 |
| Autor fotografije: Borna Janeš |
Bio sam nedavno u KBC Rebro. Svašta se je tamo promijenilo. Čak i pod zemljom.
Ali ostale su one crne i sive cijevi pod stropom.
I zadah. Kao u utrobi nekog ogromnog diva što je iz svemira, nekad davno, pao na zemlju pa su ljudi odlučili iskoristiti mogućnosti dara s neba.
Kaže Oscar Wilde u devetnaestom poglavlju Doriana Graya: 'Stvari koje čovjek smatra pouzdanima, nikad nisu istinite.'
Kako li je majstor Geppetto preživio utrobu Velike ribe koja ga je progutala, dok je opsesivno tražio po svijetu svojih ruku odbjeglo (ne)djelo? Tako, da ga je vlastita opsesija da bude otac bez upliva ženske ruke, tj. maternice, spasila od sigurne smrti.
Jednog drugog tipa, kojemu očinstvo nije bilo niti opsesija niti izvor sreće, ali jest natjeravanje kita ulješure okolo po svjetskim morima, ta je njegova vlastita opsesija zadavila i odvukla na dno oceana. (Ili možda na kraj svijeta? Ili u centar svemira?)
Neki ljudi opsesivno tvrde da je ono što oni znaju, baš to što svi trebaju znati. Čak i kad se potvrdi da ono što oni znaju nije točno. Ali tad to nije netočnost, već nepravilnost u bespogovornoj istini.
Ulješuru su, usput-budi-rečeno, nekad zvali spermokitom (sperm whale). Smatralo se da su one dvije tone čudne tvari u kitovoj glavi zapravo sjemena tekućina. Čime li su oni, koji su to 'otkrili', bili opsjednuti?
Albert Camus, dugogodišnji prijatelj, a onda ljuti protivnik Jean-Paul Sartrea, rekao je jednom: 'Slijepi razum, protivnik inteligencije, često uzalud tvrdi da je sve jasno, ali ja ipak čekam dokaze i želim da on bude u pravu...'
Oscar Wilde bi na to rekao: 'Mislim da je Bog, stvarajući čovjeka, ponešto precijenio svoje mogućnosti.'
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.