Ispovijed jedne čitateljice VIII.

O romanu Borne Lulića "Povratak vitezova"

Piše: Mirjana Mrkela

Zamišljanje mene

Zamislite me! Imam frizuru sličnu onoj koja je krasila rock baku Tinu Turner. I ja sam uglavnom baka, ali nemam ništa od Tinine vitkosti i glazbene nadarenosti, slavu ne treba ni spominjati. Ipak, volim rock, slušam radio i cupkam ispred kuhinjskih elemenata. Moja dvostruka pregača (to je ona koja se prebacuje preko glave) slične je boje kao pramenovi u spomenutoj frizuri.

Pravim kolač od rogača. Mljeveni rogač istresem iz vrećice. Zagrijem mlijeko i prelijem. Miris rogača je još žešći i širi se nadaleko. Dok se to namače, zavirit ću u knjigu koju mi je Borna poslao. (Hvala, Borna, baš viteški od tebe!)


Na početku romana piše da dječak hoda kroz šumu. Da sam sada u šumi, mogli biste me naći po mirisu. Ali ja sjedim za kuhinjskim stolom i prozori su zatvoreni. Zbog kiše.

Zamišljanje dječaka

Nastavljam praviti kolač i zamišljam Borninog glavnog junaka. U 21. stoljeću je, a on sam ima 12 godina. Hoda žurno i odlučno, hita k nekom cilju, nije ni zbunjen, ni besposlen. Ali kako izgleda, ne znam. Zato pokušavam zamisliti Bornu kada je bio njegovih godina. Borna je sada pomalo štreberski tip. Naočale, poluduga kosa, opuštena ramena i istegnut vrat. Uglavnom širok osmijeh. Bar nešto od toga jamačno je imao i na početku teen-agea.

Podmazujem posudu za pečenje. Ali čim se spomenu vitezovi, ja se sjetim kralja Artura. Uspravan, strog, ima plašt i krunu. Uz njega su njegovi vitezovi, snažni i učtivi. Dječak ide nekome, nagađam kome.

Opis sugovornika

Stavljam kolač da se peče, gledam na sat (pečenje treba trajati 45 minuta), pa nastavljam čitati. Prelijećem nekoliko stranica, žurim se otkriti jesam li pogodila. Nisam. Dječakov sugovornik u šumi nije kralj Artur. Pred malu drvenu kuću na proplanku izlazi domaćin s pladnjem u ruci. Na pladnju su šalice i čajnik. Oslovljava dječaka imenom Artur. To je zgodno, ali meni se žuri bliže, kako bih što prije prepoznala tog osamljenog donositelja čaja. Duga plava halja, duga bijela brada, tamne mudre oči. Ponekad ga netko pobrka sa svetim Nikolom, ali meni se takva zbunjoza neće dogoditi. Ovo je, kako Borna kaže, "drevni mudrac, znan i kao veliki učitelj viteštva no u svijetu svakako najpoznatiji kao veliki i moćni čarobnjak". Dakle, nitko drugi, do Merlin!

Moram priznati da sam malo ljubomorna, jer Artur ima zaista fantastičnog prijatelja. Srećom, mi imamo našega Bornu, a on je sve potanko zapisao. Rekao je da je Merlin sklon iznenađenjima, ali i to da svatko od nas ima svoga Merlina. Zamislila sam se nad ovom rečenicom.

Artur opisuje svoj san, u kojemu je vidio mnogo vitezova okupljenih oko kralja. Čini se da ni to nije kralj Artur, jer je vitezova mnogo više nego Arturovih. To i nije važno, važnije je da dječak Artur sanja kako je i sam vitez i čini dobra djela. Merlin iznosi pred kuću kolače od rogača i lješnjaka. Njuškam zrak. Moj kolač se lagano peče. Slijedeći put ću i ja dodati lješnjake. U knjizi koju čitam na redu je poduka.

Opis poduke

Borna kaže da „Artur nije volio kada bi Merlin nekim komentarom potpalio vatru njegove znatiželje“. Zaista, Merlin ne pretvara dječaka u viteza, on ga podučava kako će to postati. Ovdje treba imati na umu da viteštvo, konji i mačevi, pa i same bitke, nisu sve to doslovce, nego uglavnom u prenesenom značenju. Tako se cijeli roman pretvara u veliku, značajnu pouku, a u isto vrijeme ne gubi ništa od svoje zanimljivosti. Primjerice, kada Merlin zove Artura na ručak, "iz trbuha mu se začuju trublje veselja slične glasanju slonovskih surli". A budući vitez jednom iskreno kaže: "Merline, ali ja jednostavno mrzim gubiti"

Mnogi od nas u Merlinovim odgovorima, ali i u Arturovim razmišljanjima, mogu pronaći odgovore na vlastita pitanja. Uživajmo, dakle, u ovoj priči i mijenjajmo se na bolje! Ženomrsce moramo razočarati, jer i mlade dame imaju važnu ulogu, a najvažnija se zove Marijeta. Artur je također razočaran kada doznaje da je i ona Merlinova učenica. Ako uz to uzmemo u obzir da sam Merlin obavlja kućanske poslove jasno nam je što Borna, koji je sve to lijepo složio, misli o ravnopravnosti spolova. (Triput hura za Bornu!)

I za kraj

Moj kolač je pečen. Nisam pohlepna, neću ga pojesti sama. U romanu „Povratak vitezova“ piše: „Ondje gdje je pohlepa, želje se množe kao miševi.“ S kim ću podijeliti svoj kolač, reći ću vam možda drugi put. Ono što vama nudim jesu još neke mudrosti koje sam prepisala iz ovoga romana, a vi dodajte svoje omiljene:

"Na filmu ili u igricama jednostavno imaš sve potrebne osobine ili moći dok ih u stvarnosti očito moraš sam steći."

"Zmajeve treba pobijediti. Zmajevi se razlikuju i za svakog postoji drugačija taktika."

"Odlučno pogledaš strahu u oči, pozoveš ga na dvoboj i onda ga svladaš."