Razgovarala Sonja Smolec
Nataša Nježić Bublić rođena je 30.travnja 1980. godine u Banjaluci. Gimnaziju je završila u Sisku, te diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, komparativnu književnost i filozofiju.
Objavljivala je poeziju i prozu u raznim časopisima: Riječi, Poezija, Zarez, Hrvatsko slovo, Kolo i drugdje.
Autorica je tri zbirke poezije „Srebrena ljuljačka“, 2011. naklada Matice hrvatske Sisak, „Soba 99“, 2015., naklada Nikola Đuretić. Za tu knjigu nagrađena je na Kvirinovim poetskim susretima za najbolju knjigu poezije 2015. godine i „Sunce za malu M“ koja je nedavno objavljena.
Urednica je portala za književnost i kulturu Metafora.
Nataša piše poeziju, crtice, kratke priče. No, ima nešto veoma posebno u njenom pisanju. U njenom stilu. I prije su pjesnici pisali poeziju i posvećivali je svojim bližnjima, rodbini i prijateljima. Natašina poezija ipak je – drugačija. Kad piše o nekome, ona pronalazi sve osobitosti i posebnosti koje tu osobu čine. Bilo dobre ili manje dobre. No, u svakoj je toj pjesmi utkano veoma mnogo pažnje i ljubavi.
Molim te, reci nam, budući da već od prije neki od ljubitelja poezije poznaju i tvoj poetski izraz, kako to da si se odlučila pisati ovakvu, hm... ne želim izmišljati nove pravce, to je veoma nezahvalno ali bih se ipak usudila reći - hommage personaliziranu poeziju? Postoji li za to poseban razlog ili je to jednostavno jedan od onih pjesničkih – ne pitaj me...?
Nikako nije jedno od pitanja ne pitaj me. Kada napišem pjesmu, volim brzo vidjeti reakciju drugih. To je, vjerojatno, posljedica dugogodišnjeg blogiranja. S bloga sam prešla na pisanje poezije na fejsbuku i u nedostatku društvenog života, tamo našla zajednički jezik s mnogo ljudi koji pišu ili jednostavno vole poeziju. Vrijeme je prolazilo i vezala sam se emotivno za njih, te im počela spontano pisati pjesme s posvetom. Naravno, i ljudima koje poznajem u privatnom životu. Ta personalizirana poezija pomogla mi je da kanaliziram svoju ljubav prema ljudima, ali i da ublažim svoju odvojenost od njih. Živim povučenim životom i poezija je moja komunikacija s drugima.
Čini mi se da voliš provokativnu poeziju. Kako se tu uklapa poezija Sven Adama Ewina?
Poezija Svena Adama Ewina, kao i on sam, vrlo je provokativna. Ispituje granice, igra se s fenomenima iz mnogih grana znanosti, umjetnosti, religije itd. On je čovjek od kojeg svi možemo učiti. Enigma njegove anonimnosti je priča za sebe u kojoj on vrlo vješto intrigira čitatelje. Usudila bi se tvrditi da sam najveći Svenov fan, mada nas ima puno.
Pišeš, uglavnom, slobodnim stilom. Je li netko od pjesnika imao poseban utjecaj na tvoj rad, izuzevši to da sve što ikad čitamo utječe na ono što pišemo, ili si oduvijek bila više „svoja“?
Izdvojila bi Slavka Jendrička, buntovnog zagrebačkog pjesnika Milana Fošnera, Franju Nagulova, Marinu Tomić, Tonija Matošina, koje sam otkrila na blogovima, ali i cijeli niz pjesnika iz lektire. Mogla bi ustvrditi da me zanimaju svi i nitko, da sam sama sebi izazov i osnovni utjecaj, iako to zvuči egoistično, tako je.
Na fejsu te svi rado čitaju, bez obzira o čemu pišeš. Nedavno ti je iz tiska izašla i treća zbirka poezije „Sunce za malu M.“ Prema naslovu se čini da se i ovdje radi o gore navedenoj vrsti poezije. Je li to zaista tako?
Da, tako je. Iako su u njoj pjesme koje su stare i do desetak godina pomiješane s novijima, pa bi ustvrdila da je pomalo neujednačena, mada ne zato lošija. Posvećena je prijateljici s bloga, osječkoj pjesnikinji Marini Tomić, koja mi je bila velika motivacija svih ovih godina, a i moja prva muza.
Po struci si prof. filozofije i komp. književnosti. Poznajući situaciju u našem društvu i nemogućnost pronalaska posla u struci, čestitam ti na vođenju izuzetno posjećenog portala za kulturu Metafora s kojim i naš časopis izvrsno surađuje. Koliko ti vremena dnevno oduzima organizacija i objava članaka, pomaže li ti itko ili sve radiš sama?
