Jadranka Gottlicher | Višnja

Moj je dečko na Volovčici imao veliku višnju
Kakav užitak popeti se na nju
Brati je satima i jesti!
Musavi od plodova, bedra nam crna od grana
Znojni, razdragano upleteni
U erotsku priču crvenog ploda

Svježi od vode i višanja krećemo pješice u grad
U beskrajni lipanjski dan
Mami smo ostavili košare višanja
Za džem i sok

Opet je neki naš lipanj i zriju višnje
Na mladici one stare, srušene od godina i tereta
A ja sam mama kojoj se ne rade kompoti
Ja bih zaljubljeno brala višnje

Aleksandar Horvat | Povratak

Uz potok u šumi leži jutena lutka,
Tamno joj zelena haljina, a šešir lila,
U krošnje gleda iz svog izgubljenog kutka,
A mahovina joj krasi mašnu od tila.

Dječji je plač daleko i šuma je tiša,
Slomljeno srce prekriva zelena bluza,
U otisku sitnog stopala odmara kiša,
I potočnica se plavi gdje pala je suza.

Jutena lutka, u mladosti poput ciklame,
Iz njene haljine ponovo šuma se rađa,
Odavno ugasle boje leptire ne mame,
Napuklih šavova konci su gnijezdima građa.

Ljeta su prošla, suša je, potoka nema,
Prah i humus je postala lutka od jute,
U novom otisku stope daždevnjak drijema,
Pjevušenje tiho se čuje, ciklame šute.

Svemir je tada upleo sudbinske niti,
Djevojačka je ruka nešto pomakla -
U praznom koritu pod oblutkom su skriti,
Sjećanje davno i jedno dugme od stakla.

Gordana Kurtović | Haiku

zalazak sunca -

lanjska fotografija

budi sjećanja 

grlica hrani

podmladak kljunom u kljun -

mala idila

val za valom

rapsodija u plavom

otoka Brača

Tamara Modrić Zagorac | O lektorima ili onima "nevidljivima"

Nedavne rasprave bez konkretnih smjernica, kvalitetnih prijedloga nadležnog ministarstva (ili ministarstava), a kamoli konačnog rješenja, koje se odnose na nedavne loše rezultate vezane uz esej iz hrvatskog jezika na državnoj maturi, potaknule su me na promišljanje o struci u širem smislu kojom se bavim već punih 25 godina.

 

Naime, ja sam lektorica.

 

Ima li smisla uopće promišljati o poslu kojim se bavite ako se ne nazire neka bolja mogućnost u koju biste mogli uskočiti?

 

Ovako na prvu rekla bih da nema, ali nešto me ipak tjera da napišem o tome koju riječ.

Nikola Šimić Tonin | Izrael suzama ne vjeruje

ono što se događa priječi riječi
događa se Gaza
Holokaust 2024.
zatvor na otvorenom
odmazda
danak u krvi
poligon za američko oružje
Izrael suzama ne vjeruje
svijet je okrenuo glavu
na drugu stranu
ne gleda
istini u oči, suze, krv…
pobijenu djecu, starce, civile…
pokolj Palestine

Gordana Kurtović | Voljenom otoku

Željno dočekah ljeto

( za mene tako sveto)

i žuđeno putovanje

na čarobni otok sunca.

Tinov stih dušu miluje,

"Tamo,tamo da putujem..."

Dočeka Brač, kao uvijek

s ditirambom u zlatnom sjaju,

s ljetnom polifonijom

modrim morem u zagrljaju.

Dana malo, kao tren jedan.

Blistav trenutak jako vrijedan.

Pišem pjesmu na rastanku.

Morem nježno otpozdravlja

pjenom od čipke i valom

s ljubavlju uzajamnom.

Eda Budić | Domislin se

Domislin se tvojega glasa i ča sad da kemu govorin?

Dimbokega i škurega kako one trumbete

ke greju pred sudbinon.

Domislin se tvojeh trepavic zdol oneh črneh obrv.

Znale su skrivat smieh i škierci trdi, jaki.

Ni bilo lahko vidit kako će štorija finit.

Kantat smo znali.Mučat. Svaki na svoj kraj gledat.

Svejeni hip bimo vidili kolori na kraju dana.

Strah smo tajili jedan pred drugen. Držali se jako,najjače.

Pasalo je. Prišlo do kraja.

Tvoj glas tvoj kanat tvoj pogled.

Domislin se jušto svega i ča sad da kemu govorin?

