Kolumne

četvrtak, 30. siječnja 2020.

Marica Žanetić Malenica | Bajka za odrasle


U ponoć sam izišla iz kočije ali, kao što već znate od malih nogu, s jednom cipelicom. Druga mi ostade na stubama prelijepa srednjovjekovnog dvorca u kojemu s roditeljima živi naočiti princ s više posjedovnih listova jedan kroz jedan i upravo stasao za ženidbu. Elegantna kočija se namah preobličila u neuglednu bundevu, što zapravo i jest, moja prekrasna nebeskoplava satenska haljina postade pamučna spavačica, što i jest, a zanosna plavuša u mlađahnim godinama sijeda baba, što i jesam.
       
Svejedno, nisam bila tužna jer, srećom, imam čarobni štapić. Pa kad legnem u udoban bijeli kožni krevet, on mi svake noći, s crnim mrakom i prvim krepkim snom, namijeni neku drugu ulogu. Ujutro se budim zadovoljna odigranom rolom i pitam se, s izrazom nedoumice na licu, tko ću biti sljedeće noći?! Za Trnoružicu mi je život prekratak, ne stignem stoljeće prespavati čekajući onaj spasonosni poljubac što iz sna budi i u život vraća. Možda bih mogla biti Snjeguljica lijepa lica i kose crne poput ebanovine? Ali što s onih sedam patuljaka? Trebat će im, za smještaj i hranu, kuhati, prati, peglati, čistiti, ukratko biti reduša. A meni više nije do tih malih kućnih čarolija. Djevojčicu sa žigicama ne bih niti spominjala. Istina, i ja sam sad već siroče bez oca i majke, što u mojim godinama i nije začudno, ali još uvijek gladna nisam pa ne bih po zimi prosjačila. Jedan od razloga jest i što sam zimogrozna, baš jesam. A ni konkurencija nije za podcjenjivanje.

I tako jutros, ušuškana ispod toplog popluna, lutam od lika do lika. I onda mi namah sine. Što da ulazim u tuđe bajke kad imam svoju. Istina, nisam ju napisala, ali učinila su to za mene ona dva dobra, prastara brata Grimm. Glavne likove nazvali su Hansel i Gretel, ali kada prevedemo na naš vrli hrvatski jezik dobijemo Ivicu i Maricu. E pa, Marica jesam, tako mi piše u svim identifikacijskim dokumentima, pa s pravom svojatam ovu bajku, zar ne? Sada, kad smo se složili da je moja, mogu si dopustiti poneku intervenciju u likove i sadržaj.
       
Umjesto siromašnih roditelja, koji nas ne mogu prehraniti, tu je ista takva država koja nam daje one crkavice od penzije, od koje se jednako teško preživljava. Brata neću potezati po snovima, ima on svojih briga i bez mene. Zamijenit ću ga šarmantnim prosijedim gospodinom svojega uzrasta koji će mi praviti društvo dok grabim onim vrludavim šumskim puteljcima i držati me za promrzlu ručicu. Bilo bi dobro da je visok i snažan, da izgleda onako zaštitnički, jer ipak je riječ o šumi, i nije se za šaliti. Svakojakih opakih zvjerki tu ima. Pa kad ga ugledaju da se bez oglašavanja i trčećim korakom upute u svoj brlog, a puteljak obasjan mjesečinom ostave nama. Mrvice kruha si možemo priuštiti i obradovati gladne ptičice. Znam, moram barem donekle zadržati duh svima poznate bajke, pa ćemo tako stići i do jestive kućice, one sagrađene od slatkiša. Stani, kažem sebi, bolje da to ipak bude drvena kućica s kaminom za koju se može reći da je slatka k'o bonbon. U ovim godinama slatkiše ionako ne smijem jesti, samo trava zelena. E, sad, unutra bi, uvjerljivosti radi, trebala obitavati stara, ružna vještica. Ali, ona je već bila metuzalem i kad sam još dijete bila. Znači, sasvim je izgledno da više nije živa. Samo se nadam da je bila dostatno prisebna i ostavila ključ ispod otirača, kao u onoj pjesmi Novih fosila ili lončanice, kako to uvijek rade u romantičnim američkim filmovima.
       
„Yes“, rekoh glasno i napravih onaj karakterističan pokret rukom. Otključah vrata brvnare povećim ključem. Ulazimo zagrljeni u njezinu toplu nutrinu. Prilazimo kaminu,  ljubimo se strastveno kao da nam je zadnji put, svlačimo, na mekanu podnu prostirku spuštamo, ubrzano dišemo... Prve pahulje znatiželjno vire kroz prozor, a vatra iz kamina mi sudionički namiguje.

Tako vam, dragi moji, izgleda suvremena bajka o Ivici i Marici, ona za odrasle. Dok se ne probudim!   

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.