Teško mi je odrediti koliko mi vremena oduzima. Portal je nastao na poticaj supruga Viktora koji odrađuje tehnički dio. Moram priznati da sam ja informatički vrlo nepismena, a on pokriva taj dio. Iako, polako učim. Metafora nije posao, ona je nastala iz potrebe da se bavim onim što volim, kad sam već nezaposlena.
Živiš u Zagrebu ali si, ne samo emotivno, vezana za Sisak. Koliko ti je Sisak draži od Zagreba?
Iskreno, ni jedan od tih gradova nije mi ugodan, ali su moji, pa ih volim. Teško je to objasniti, duhovna atmosfera Siska i Zagreba nikad mi nije odgovarala. Možda je to samo privid, u smislu, drugdje je trava zelenija.
Što misliš o današnjoj poeziji. Pokušaj nam dati tvoje viđenje i / ili usporedbu poezije koja i dalje prati klasične, čak pomalo i arhaične stilove, i poeziju koja graniči s verbalnom apstrakcijom.
Nisam sigurna da sam kompetentna za odgovor na ovo pitanje. Osobno, preferiram poeziju verbalne apstrakcije, ali nemam negativan odnos prema klasičnom pisanju poezije koje se više ne može staviti pod nazivnik poezija. Puno je sjajnih pjesnika, puno je slabijih. Svi moraju naći svoje mjesto pod suncem. Poezija je božanski alat. Usporedila bi je s vjerom.
Tečajevi pisanja poezije – da ili ne?
Zašto ne? Ali slušanje i čitanje drugih pjesnika je najbolji tečaj.
Imaš li u planu napisati i neko drugačije književno djelo, npr. roman. Ako da, kojeg bi žanra bio. Ako ne, što te u tome koči?
Već sam napisala nekoliko koji stoje u ladici. Nisam pretjerano ambiciozna, čak i troma, po pitanju slanja izdavačkim kućama.
Što misliš, kao profesor komparativne književnosti o današnjem školstvu, posebno nastavnom programu književnosti? Jesi li upoznata s time ili se promjene dešavaju suviše brzo da bi ih se moglo pratiti?
Kratko iskustvo rada u školi naučilo me da ne mislim ništa o tome. Dugo iskustvo vlastitog školovanja da sve ovisi o učitelju, manje o programu.
Hvala na ljubaznosti da odgovoriš na pitanja kroz koja ćemo te, osim kroz tvoje radove, predstaviti čitateljima Kvake, i sretno u daljnjem radu.
Zahvaljujem se.
Nataša Nježić Bublić rođena je 30.travnja 1980. godine u Banjaluci. Gimnaziju je završila u Sisku, te diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, komparativnu književnost i filozofiju.
Objavljivala je poeziju i prozu u raznim časopisima: Riječi, Poezija, Zarez, Hrvatsko slovo, Kolo i drugdje.
Autorica je tri zbirke poezije „Srebrena ljuljačka“, 2011. naklada Matice hrvatske Sisak, „Soba 99“, 2015., naklada Nikola Đuretić. Za tu knjigu nagrađena je na Kvirinovim poetskim susretima za najbolju knjigu poezije 2015. godine i „Sunce za malu M“ koja je nedavno objavljena.
Urednica je portala za književnost i kulturu Metafora.
Nataša piše poeziju, crtice, kratke priče. No, ima nešto veoma posebno u njenom pisanju. U njenom stilu. I prije su pjesnici pisali poeziju i posvećivali je svojim bližnjima, rodbini i prijateljima. Natašina poezija ipak je – drugačija. Kad piše o nekome, ona pronalazi sve osobitosti i posebnosti koje tu osobu čine. Bilo dobre ili manje dobre. No, u svakoj je toj pjesmi utkano veoma mnogo pažnje i ljubavi.
Molim te, reci nam, budući da već od prije neki od ljubitelja poezije poznaju i tvoj poetski izraz, kako to da si se odlučila pisati ovakvu, hm... ne želim izmišljati nove pravce, to je veoma nezahvalno ali bih se ipak usudila reći - hommage personaliziranu poeziju? Postoji li za to poseban razlog ili je to jednostavno jedan od onih pjesničkih – ne pitaj me...?
Nikako nije jedno od pitanja ne pitaj me. Kada napišem pjesmu, volim brzo vidjeti reakciju drugih. To je, vjerojatno, posljedica dugogodišnjeg blogiranja. S bloga sam prešla na pisanje poezije na fejsbuku i u nedostatku društvenog života, tamo našla zajednički jezik s mnogo ljudi koji pišu ili jednostavno vole poeziju. Vrijeme je prolazilo i vezala sam se emotivno za njih, te im počela spontano pisati pjesme s posvetom. Naravno, i ljudima koje poznajem u privatnom životu. Ta personalizirana poezija pomogla mi je da kanaliziram svoju ljubav prema ljudima, ali i da ublažim svoju odvojenost od njih. Živim povučenim životom i poezija je moja komunikacija s drugima.
