Osjećaš, osjećaš negdje duboko unutra kako život polako struji tvojim venama, ratniče. Sve tiše i tiše, poput eha neke davno zaboravljene pjesme koja će trajati samo na tren, biti jedno vrijeme ponovno pjevana, a onda će nestati u dalekim dubinama zaborava. I je li uopće vrijedna pjevanja? Ima li kakvog smisla pjevati poput slavuja, kada će njegovu pjesmu, jednom ionako svi zaboraviti? Ima li smisla živjeti?
To temeljno pitanje jedino još uvijek pulsira u tvojim poluzatvorenim očima, dok se sporim pokretima, jedva primjetnim samome tebi, a kamoli ogromnom prostranstvu svemira, povlačiš kroz rastopljeni snijeg prema mirisu vatre koji se ranije činio tako životno bliskim, a sada samo prevarom vjetra koji ga u naletima donosi kroz svinute grane drveća. Ledene kapi otopljenog snijega, koji napokon pušta iz okova grane drveća, klize niz svaku poru kore i kaplju ti ledenim otrežnjenjem na lice i drže te još uvijek budnim. Iako si okružen životom koji se budi, tvoje su ispucale usne suhe od ledenog vjetra, tvoje je tjelo išibano bičevima samoće, a tonove pjesmice koju pjevušiš u prkos smrti više nitko ne čuje. Ima li doista smisla pjevati dalje? No, noć je najcrnja pred zoru, najteži je onaj zadnji korak koji vodi do slobode i najteža je pjesma koja proslavlja život u trenutku kada se gasi. Tvoj život. No, ti si ovdje samo privremeno, sve oko tebe nastavit će živjeti, u ciklusu izmejna i struja, mira i rata, slobode i ropstva, kako to traje tisućama godina. I zato zapjevaj glasnije, jer i ti si dio tog ciklusa, ti si onaj dio koji ga čini ljepšim i vrijednijim. Pjevaj dok traješ, pjevaj zbog samog pjevanja. Pjevaj zbog sebe. Ti ćeš čuti tonove, ti ćeš čuti simfoniju samoga sebe čak i ako cijela šuma zašuti. Pjevaj jer postojiš!
Zadnjih nekoliko metara, kako se uz nesnosnu bol povlačiš uskom šumskom stazom, ali se uporno i dalje krećeš, snijeg postaje sve rjeđi, a njegova krutost pretvorila se u veseli potočić prepun života koji veselo poskakuje po dotad smrznutom tlu i budi sve ono što u njemu živi. Čak i kada se čini kako život ne postoji. Osjetiš miris prvoga cvijeća negdje u blizini, među prstima koji grčevito grabe naprijed ćutiš migoljenje nekog živog stvorenja, a miris vatre iznenada je ispunio prostor poput svjetla iz kojeg duša dolazi kako bi ispunila prazno vozilo koje nazivamo tijelom. Vatra! Sve je bliže. I kao da ništa više ne postoji, osim te fanatične želje da još samo jednom osjetiš njenu toplinu na otvorenom licu, samo još jednom ugriješ svoje izmučeno tijelo uz njeno milovanje.
Ima li smisla živjeti? Ima li smisla trpjeti bol? Ima li smisla patiti?
Toplina i pucketanje lomače, koja se poput vulkana života pojavila uz rub staze u jednoj sekundi izbrisali su sva pitanja. Uvijek postoji razlog, uvijek postoji topla oaza, čak i na rubu smrti. Bol ne postoji, patnja ne postoji, čak više ni oštri ugriz plamena koji vlada šumom, gutajući vješto nabacano granje, koje se zbog vlažnosti savija i cvili, a dim te tjera na kašalj i gasi upornu pjesmu koja i dalje klizi niz tvoje glasnice. Još samo jedan korak, iako je pjesma zamrla. Uvijek se možeš osloniti na mač koji još nikada nisi izgubio. Ne postoji ništa.
Samo život. I mač što ljubav se zove!
4 komentara :
Moj Balaš, ne znate što je rat. Ratnik ili nema dušu ili ju izgubi u ratu. Nemojte pisati gluposti. Bog s Vama
Itekako znam što je rat jer sam bio sudionik jednoga. I ne, neki dobiju dušu i poslanje. Hvala vam na javljanju.
Da koristimo dušu koju smo mi ljudi pogubili ,prevareni raznim varkama i iluzijama,tj gledamo dušom i srcem , ratova ne bi ni bilo. Ratovi se biju razumom,tj umom koji smo dobili kao savršena bića u svemiru,a ne ,još malo pa močugama i toljagama ,jer um najčešće koristimo u destruktivne svrhe.Dušu imamo svi ,samo smo njenu svetlost prigušili...
Dušu imamo svi ,jer smo duhovna bića ,samo smo je izgubili ,tj zgasnuli njeno zrnce svetlosti ,prevareni niz naša životna putovanja ,vešto manipulisani varkama i iluzijama,onih iz tame ,koja želi da nas kao pione ili marionete vodi i upravlja ovom planetom.Da se malo trgnemo ,probudimo iz hipnotskog sna ,ratova ne bi ni bilo;jer svi smo mi iz istog semena nastali i samo jednim otkucajem srca je frekvencija svih naših srca u svemiru...
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.