Marina Katinić | Struka iz tramvaja

Moja se priča zakotrljala tu gdje je i završila. Njezin je preokret započeo u tramvaju. Prije negdje tri godine vozio sam se u sedamnaestici s burze prema Heinzlovoj i odjednom čuo i vidio ono ključno, a to je mnoštvo struka u poplavi zahtjeva za stručnost. Bio je vedro rujansko popodne. Žene s uredno nalakiranim noktima pozirale su s tramvajskim metalom. Knjižničarka Srednje ekonomske glasno je objašnjavala suputnici kako je žena koja ju je bila mijenjala lijepila CIP sa signaturom na prednji dio korica knjige „jer joj je tako lakše“. „To je protiv pravila struke!“ – povišenim tonom je protestirala knjižničarka. Zna se naime, da knjižničarska struka propisuje da se spomenute naljepnice kelje isključivo na stražnji dio korica u donjem uglu, ne sjećam se više desnom ili lijevom. U tom sam se trenutku sjetio da je u knjižnici moje osnovne radila jedna profesorica hrvatskog. Knjižničarstvo tada valjda još nije bilo struka. Jedan dečko iz Dubrave bio je kao i ja nezaposlen, ali pričao je frendu da mu stric možda sredi posao u struci jer je završio za elektrostojara. Osim njih, bile su dvije fufe, frizerke ili nešto tako, koji ufitiljeni uredski štakor i puno penzića. Vjerojatno svi imaju neku struku, kladio sam se u to. Ja svoju nisam imao jer je nikad nisam ni stekao. Krajem trećeg srednje birotehničke došo mi je neki bog i otišo sam sa starim radit u Njemačku na baušteli. Dobra lova! Poslije je bilo ovo-ono i tako nisam nikad završio školu. Radio sam ko konobar, dostavljač pizze, koordinator slijepih kupaca i druge gluposti koje možeš radit bez struke, ali u to vrijeme bilo mi je svega toga dosta. Morao sam naći nešto novo. 

- Ja sam novinar i znam da zapošljavaju uglavnom piskarala koja ne poštuju osnovna pravila struke – kroz nos je propentao golobradi u tramvaju.

He he, ja sam novinar. Dakle, lešinar. Ja sam Vam kondukter, rekao je jedan od penzića. Moš si mislit. To nije struka, to radi socijala kaj ne može naći niš drugo, mislio sam si. I tu sam odlučio da pošto-poto moram naći struku.

I tako sam počeo mislit, ako stalno nastaju nove struke, znači da ih neko izmišlja. Dobro, informatičari su nastali jer su nastali kompjuteri. Ali ima, štajaznam, onih koji organiziraju prostor ili samo dizajniraju frizure, e te je neko izmislio. Znači da bi teoretski neko mogao izmislit neku novu struku za mene. Recimo, odljepljivač žvaki s poda. Negdje ih ima fakat puno. Neko bi to trebao čistit. Ako cijela vojska onih astrošou likova i gatalaca gata iz kave, karata, tarota, horoskopa, kristala i štatijaznam, mogo bi neko gatat recimo iz oblaka, pomislio sam. Ako su stari Rimljani mogli gatat iz leta ptica i utrobe životinja, zašto neko ne bi mogao prema položaju, obliku, vrsti, brzini i kajjaznamčemu oblaka gatat ljudima. Sigurno bi ih puno vjerovalo u to i bilo bi love! Jurica Mišić, gatalac iz oblaka, pisalo bi na mojoj vizitki. Takve su mi idiotarije padale na pamet, valjda jer sam igrao previše videoigrica i čitao fantasy. Međutim, iznenada je kroz oblake bajka počela curiti u stvarnost.

Dva tjedna nakon one poplave u tramvaju, stari mi je rekao: 

- Jura, znaš kaj, Jasnin muž Franc ti je počeo preuređivat stare ormare. Znaš da je stolar starog kova. Skužil je da ljudi sad vole staro kaj izgleda kak novo ili novo kaj izgleda kak staro i to ti radi. Pa on bi to tebe mogo naučit!

- Misliš, ja bi radio s njim ormare? 

- Ma ne, od starudije bi radili novo. Popraviš, ošmirglaš, ofarbaš, nekaj nadoštukaš. U tome ti ima i malo od restauracije nekaj…  prava, nije tak dosadno, a dobro se plaća.

