Ispovijed jedne čitateljice

O romanu "Drugačija" Ivane Guljašević Kuman

Piše: Mirjana Mrkela

Gdje 

Jednom davno i ja sam išla u srednju školu. Zapravo nisam jednom nego tri puta. Hoću reći: u tri škole. Bile su gimnazije kojih ima na sve strane. Mijenjala sam škole jer smo se selili. Prvi put na drugi kraj istoga grada pa slijedeće godine u drugi grad. 

Često se ovakve stvari događaju protiv učenikove volje. Odrasli odlučuju, dogovaraju se, čak se i svađaju. Dijete ide kao prtljaga, sviđalo mu se ili ne. (Naravno, stvari moraš pakirati i nositi, od toga te ne oslobode.) Primjedbe kao "ovdje mi je dobro" ili "ovdje imam najbolje prijatelje", ne uzimaju se u obzir. Sa mnom je bilo drugačije: željela sam selidbu u drugi grad. Bio je to, kako se kaže, grad mojih snova. (O tim snovima pripovijedat ću vam drugom zgodom) 

I tako završim drugi razred, odem u tajništvo i zatražim nešto što se zove ispisnica. Tamo mi kažu da će papire poslati poštom. Preselili smo se. Krajem ljeta sam se prošetala obližnjom ulicom i otkrila sam školu. Bila je manja od prethodne, mali ulaz, sve nekako jadno i oskudno. Nađem opet jedno tajništvo (odavno ga se više ne sjećam), provjerim jesu li stigli papiri i u kojem odjelu ću biti. Ništa mama, ništa tata, ništa strah i plakanje. Ponavljam: htjela sam to, čeznula sam za tim. Škola s malim ulazom i kakvim im drago tajništvom bila je samo stepenica na mome putu. Očekivala sam, znala sam: u toj školi ću provesti jednu školsku godinu, a onda — raj i uživanje. 

S kim 

Vidite već: kod mene nikad kraja neobičnostima. Evo još jedne koja je važna za priču: u prvom gradu i u onom budućem, različito se govori. Nadam se da shvaćate: ljudi se razumiju, ali ne potpuno, radije razgovaraju sa svojima, nego s onim drugačijim. U prvom, velikom gradu, gledaju na one iz drugog i malenog kao s petog kata na prizemlje. Ako ne izgovaraju primjedbe i pokude, podrugljivo se smješkaju i prevrću očima. 

Bezbroj puta sam iz tih kretnja pročitala riječi: ti nisi kao mi, ti si seljanka, glupača, neobrazovana, neodgojena, neprilagođena, nepoželjna. Loša, gora, najgora. Znala sam, mogla sam i ja govoriti velikogradski. Međutim, što sam više rasla sve sam više uživala u govoru mog malog grada. Možda vi mislite da nisam postupala ispravno. Ne zamjeram vam — svatko ima neku svoju istinu, a mogla sam se i predomisliti, ali nisam. Za prijateljice sam birala one slične sebi, a one u školi sam nekako trpjela. Dakle, nije mi ih bilo teško napustiti. (Sve su mi obećale da me neće zaboraviti, ali nezaboravljanje je iste jeseni blijedjelo kao i lišće.) 

Prvoga dana (početak rujna) svi smo još u ljetnoj odjeći. Nema izuvanja, sunce sja, ali poznati zadah škole već se osjeća. Pogledam omiljeni red, do prozora, širom otvorenih. Prva klupa zauzeta, u drugoj bucmasta djevojka u neobičnoj i neobično lijepoj haljini. U trećoj klupi djevojka mršava, sva nekako očajno izduljena, uključujući i frizuru koja joj stoji loše, iako je moderna. Volim treće klupe. Osmatram, čekam. Klupe se popunjavaju, svatko ima nekoga, ali one dvije ostaju same. Debela se vrti, poskakuje, maše rukama, čas na nekog daljeg, čas na bliže. Okreće se i mršavoj, nešto joj govori, ali ova samo mahne glavom i šuti. To su moje kandidatkinje. Prva je brbljava kao i ja, druga je osamljena kao i ja. Odlučim sjesti pokraj druge, prva će se ionako stalno okretati. 

Bingo! Zvala se Jelena i njoj je bio prvi dan u novoj školi. I još nešto: stigla je iz malog grada, ne baš iz mog, ali nedalekog mome. Razumjele smo se i bilo nam je dobro skupa. Obje smo patile za svojim gradovima, ona za bivšim, ja za budućim. Morali su se doseliti jer je njen tata ovdje dobio odličan posao. 

— Naviknut ćeš se. — tješila sam je. 

Stiskala je usne i suzdržavala suze. Bile smo drugačije od cijelog razreda, ali i jedna od druge. Primjerice, nismo slušale istu glazbu, nismo voljele iste frizure. I ne mogu reći da smo se zavoljele, a s ostalima u razredu išlo nam je još teže. 

Ivanina junakinja 

Drugačija, još drugačitija, je junakinja Ivaninog romana "Drugačija". Ona se protiv svoje volje preselila iz velikog grada u malo, vrlo malo mjesto. Ondje je bila osamljena i vrlo, vrlo tužna. Njena priča ima jedva neku sličnost s mojom. Njeno ime je Dorcas. Već po tome možete vidjeti koliko je drugačija, ne samo od mene nego i od cijelog onog sela. 

„Pa, dobro, ima i lijepih neobičnih imena...“ djed Marko se pokušavao ugurati u razgovor.' 

Ovdje vidite da je ipak netko bio na njezinoj strani. Samo netko, što nije dovoljno ako nevolja potraje. (O dečkima neću, Ivana je to odlično opisala pa proučite!) Uglavnom, Dorcas se željela vratiti u veliki grad, gdje se njena različitost manje opažala. Onaj isti djed Marko tvrdio je da je u malome mjestu lakše biti različit. Kad nas je malo, brže se uoče naše međusobne razlike, a razlika uvijek ima. (Istina i bravo, Ivana, sjajno si pojasnila!) Tužnoj Dorcas to je bila utjeha, ali na kratko. 

"Nisam mogla zaustaviti suze, a kad je zazvonilo i sve se utišalo, pustila sam da iz mene provali sva tuga nakupljena zadnjih mjesec i pol. Tuge je bilo više nego što sam mislila daje ima. Moje bojazni s početka, prije dolaska ovamo, ipak su bile istinite. Nema tu mjesta za"... 

Za koga — za Dorcas, naravno. Ali za kakvu Dorcas točno, za kako i u čemu sve drugačiju — Saznajte  čitajući knjigu!