka Vuletića "Klesar Tadija Tegoba"
Piše: Mirjana Mrkela
Knjige i pisci
Vrijedni moji čitači, nemojte odustati od čitanja knjiga ako ih ne možete držati u rukama. Ona o kojoj je ovdje riječ može se skinuti s poveznice:
http://www.diogenpro.com/uploads/4/6/8/8/4688084/anelko_vuleti-klesar_tadija_tegoba.pdf
Ni ja nisam odustala od zahvalnosti Anđelku Vuletiću, koji ju je napisao. Nažalost, ne mogu se (kao što to obožavam raditi) pohvaliti prijateljstvom s ovim kolegom. Osim ako se u prijateljstvo ne ubraja druženje s njegovim djelima. Još kao osmoškolka upoznala sam i zavoljela pjesmu Kad budem velik kao mrav. (O veličini mrava sami mozgajte!)
O gospodinu Vuletiću sam se raspitala. Raspitivanje mi je također omiljena aktivnost. Uostalom, postoje izreke: tko pita — ne skita, pitaj i kazat će ti se, bolje je znati nego imati... Tadija i drugi likovi u romanu, često izgovaraju starinske mudrosti, ali baš ovih nema. Priča je smještena u kraj koji je autor dobro poznavao i volio. Zato mu nije bilo teško osim izreka uplesti priče i legende koje je čuo ili sam izmislio. "Jer ovaj kraj u kršu, koliko god da je oskudijevao u svemu što je čovjeku i životu potrebno, priča i pričanja imao je uvijek napretek."
Pa da, pomislila sam, poznajem i ja mnoge pripovjedače. Tako sam se sjetila Tome, našeg zajedničkog prijatelja i kolege. (Eto, vidim da ću jednom morati i o nekoj Tominoj knjizi!)
— Anđelko je teško bolestan. — doznala sam — Možeš razgovarati s njegovim bratom, koji ga njeguje.
— Hvala, neću im sad smetati! — odgovorila sam i zamislila se — Lijepo je imati brata i prijatelje i bilo koga je lijepo imati.
Tegobe
Tadija nije bio sam. Supruga mu se zvala Barbara, sinovi Dom i Kam, a kći Rona. I ne samo oni, cijelo Tadijino selo nosilo je prezime Tegoba. Smiješno zvuči kada se kaže da Tegobe imaju tegobe. Njihovi predci su se u doba uskoka i hajduka doselili s obale, iz slavnog uskočkog grada Senja. U Hercegovini, među stijenjem i kamenjem, pronašli su zaklon od bolesti i ratova.
Tadija se bavio obradom kamena. Pravio je skulpture i ploče pa na njih urezivao što je trebalo. Jednom trbušastom čovjeku urezao je čak i ono što ovaj nije želio. Neželjeni stihovi su glasili:
"Ovdje počiva u miru / Bodiroga, / naš trgovac časni. / Sve mu venulo, / a trbusi rasli."
Trbuhom za kruhom, kako se kaže kad netko mora otići u svijet tražeći posla, otišao je i Tadija. U zavičaj, točnije u gradić blizu svoga sela, vratio se nakon što je ozlijedio nogu. Žena mu je pomagala savjetima, dok su sinovi odmalena radili s njim.
Neobična Tadijina osobina bila je mržnja prema nogometu. Zato se silno ljutio na Doma i Kama, koji su taj sport jako voljeli. Jednom je priznao:
— ..."dosta sam sretan i s djecom i sa cijelom obitelji, samo... samo da nije tog prokletog nogometa...
— Igra, moj Tadija!
Na to bi on zaškripao zubima:
— Nije igra, nego kuga!
— Svi danas igraju...
— Ludorija nad ludorijama.
— Vrijeme, moj majstore.
— Đavo, đavo..."
Tako se klesar ljutio, ali uzalud. I mislio je da će nogomet s vremenom nestati, što se, kao što znamo, još nije dogodilo.
Tegobe maloga grada
U Tadijino vrijeme bilo je svakakvih tegoba, baš kao i danas. Primjerice traženje posla, potresi, bolesti. Osobita opasnost u gradiću bilo je nagomilano oružje. Zato se Tadija selio, vojnici su pojačavali stražu, a zrakoplovi često nadlijetali. Strah, ne bezrazložan, širio se među stanovnicima.
"A pričama nije bilo kraja ni početka, jer u njih niti se moglo do kraja vjerovati niti im se moglo odoljeti, jer njima je izvor bio u strahu od noćnih mora, a zvanična obavještenja i upozorenja pučanstvu nitko nije davao."
"Ali to ipak nije ništa smetalo da se, kao zaraza, gradom raširi opet priča i javna tajna vijest da će se tu, u Dubravi, stvoriti veliki pokusni centar za"...
Centar za što, jesu li naklapanja bila točna, što je bilo dalje? Drago mi je ako vas zanima.
Uživajte u čitanju
Roman "Klesar Tadija Tegoba" različit je od mnogih koji su nedavno napisani, a Tadijin gradić ipak vas može podsjetiti na neki koji i sami poznajete. Dječaci-nogometaši jamačno žive među vama, no oni koji se, osim nogometom, bave klesanjem kamena zaista su nesvakidašnji i zanimljivi.