Odlučio sam pokušati. Franc me primio takoreći ko šegrta iako sam bio prešao tridesetu. Od jutra do sutra u njegovoj sam radioni skidao patinu vremena s ormarića, kredenca, plakara, psiha, hrastovine iz šezdesetih i ko zna kojih sve vrsta ormara koje bi ljudi dofurali. Neki su izgledali da bi njima najrađe peć naložio. Al dalo se nešto i od njih napravit. Ponekad bismo ih vozili na zračenje da bi drvni crvi pokrepali. Svaki je ormar doslovno imao svoju priču. O njima sam fantazirao dok sam šmirglao. Jesenti, da znam pisati mogo sam napisati knjigu priča o ormarima koji se pretvaraju u nešto novo. Ko gusjenica u leptira, ha. Zanimljivo, ljudi su najviše htjeli farbati ormare u crno, bijelo ili svjetloplavo. Ako bi bili svjetloplavi, onda bi htjeli da po njima slikamo oblake. S vremenom, postao sam pravi majstor u tome. Uljnom bojom za drvo dočaravao bi nebeska prostranstva, skoro ko onaj Nizozemac Vermeer koji je najviše slikao oblake. S vremenom su mušterije počele tražiti baš mene i naručivati posebne komade. 

- Nisam znal, Jura, da si talentiran – jednog mi je jutra saopćio Franc, zadovoljno trljajući ruke. – Znaš kaj, vreme je da krenemo delat šebi šik. To ti je jedan novi stil. Obojaš u bež i ostaviš malo starog zlata, onak da igleda francuski ofucano. Bum ti pokazal.

Uskoro smo preuređivali i do tri komada dnevno u taj chabby & chic, ekipa je to naručivala ko luda. Postao sam pravi majstor. Franc mi je uskoro povjeravao i lijepljenje i nadogradnju ladica, kolažiranje više komada u jedan, ugrađivanje pregrada. Osjećao sam se ko neki doktor za ormare… a ponekad i ko neki bog koji im udahnjuje dušu. Kad sam to rekao Francu, propištao je od smijeha. 

- Hi hi hi ih ih ih iaaaa hi hi....pa ti si Jura trebao u škole iti i knjige pisati, a ne da tu filozofiraš kaj ormare preoblačiš!

Došao je taj trenutak. Jedne nedjelje, na Britancu sam našao krasan poluraspadnuti ormar iz pedesetih i dao se na posao. Pažljivo sam ga dao ozračiti da odapnu crvi, popravio, učvrstio, dodao mu pregrade i ladice. Kad sam ga izbrusio, danima sam ga bojao u sivoplavo… u ton koji Talijani zovu celeste. Nebeska. Prednje kazete nakanio sam pokriti slikama onih sitnih grudastih visokih oblaka, ovčica. Kad sam završio, ormar je izgledao kao čuvar tajni neke princeze. Čak je i Franz bio dirnut. No s Franzom se već neko vrijeme događalo nešto čudno. Gledao me tužno-staklastim pogledom i kao da mi je nešto htio reći, nešto što je ipak prešućivao. Dan poslije završetka mog oblačnog remek-djela otišao sam do one stare knjigovežnice u Martićevoj i naručio snop vizitki. Za tri su dana bile gotove. Bile su blijedožute, kazetirane i na svakoj je, osim tehničkih podataka, pisalo: 

Jurica Mišić

preobrazitelj ormara

i sličnog namještaja

To je to. Pokazao sam ih Franzu i njemu je, vrag bi znao zašto, iz lijevog oka kliznula suza. 

- A kaj ti to znači preobrazitelj? – pitao me.

- Ma to Vam znači onaj koji preobražava ormare, dakle transformira ih, daje im dušu, kao Bog čovjeku. Ili kao kad se gusjenica pretvori u leptira.

- A. Naj mi zameriti, Jura. Nekaj ti moram reči. Htel sam ti to več prije reči, ali nisam imel snage kad si se ti tak u posel zalaufal. Sela bu nam ovrha na kuču i radionu ako ne otplatim kredit u švicarcima za koji sam bil jamac. Moram prodat firmu. A onda bum valjda trgoval kineskim namještajem od bambusa. To fest ide. 

Sjeo sam u sedamnaesticu negdje kod burze, ponovno nezaposlen nakon tri godine. Za razliku od onda, sada sam imao struku koju sam bio sām izmislio. Preobrazitelj ormara. Znao sam da ću pokrenuti svoj posao s namještajem u posebnom stilu, no to mi se činilo premalo. Nakon nekog vremena, trebat će mi nova struka. Zvat ć se: gatalac iz oblaka.