Kolumne

utorak, 19. srpnja 2016.

Julijana Plenča | E, da mi je biti muško


E, da mi je biti muško.

U mojoj se kući oduvijek čitalo. Knjige su selile iz prostorije u prostoriju. Nosile su se kao sastavni dio dnevne odorice. Čitalo se u prekidima, čitalo se na stolovima, u krevetima, u toaletima. Čitali smo svi. Čitalo se jutrom, u podne, prije spavanja. Čitanje je bilo kao nekakav znak raspoznavanja obitelji s tri sina i jednom kćeri.

U mojoj se kući oduvijek pisalo. Pisali su se novinski članci, stručni radovi i pjesme. Odnosno, oduvijek je pisao otac. Poslije sam mu se priključila ja.

Ranim jutrom, još u praskozorje moglo ga se naći u kuhinji za stolom. Ura bi kuckala tek četiri puta, a on je već sjedio. Ispred njega papir i tinta i tko zna koje teme. Volio je pisati nalivperom. Govorio je da time poštuje tekst koji stvara. Pisao je neprekidno, ranom zorom, prije ručka, iza ručka, uvečer...

Imao je i svoj ormarić s tonama papira i zapisa, kako bi mi djeca u šali znali reći.


Pisao je o svemu, o nepravdi, o ljepoti, o učenicima, o ljubavi, smislu života, o dječjoj radoznalosti…Pisao je, neumorno i neiscrpno… Zapisivao je sve i svašta. Čudili smo se kako mu ne dosadi društvo tinte i papira . Imali smo osjećaj kako otac, kada ne radi, ili čita ili piše. Znalo se da, kada otac piše, u kući mora biti mir. Tiho smo tada hodali u malom stanu. Nas četvero tada smo se pretvarali u poluvidljive, tihe sjenke. Izuzetno smo cijenili njegov rad. Pažljivo smo ga slušali, dok nam je iščitavao dijelove svoga romana, pripovijetke ili stihove tek stvorene pjesme. Ponekad smo mu sugerirali neku promjenu, nešto bi dodali, oduzeli, osuvremenili…Sve napisano, na mašinu smo pretipkavali te smo tako svi bili dio te začarane spisateljske priče. Bili smo ponosni na njegovo pisanje. Smatrali smo to nečim uzvišenim, nečim izuzetno vrijednim. Uostalom niti jedan otac naših prijatelja nije pisao. Majka je uvijek isticala da to moramo uvažavati jer je to nešto što treba poticati.
Kao njegova mezimica i najvjernija čitateljica u kući krenula sam njegovim stopama. Vrlo rano počela sam zapisivati sve što bi me na neki način dotaklo. Već u osnovnoj školi dobila sam i par nagrada. Pisala sam i ja na različite teme. Nekad su to bile pjesme, nekad literarni uradci, pisma, stručni napisi... Nije mi to oduzimalo previše vremena. Usput, u nekim ukradenim pauzicama dana, nešto bi se " nažvrljalo", znadoh često reći. Rekoh već, onako usput bi se nešto napisalo, nešto bi se stvorilo.

Oca već dugo nema. Snuje pod tamnim čempresima. Ja postadoh žena u godinama što prijeđoše pola stoljeća. Davno su se pojavila računala i ine tehnologije vezne uz virtualne mogućnosti. Upoznala sam se s novim tehnologijama i otkrila čari interneta. Virtualni svijet otvorilo mi je vrata snova. Omogućio je objavljivanje, odmah po stvaranju, odmah po rođenju stiha ili priče. I poezija nahrupi iz mene te uz tri sina na ramenima, želja za pisanjem nađe svoj put. Kao da me nešto bocka iznutra i doslovce tjera da nešto zapišem, da pišem i pišem i onda objavim…Prvo objavljivanje na književnim grupama i vlastitom profilu, a poslije u zbirkama, zajedničkim i osobnim. Ponekad je to ozbiljnija, ponekad facebook pjesma, ponekad kakav napis, kakva zabilješka, kakva čežnja, kakav trenutak uhvaćen u zapisu riječi...Ne određujem ja temu, nego tema sama nađe svoj put.