Čini mi se da voliš provokativnu poeziju. Kako se tu uklapa poezija Sven Adama Ewina?
Poezija Svena Adama Ewina, kao i on sam, vrlo je provokativna. Ispituje granice, igra se s fenomenima iz mnogih grana znanosti, umjetnosti, religije itd. On je čovjek od kojeg svi možemo učiti. Enigma njegove anonimnosti je priča za sebe u kojoj on vrlo vješto intrigira čitatelje. Usudila bi se tvrditi da sam najveći Svenov fan, mada nas ima puno.
Pišeš, uglavnom, slobodnim stilom. Je li netko od pjesnika imao poseban utjecaj na tvoj rad, izuzevši to da sve što ikad čitamo utječe na ono što pišemo, ili si oduvijek bila više „svoja“?
Izdvojila bi Slavka Jendrička, buntovnog zagrebačkog pjesnika Milana Fošnera, Franju Nagulova, Marinu Tomić, Tonija Matošina, koje sam otkrila na blogovima, ali i cijeli niz pjesnika iz lektire. Mogla bi ustvrditi da me zanimaju svi i nitko, da sam sama sebi izazov i osnovni utjecaj, iako to zvuči egoistično, tako je.
Na fejsu te svi rado čitaju, bez obzira o čemu pišeš. Nedavno ti je iz tiska izašla i treća zbirka poezije „Sunce za malu M.“ Prema naslovu se čini da se i ovdje radi o gore navedenoj vrsti poezije. Je li to zaista tako?
Da, tako je. Iako su u njoj pjesme koje su stare i do desetak godina pomiješane s novijima, pa bi ustvrdila da je pomalo neujednačena, mada ne zato lošija. Posvećena je prijateljici s bloga, osječkoj pjesnikinji Marini Tomić, koja mi je bila velika motivacija svih ovih godina, a i moja prva muza.
Po struci si prof. filozofije i komp. književnosti. Poznajući situaciju u našem društvu i nemogućnost pronalaska posla u struci, čestitam ti na vođenju izuzetno posjećenog portala za kulturu Metafora s kojim i naš časopis izvrsno surađuje. Koliko ti vremena dnevno oduzima organizacija i objava članaka, pomaže li ti itko ili sve radiš sama?
Teško mi je odrediti koliko mi vremena oduzima. Portal je nastao na poticaj supruga Viktora koji odrađuje tehnički dio. Moram priznati da sam ja informatički vrlo nepismena, a on pokriva taj dio. Iako, polako učim. Metafora nije posao, ona je nastala iz potrebe da se bavim onim što volim, kad sam već nezaposlena.
Živiš u Zagrebu ali si, ne samo emotivno, vezana za Sisak. Koliko ti je Sisak draži od Zagreba?
Iskreno, ni jedan od tih gradova nije mi ugodan, ali su moji, pa ih volim. Teško je to objasniti, duhovna atmosfera Siska i Zagreba nikad mi nije odgovarala. Možda je to samo privid, u smislu, drugdje je trava zelenija.
Što misliš o današnjoj poeziji. Pokušaj nam dati tvoje viđenje i / ili usporedbu poezije koja i dalje prati klasične, čak pomalo i arhaične stilove, i poeziju koja graniči s verbalnom apstrakcijom.
Nisam sigurna da sam kompetentna za odgovor na ovo pitanje. Osobno, preferiram poeziju verbalne apstrakcije, ali nemam negativan odnos prema klasičnom pisanju poezije koje se više ne može staviti pod nazivnik poezija. Puno je sjajnih pjesnika, puno je slabijih. Svi moraju naći svoje mjesto pod suncem. Poezija je božanski alat. Usporedila bi je s vjerom.
Tečajevi pisanja poezije – da ili ne?
Zašto ne? Ali slušanje i čitanje drugih pjesnika je najbolji tečaj.
Imaš li u planu napisati i neko drugačije književno djelo, npr. roman. Ako da, kojeg bi žanra bio. Ako ne, što te u tome koči?
Već sam napisala nekoliko koji stoje u ladici. Nisam pretjerano ambiciozna, čak i troma, po pitanju slanja izdavačkim kućama.
Što misliš, kao profesor komparativne književnosti o današnjem školstvu, posebno nastavnom programu književnosti? Jesi li upoznata s time ili se promjene dešavaju suviše brzo da bi ih se moglo pratiti?
Kratko iskustvo rada u školi naučilo me da ne mislim ništa o tome. Dugo iskustvo vlastitog školovanja da sve ovisi o učitelju, manje o programu.
Hvala na ljubaznosti da odgovoriš na pitanja kroz koja ćemo te, osim kroz tvoje radove, predstaviti čitateljima Kvake, i sretno u daljnjem radu.
Zahvaljujem se.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.