Kolumne

ponedjeljak, 18. lipnja 2018.

Clara C. | Zar i ti, sine Brute?


Bio je jedan zdenac čija bi se voda zimi zaledila, pa bi se svake godine na njemu igrale barbikama. Pravile bi se da imaju natjecanje u klizanju, ali u tom natjecanju nikada nije postojala podjela na pobjednike i gubitnike. Klizale smo se njima, natjecavši se u radosti.

Imala je kovrčavu smeđu kosu. Živjela je na selu. Godinama kasnije, rekla je da je pravi „istarski sin“. Istarski sin bio je duhovit opis onoga tko, neovisno o spolu, umjesto da iseli iz roditeljskog doma, samo nadogradi kat postojećoj obiteljskoj kući i nastavi živjeti tamo gdje je odrastao. Drago mi je da je tako. Deprimirala me pomisao da netko ode iz tog mjesta i ostavi ga zauvijek na milost i nemilost propadanja pod vremenom.

Kada smo imale devet i jednanaest godina, čitale smo isti strip. Na putu do mog stana, na prvi dan izlaska novog broja, kupila nam je  po jedan primjerak. „Oba ćeš pročitati? – upitao ju je prodavač kioska malog grada smješeći se. Tako mi je rekla dok je ulazila kroz vrata i stavljala ih na kauč.

U ranim dvadesetima, naručile bi pizzu i jele je u njenom autu, na našem najdražem parkiralištu na kojem zimi ne bi bilo nikog živog. „Tako si dosadna s tim izborom pizza“- rekla mi je i ja sam se, nikad prije to osvjestivši, složila. Moj izbor uvijek je bio između margherite i capriciose. To mi je bilo toliko normalno da su mi ljudi koji naručuju neke druge bili egzotični.

Jednom sam  vozeći se s njom, držala ruku kroz prozor i slučajno na vjetru ispustila trakicu koju sam držala. „Da te ne znam toliko dobro, sad se ne bih vraćala da je uzmemo natrag.“ I moja cjeloživotna opsesija igranja s trakicama nije bila ugrožena.

„Nikada te neću nagovarati da počneš pušiti“ – rekla je. „Čekat ću da počneš sama“. Šest mjeseci ili godinu dana kasnije, kad sam već krenula u osmi razred, na mjesnoj zabavi koja je slavila zaštitnika grada i vino, držala je cigaretu ispred mene i rekla : „probaj“.

„Ne kužim u čemu je stvar“ – zaključilia sam i ostatak života ju podbadala zbog preokreta u njenim namjerama.

„Šminkanje nam bude zabavnije od izlaska.“.

„Istina“ – složila sam se.

„Ne, ne sviđa mi se.“ – rekla je nakon pet sekundi gledanja intervjua Davida Ickea.

„Kako to možeš to reći, nisi ništa ni pogledala?!“

„ Ne, ne. Ne sviđa mi se.“

Dvadeset i drugi rođendan čestitala mi je čestitkom na kojoj piše : „Želim ti da nađeš osobu s kojom ćeš bez podsmjehivanja moći pričati o Davidu Ickeu – po mogućnosti da nije reptil.“

Nekoliko mjeseci prije rekla sam joj : „Ja ne tražim osobu koja će dijeliti moje stavove. Ja sam je našla, to si ti. Samo želim da ih promijeniš.“

U svibnju bi jedno stablo u njenom vrtu procvjetalo i imalo bijele cvijetove. Tako smo ih bacale uvis i igrale se vjenčanja s našim imaginarnim ljubavnicima. Petnaest godina poslije, njena  ga je baka odrezala. „Daj, ne mogu vjerovati da je to napravila“ – odgovorila sam u telefonskom razgovoru.

„Moja teorija je ova.“ – napisala sam u svoj dnevnik. „Ja mislim da se mi znamo iz prošlih života. Baš imam taj filing. Imam osjećaj da se sjećam nekih trenutaka u nefizičkom. Zajednički smo odlučile roditi se u razmaku od dvije godine jer bi taj mali razmak u toj dimenziji postojanja garantirao da ne odstupamo prejako jedna od druge u iskustvu i razvoju. A onda smo odlučile i biti sestrične jer bi rodna povezanost dodatno zagarantirala neizbježnost susreta i sustvaranja. Definitivno se sjećam toga, ali ne mogu se sjetiti koja je bila priroda naših ostalih odnosa.“

Kad smo imale deset-jednaest godina, pitala me koja mi osoba iz života pada na pamet kad pomislim na crvenu boju. „Ti, definitivno.“ – rekla sam spontano i to je bila istina. Rekla mi je da sam i ja njoj prva asocijacija. Rekla je dalje, da je to simbol za osobu koju najviše voliš. Složila sam se da ima smisla. Nisam nikada rekla da zadnjih godina i dalje vidim tu crvenu, ali je sve ispranija i ispranija.

Nekad sam vjerovala u konstante, a danas vjerujem samo u amplitude i izgaranja. Nakon svih nestalih i izgubljenih ljudi, mislila sam, ništa me više ne čudi i ni za koji odnos više ne vjerujem da se ne može promijeniti. Čak ni naš.

Mjesecima nakon toga, ponekad se ipak zapitam:

Zar i ti, sine Brute?

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.