Moglo bi se reći krasno. Odlični uvjeti, otvorenost komunikacije, mogućnost stvaranja i preispitivanja čitatelja…Ali, muškom dijelu obitelji taj dio piskaranja baš nije dobro sjeo. Tako se dešavaju neke čudne situacije. Mama za računalom, pa tko je to vidio. Mame su za kuhanje, peglanje, podržavanje, slušanje, bankomati, tješitelji tješiteljice ali nikako nekakvi stvaratelji, nekakve stvarateljice. I čim krenem sa zapisivanjem misli, počinju trebanja mojih sinova. Odjednom su gladni, pa bi baš sad htjeli one palačinke s preljevom od malina koji samo ja u kući znam tako sočno napraviti. Kao da se dogovore, započinje glazba prepuna riječi „mama“. Te mama ja bi ovo, te mama ja bi ono. Baš istog trena i baš hitno i neodgodivo.

Prvo pokušam s ignoriranjem. No zahtjevi postaju sve nestrpljiviji. Objašnjavam da pišem, da jednostavno moram nešto napisati. Smijulje se i komentiraju da pisanje nije za majke. Odmahujem rukom i ne dižem se, uvjetujem strpljivost… A misli baš tada naviru i željele bi baš sve biti zabilježene u nekoj od priča, u nekom stihu, na nekoj sličici…Poneke požele otići i na neki književni natječaj. No, uporna su ta moja djeca. Prekidam na čas, peglam srednjem sinu hlače i majicu, mlađem kuham puding i vraćam se mirno pisanju. Uto zazvoni telefon, najstariji sin bi baš sad htio razgovarati o trenutno najvažnijem pitanju, a to je bitak života. Izvlačim saznanja iz negdašnjih informacija i komuniciram… pola sata, sat… A pjesma negdje zastala, tek par stihova napisano, a tako je tekla, poput bistra potočića. Pjesma zaustavljena, misao odletjela, a ja, iako umorna, ne odustajem. Ponovo sjedam za kompjuter u dnevnom boravku . Ponovo ulazim u temu. I stih opet počinje teći. Naravno, u dnevnom boravku je galama. Televizija navijena do daske. Sve mi buči u ušima, svakih toliko netko nešto pita. Ali pjesma se ne da smesti. Odlučila je izroniti iz nutrina, odlučila je postati zapis. Sretna sam, uspjela sam i ovaj put ukrasti djelić za sebe, izraziti svoj osmijeh, svoju tugu, svoje promišljanje…

Poznajem muške likove koji lijepo odu u svoje radne sobe i stvaraju. Satima pišu i nitko ne govori da piskaraju. Nitko ih ne prekida, nitko ih ne požuruje, nitko ih ne ometa vrlo važnim kuhanjem ručka, usisavanjem i sličnim kućanskim poslovima. Jednostavno, prihvaća se da oni pišu i njih se treba uvažavati, treba im optimalne uvjete osigurati, eventualno limunadu napraviti, samo tiho u kući bivati.

A ja? Ja se utrkujem s vremenom između tri sina, vrta, kuhinje, posjete majci, mehaničara, posla, ... i kad uspijem uloviti mali dio vremenskog kolačića odmah sjedam za računalo. Misli odmah žele izjuriti, žele nešto reći, nešto poručiti. Osmijeh mi na licu, odmah vedrina u grudima, ali ne duga vijeka. Vrlo brzo započinje opet ista glazba. " Mama,meni treba…“. Ukoliko se oglušim, čujem sinove kako međusobno komentiraju dovoljno glasno, da ih čujem: „Morat ćemo je prijaviti baki da je postala ovisnica". Baka će ih naravno podržati, jer zna se, da bi slobodno pisao moraš biti muško, ma koliko god se ja trudila emancipiranom zvati. Smješkam se, ali ne marim. Imaju ruke i noge i sposobni su za štošta sami napraviti…možda zbog toga izgubim titulu najbolje mame, ali ja, kao što moram disati, moram čitati i pisati. Tako je oduvijek u mojoj kući bilo… oduvijek se čitalo, i jutrom i uvečer. Oduvijek se pisalo i praskozorjem i kroz tamnu noć. Samo što ja kradem vrijeme za pisanje, jer nisam muško. Muškarci mogu pisati, jer to je onda veoma važan posao, ali taj posao nije za mame. To je isključivo za muške članove obitelji. Za mame je kuhača i pregača…Mame trebaju biti dvadeset četiri sata na raspolaganju, trebaju biti poput hobotnica, svugdje stizati, sve razumjeti, samo ne trebaju pisati… da se moje sinove pita.

A ja ipak pišem. Pišem jer moram. Pišem koliko stignem, čitam još i manje. Često razmišljam, e da mi je biti muško, jutrom bih čitala, popodne bih pisala do duboko u noć.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.