Knjige i pisci
Vrijedni moji čitači, nemojte odustati od čitanja knjiga ako ih ne možete držati u rukama. Ona o kojoj je ovdje riječ može se skinuti s poveznice:
http://www.diogenpro.com/uploads/4/6/8/8/4688084/anelko_vuleti-klesar_tadija_tegoba.pdf
Ni ja nisam odustala od zahvalnosti Anđelku Vuletiću, koji ju je napisao. Nažalost, ne mogu se (kao što to obožavam raditi) pohvaliti prijateljstvom s ovim kolegom. Osim ako se u prijateljstvo ne ubraja druženje s njegovim djelima. Još kao osmoškolka upoznala sam i zavoljela pjesmu Kad budem velik kao mrav. (O veličini mrava sami mozgajte!)
O gospodinu Vuletiću sam se raspitala. Raspitivanje mi je također omiljena aktivnost. Uostalom, postoje izreke: tko pita — ne skita, pitaj i kazat će ti se, bolje je znati nego imati... Tadija i drugi likovi u romanu, često izgovaraju starinske mudrosti, ali baš ovih nema. Priča je smještena u kraj koji je autor dobro poznavao i volio. Zato mu nije bilo teško osim izreka uplesti priče i legende koje je čuo ili sam izmislio. "Jer ovaj kraj u kršu, koliko god da je oskudijevao u svemu što je čovjeku i životu potrebno, priča i pričanja imao je uvijek napretek."
Pa da, pomislila sam, poznajem i ja mnoge pripovjedače. Tako sam se sjetila Tome, našeg zajedničkog prijatelja i kolege. (Eto, vidim da ću jednom morati i o nekoj Tominoj knjizi!)
— Anđelko je teško bolestan. — doznala sam — Možeš razgovarati s njegovim bratom, koji ga njeguje.
— Hvala, neću im sad smetati! — odgovorila sam i zamislila se — Lijepo je imati brata i prijatelje i bilo koga je lijepo imati.
Tegobe
Tadija nije bio sam. Supruga mu se zvala Barbara, sinovi Dom i Kam, a kći Rona. I ne samo oni, cijelo Tadijino selo nosilo je prezime Tegoba. Smiješno zvuči kada se kaže da Tegobe imaju tegobe. Njihovi predci su se u doba uskoka i hajduka doselili s obale, iz slavnog uskočkog grada Senja. U Hercegovini, među stijenjem i kamenjem, pronašli su zaklon od bolesti i ratova.
Tadija se bavio obradom kamena. Pravio je skulpture i ploče pa na njih urezivao što je trebalo. Jednom trbušastom čovjeku urezao je čak i ono što ovaj nije želio. Neželjeni stihovi su glasili:
"Ovdje počiva u miru / Bodiroga, / naš trgovac časni. / Sve mu venulo, / a trbusi rasli."
Trbuhom za kruhom, kako se kaže kad netko mora otići u svijet tražeći posla, otišao je i Tadija. U zavičaj, točnije u gradić blizu svoga sela, vratio se nakon što je ozlijedio nogu. Žena mu je pomagala savjetima, dok su sinovi odmalena radili s njim.
Neobična Tadijina osobina bila je mržnja prema nogometu. Zato se silno ljutio na Doma i Kama, koji su taj sport jako voljeli. Jednom je priznao:
— ..."dosta sam sretan i s djecom i sa cijelom obitelji, samo... samo da nije tog prokletog nogometa...
— Igra, moj Tadija!
Na to bi on zaškripao zubima:
— Nije igra, nego kuga!
— Svi danas igraju...
— Ludorija nad ludorijama.
— Vrijeme, moj majstore.
— Đavo, đavo..."
Tako se klesar ljutio, ali uzalud. I mislio je da će nogomet s vremenom nestati, što se, kao što znamo, još nije dogodilo.
Tegobe maloga grada
U Tadijino vrijeme bilo je svakakvih tegoba, baš kao i danas. Primjerice traženje posla, potresi, bolesti. Osobita opasnost u gradiću bilo je nagomilano oružje. Zato se Tadija selio, vojnici su pojačavali stražu, a zrakoplovi često nadlijetali. Strah, ne bezrazložan, širio se među stanovnicima.
"A pričama nije bilo kraja ni početka, jer u njih niti se moglo do kraja vjerovati niti im se moglo odoljeti, jer njima je izvor bio u strahu od noćnih mora, a zvanična obavještenja i upozorenja pučanstvu nitko nije davao."
"Ali to ipak nije ništa smetalo da se, kao zaraza, gradom raširi opet priča i javna tajna vijest da će se tu, u Dubravi, stvoriti veliki pokusni centar za"...
Centar za što, jesu li naklapanja bila točna, što je bilo dalje? Drago mi je ako vas zanima.
Uživajte u čitanju
Roman "Klesar Tadija Tegoba" različit je od mnogih koji su nedavno napisani, a Tadijin gradić ipak vas može podsjetiti na neki koji i sami poznajete. Dječaci-nogometaši jamačno žive među vama, no oni koji se, osim nogometom, bave klesanjem kamena zaista su nesvakidašnji i zanimljivi.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.