Danijel Špelić | Flesh+Blood (1985)

U čast nedavno preminulom Rutheru Haueru.
Rutger Oelsen Hauer (23. siječnja 1944. - 19. srpnja 2019.), priznati i slavni nizozemski glumac. Najpoznatiji je po ulozi u kultnom znanstvenofantastičnom filmu Istrebljivač.

Oduvijek me zanimalo zašto velike suradnje između poznatih redatelja i glumaca odjedanput prestanu. John Woo i Chow-Yun Fat, na primjer. Dok su oba bili u rodnoj im grudi, stvarali su filmove koji su razvaljivali po svim stavkama dnevnog reda. Kada je Woo otišao u Ameriku, kao da je zaboravio na Fata. Doduše, govorio je nešto davno kako će napraviti neki zajednički film, nabrijanu akciju koja će Amerima pokazati kako se radi takav film, ali ništa se od toga nije dogodilo. Pa je tu John Carpenter i Kurt Russell. Iako, na to pitanje sam dobio odgovor od samog Carpentera. Ukoliko netko ikada bude ponovo voljan platiti da njih dva surađuju, snimit će zajednički film. Pošteno. Pa su tu Paul Vehoven i Rutger Hauer.

Njih dva napravili su nekoliko stvarno cijenjenih uradaka dok su još bili stanovnici Nizozemske i onda se razišli. Doduše, moram biti iskren i reći da nisam gledao nijedan njihov zajednički projekt prije američke faze (trebao bih to jednog dana i ispraviti) ali kako čujem (čitam) radi se o dobrim stvarima. I dogodila se ista stvar. Verhoven je otišao u Ameriku i zaboravio na Hauera (koji je već bio ondje i do tada si napravio pošteno ime). No, doznao sam i zašto se to dogodilo, gluhi telefon između njih. Naime, posvađali su se kao psi na snimanju ovog filma. Zašto točno, samo Sveti Martin zna, ali ima veze s time da je ovo bila zbrkana produkcija, uvjetovana američkim novcem (zbog čega je ovo prvi Verhovenov američki film, a ne Robocop) i producentima koji nisu sami znali što žele reći s materijalom. Trivijalnost kaže da su se ova dva toliko svađali da su ih je ostatak ekipe zamolio da se svađaju na engleskom kako bi svi razumjeli o čemu se radi. I šteta je što je tako završilo, njih su dva bili dosta dobar par jer Hauer je iskoristiva ličnost kad se nalazi u rukama sposobnog redatelja, u  tim je mladim danima bio vruća roba, a i pošten je glumac bez obzira na to koliko se smeća nasnimao u karijeri. Zabavna stvar je i to mu je ovo bio drugi film povijesne tematike u istoj godini jer prije ovog naslova izašao je Lady Hawke, u kojem je igrao potpuno drugačijeg lika. Žena Sokol je na kraju postala zgodan uspješan mali old school fantasy filmić, dok je Krv i Meso propao u kinima. Propao, da, ali ima poprilično dobru reputaciju i ozbiljan kultni status, kao i naramak pozitivnih kritika kojima se može opravdavati da je ustvari dobar film. Da li to uistinu i jest? Pa, neću ići tako daleko i reći da ga svakako morate pogledati jer bi negledanjem propustili ozbiljno dobar komad povijesne avanture, ali svakako je riječ o drugačijem filmu, koji itekako pokazuje zašto je Verhoven nekad davno bio ozbiljno zanimljiv (neću reći dobar) redatelj.

