Kolumne

utorak, 19. lipnja 2018.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim

Osobno i terapeutski, jedno sasvim drugo pisanje

Piše: Clara C.
             

Pisanje dnevnika forma je izraživanja koja je pretjerano podcijenjena u društvu. Sve nekako ima svoje mjesto njemu ; pisanje poezije, proze, duže ili kraće, bloganje svih vrsta…

Pisanje dnevnika ipak prečesto se svodi na dječji i/ili adolescentski hir i gubljenje vremena. Ja ga volim pisati jer je zabavno, opuštajuće, satisfaktorno i iscjeljujuće. Volim reflektiranje na sebe i vlastiti život pisanim putem. Možda baš zato što je sporije i nepraktičnije od istog takvog reflektiranja u glavi, bolje je.

Kao introvertna ličnost (volim se družiti, ali treba mi više samoće da napunim energiju) uvijek sam gravitirala samačkim aktivnostima i tako okarakterizivim načinima procesuiranja svijeta oko sebe. Kao takvoj nezamislivo mi je da većina ljudi ne vodi dnevnik. Teško mi je uopće pojmiti da prolaziš kroz život, nikada nemajući potrebu da staneš i reflektiraš se na svoju svakodnevnicu, život, misli, stanje duha. Jasno nam je da smo različiti i svi filtriramo život na svoje načine, dajemo smisao događajima i emocijama individualnim nahođenjima, ali mislim da bi svakom čovjeku dobro došlo povremeno terapeutsko pisanje.

Prvi dnevnik kojeg se sjećam pisala sam s devet godina, ali nije dugo trajao i završio je u smeću. Bila je to tek obična bilježnica i nemam nikakvo sjećanje oko njenog sadržaja. Nakon neke pauze nastavila sam kad mi je bilo deset ili jednaest u pravom, lijepom bijelozelenom dnevniku s ključićem koji sam dobila za rođendan. Njega nažalost ili nasreću još uvijek imam. Naginjem prema ovom prvom, iako ga odbijam baciti (kao i otvoriti).

Pisanje dnevnika otada je  za mene konstanta, u bilo kojim raspoloženjima i životnim trenucima. Mislim da mi je
biti iskren i krajnje intiman sa samim sobom kroz dnevnički diskurs donijelo nešto mentalnog zdravlja i jačanja emocionalne inteligencije.

Ono što je zanimljivo, kako je svaki čovjek svijet za sebe, tako i načini pisanja dnevnika bivaju drugačiji i čini mi se da svi imamo svoje sustave u kojima gradimo svoja mala individualna pravila. Ni ja tome nisam iznimka pa sam kroz godine razvila niz navika i pravila od kojih ne odustupam.

Tako imam dva dnevnika ( na čuđenje onih koji ne pišu nijedan ) bez kojih ne mogu zamislit svoju egzistenciju. Prvi je one vrste s kojom sam počela kao dijete. Unosi su duži i rjeđi, najčešće četvrtina, pola ili jedna stranica u bilježnici po njemu. Pišem ga petnaestak puta godišnje.

Drugi sam započela pisati u siječnju 2010. i on je takve vrste da zapišem svaki dan u nekoliko rečenica što mi se dogodilo taj daj. Tako da, zbilja je fora znati da za svaki dan svog života od početka pisanja možete znati što vam se dogodilo.

U prvom dnevniku imam običaj stavljati naslov koji sadrži riječi neke pjesme, s obzirom da sam onaj tip osobe koji stalno sluša glazbu i kojem su lyricsi važniji od života.

U drugom dnevniku pišem smajliće (u biti emojije, ali ja za to ne mogu ne reći „smajlići). U prvom ne daj bože.

Prvi dnevnik obavezno je bilježnica tvrde kore i u njemu su velika tiskana slova, dok je drugi meka bilježnica u kojoj se piše malim.

Sadržajno pišem na neki in medias res način jer naravno, sebi ne moram objašnjavati događaj o kojem pišem jer znam o čemu se radi i što se točno dogodilo, pa jednostavno zapisujem neke svoje komentare, misli koje mi se vrzmaju glavom ili nabrajam ili opisujem emocije. Planiram strategije osobnog razvoja, zapisujem planove, izražavam opijenost ljudima, prirodom, umjetnošću… I gotovo uvijek počinjem s nekom varijacijom rečenice : „ajme, sto godina nisam pisala!“.

I tako kreće jedna vrsta druženja sa samim sobom i upoznavanje onoga što trenutno jesmo. Nerijetko otkrijemo nešto što nismo znali. I uvijek se od toga bolje osjećamo.

Da papir trpi enormnu količinu gluposti, znamo svi. Za dnevnike za koje se nadamo da ih nitko neće pročitati to naročito vrijedi. Tako sam prije nekoliko mjeseci čitala dio dnevnika koji sam pisala kao dvanestogodišnjakinja i naišla na jedan totalno apsurdni izljev u kojem sam pisala kako je književnost „prava umjetnost“, a ne ono što rade tamo neki glupi slikari koji slikaju jer se vizualnim putem uopće ne može dovoljno dobro prenijeti emocija. Malo sam to prema sjećanju,  ne sumnjam,  uljepšala, ali zaista je bilo zabavno vidjeti koliko si nekada glup i koliko narasteš kroz godine. 

Da ne spominjem da osim dnevnika volim zabilježavati stvari u rokovnik? Ili da sam nedavno kupila posebnu bilježnicu za potrebe svog duhovnog života (afirmacije, razni pisani procesi iscjeljivanja negativnih uvjerenja i slično)? Bolje neću.

P.S. Kad dođem do spomenutog dnevnika kojeg sam pisala s dvanest godina, obećajem da ću transkripciju gorespomenute gluposti prenijeti u nekoj budućoj kolumni.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.