Radnja nas smješta na sami početak 16 stoljeća, gdje grupa plaćenika (karakteri samo takvi), koji predvodi karizmatični Martin, biva pošteno zajebana od bogatuna koji ih je unajmio da mu zauzmu nekakav dvorac/grad. Sjebani i bez obećane love, oni pokrenu vlastitu akciju pribavljanja sredstava za bolji život, a prvo što naprave je da otmu buduću ženu bogataševa sina. Nakon toga, zauzmu dvorac gdje počinju provoditi dane u opijanju, klopanju i jebanju, opasno dobar pandan sex, drugs and rock ‘n’ roll danima prije sex, drugs and rock ‘n’ roll dana. Ali, bogatašev sin, Steven, ne miruje. Iako se dečko reklamira kao nekakav pacifist i znanstvenik, miris seksa naspram mlade djeve će ga pokrenuti da postane bad ass lik koji će napraviti sve što može da je vrati natrag. Kaže Verhoven da mu je inspiracija za film bila The Wild Bunch od Sama Peckinpaha, gdje bivši saveznici postanu ljuti neprijatelji. Doduše, taj motiv je tako-tako podvučen, ali kad pogledam u retrospektivi, može se reći da se vidi utjecaj toga, iako naš Steven djeluje pravo balavo naspram karizmatičnog Martina, ali, hej, svaki sukob oko ženske je dobar sukob, iako je malo tup. Ne zbog same naravi sukoba (kao da su muškarci ikad trebali razlog da izvuku mačeve i krenu u boj) već onog što ti likovi predstavljaju. Na to ću se vratiti za trenutak, samo da još spomenem zašto se Verhoven upustio u ovu malu avanturu, snimanja filma smještenog u točno ovo doba. Ono je ustvari bilo i zanimljivo. Crna kuga je vladala Europom, kosila sve živo i neživo, a filmovi koji su imali radnju smještenu u to doba bili su, kako sam Verhoven kaže, previše romantizirani i bezveznjikavi te je htio prikazati ponešto realnije okružje, gdje je rijetko tko dočekao smrt od duboke starosti i s osmjehom na licu. Sad se vraćam na likove jer oni su glavni sastojak filma, nešto kao žlica Vegete koja popravlja dojam.

Likovi su svi do jednog nesimpatični. Znam da to na prvu zvuči kao nekakav zločesti argument da je film loš, ali taj detalj je ustvari jedna od zanimljivijih stvari. Martinova družina je gomila probiscjeta, bitangi, silovatelja i običnog šljama. Oni žive od danas do sutra, poode se samo za novcem i prilikom da sebi naprave bolje i ne mare baš tko će najebati na tom putu. S druge strane, Stevenova družina je vojska i nešto kao viša klasa, koja je ustvari izdajnička gomila koja se ne razlikuje puno od Martinove družine, osim što imaju (možda) ljepše manire. Znači, dvije suprotstavljene strane. Inspiracija Divljom Hordom došla je u obliku toga da jedna strana zarati s drugom, tj. da ih ovi proganjaju preko pola Europe, tj. da ih lovi Harkwood, lik koji je našoj rljavoj bandi prije bio zapovijdenik. No, studio je pomislio kako to neće biti dovoljno atrktivno te je inzistirao da centralna stvar u filmu bude ljubavni trokut između Martina i Stevena, tj. da se oba napale na princezu koju Martin otme. Jedan je ševi, drugi je želi osloboditi, a ona je ustvari mala manipolatorica koja ih bojicu vrti oko prsta, tj. pleše kako muzika svira. Iako je takav razvoj događaja bio uvjetovan od strane studija, Verhoven je stvar uspio donekle spasiti svojim reateljskim umijećem, već poznatim otvorenim i ponekad šokantnim pristupom scenama seksa i odnosa među likovima tako da, iako je taj ljubavni dio poprilično nategnut (stječete dojam da nitko nikoga ne voli – čisti seks i iskorištavanje situacije) vidi se da je Verhoven taj dio, iako uvjetovan, odradio po svom nahođenju. Problem je što su likovi i nerazrađeni, istini za volju, skup klišeja čak (Steven djeluje kao malo grublja verzija Princa Šarmantnog) te da se tu moglo napraviti puno bolji posao da se fokusiralo na duge stvari. No, likovi su ostali donekle zanimljivi jer su jednostavno bizarni, nešto kao srednjovjekovna banda sastavljena po principu lud, luđi i poremećen, ali s finom dozom ironije, satire i opuštenog pretjerivanja. Vrijedi napomenuti da je akcija sasvim pristojna, ali volite taj srednjovjekovni setting, ali ima i malo smiješnih pretjerivanja (Steven i njegovi amigosi izgrade drvenu verziju oklopnog vozila kakvog se ne bi posramio ni Q -Odjel za svega nekoliko sati) koje na trenutak znaju djelovati suvišno. Lokacijski je na mjestu, usitinu, jer je sniman u Španjolskoj, na pravim lokacijama, što znači da imate osjećaj vremena u kojem se odigrava. Glumački… ma, neću gubiti vrijeme na to. Ako volite starog Rutgera, očevidno je zašto je lik nekad davno bio više nego cool pojava, svi ostali su ionako u njegovoj sjeni. I to je otprilike to, funkcionirajući povijesno/avanturistički filmić korektne režije (talent koji će tek doći) i relativno zanimljive radnje koja je smještena u relativno zanimljivo povijesno razdoblje. Nije sjajan kakav je mogao biti, ali pruža stotinjak minuta korektne zabave.