Gordana Kurtović | Rastanak

Ostali za mnom cvrčci Brača

lavande miris i ružmarina,

snoviti grozdovi bugenvile

zvon zvona, toranj bijeli

šetnje uz vale što se skrile,

suncem umiven gradić cijeli,

tvoj šapat i pjesme mile.

Za sve ti ljepote hvala!

Cjelove ti,more, šaljem.

Dio sam svog srca dala

Eda Budić | Dica roniju

Dica roniju. Moja ljučka svejeno.

Dica roniju.

Skaču u more i greju

u dimbino.

Ja samo ležin na vode 

puštin da me nosi.

Ćutin slano.

Govoriju mi da je tamo dole

ribe svake fuozi

spužve vlasulje školjke hobotnice

trave grote glatke hrapave oštre

i ča su duže u vode

već in se grusti poć van - dice.

Ja pak samo ležin na vode

puštin da me nosi.

Zdravka Marić | Akvarel stiha

Akvarel ili vodene boje.
S kistom često zabavno je.
Kist je pribor vrijedan zlata
za svakog majstora od zanata.

Kistić deblji ili tanji,
znat će problem da umanji.
Život kad je, težak, tužan,
akvarel je pribor nužan.

Da pomogne, da dočara,
kistovima slikar stvara
Pejzaže, ljude, osjećaje,
platnu sve se daje.

Samo boje, boje mu daj
Sve ostalo tu je, cijeli štafelaj.
Akvarel stiha spaja boje i riječi
za osjećaj mira, za život u sreći.

Ja slikam riječima,
Samozatajno još nabacujem rime
Oslikavam život i sretna sam s time
A kad vidim ozarena lica
znam da sam i ja
neke vrste slikarica

Teodor Horvat | Bili smo još djeca…

Razgovor s bivšim zatočenikom zloglasnog logora "Krndija"

Bili smo još djeca kad su nas odvojili od ostatka obitelji i zatvorili u sabirni logor, započeo je Tomo svoju tužnu priču i nastavio:

Moje ime je majstor Tomo, a prijatelji me jednostavno zovu Tomo. Rođen sam i odrastao u Đakovu, davne 1932. godine. Po porijeklu sam Nijemac, ili bolje rečeno Podunavski Švabo. Osnovnu školu, na svom materinjem jeziku, pohađao sam u rodnome mjestu koje sam najviše volio na svijetu, jer za drugo nisam ni znao. Rastao sam igrajući se sa svojim vršnjacima, svih nacionalnosti. Jurili smo za krpenom loptom ili krpenjačom koju smo sami napravili ili potezali uže zvona u tornju naše predivne katedrale. Ni u snu nisam predosjećao da sam upravo ja, maleni golobradi dječak, neprijatelj ovog naroda, kao i svi oni koji imaju njemačko podrijetlo ili pak nose njemačko prezime. No, baš tako su nam rekli, što me iznenadilo i duboko povrijedilo. Najprije su ondašnje vlasti sve nas skupile i zatvorile u sabirni logor, koji se nalazio na mjestu negdašnje „Mašinske“. Sa sobom smo ponijeli samo najosnovnije stvari: odjeću, osobne predmete i hranu. Povezali smo ih u zamotuljak ili zavežljaj od platna koji smo zvali "pinkl" ili "pinklec", a nismo ni slutili da je to sve što imamo i što nam je preostalo.

Zdravka Marić | Medalja

Sve nas spajaš
poput igle i konca
medaljo naša imena Bronca.
Medaljo naša
zlatnoga sjaja

Došla si k nama ravno iz raja
Hvala ti za to, draga si,
mila i svojim prisustvom nas
opet počastila.

Nemoj da brineš
nisi ti mrva,
iako treća,
uvijek si prva!

Marica Erdeg | Sokolica

Izgubio sokol
sokolicu…
po neveri
i po kišnoj noći.
Leti sokol
sve do neba plava,
ne bi li se
pojavila draga.

Obletio jezera i more,
od Jadrana
do Iloka grada.
Rijeke, šume, sve
voljene gore:

Eda Budić | Muka

mora bit mučno

bit u takove glave

z takovemi pensieri

da će ti neki storit škodo

prevarit te

gledat ti naudit

toliko bit prenjen sam od sebe

da moraš vajk vikat

svien grdo govorit

da te vajk bude čut

nikat da nimaš hip mira

da popensaš na slabo

zajno kat ti ki ča reče

kat ki z neken poćakula

poškrca

pofrma se

mora za istino bit teško

toliko da se ne more trpet

kat ne moreš vidit mrvo i hip dobrega

nego moraš rugat se

škičat kliet vriskat od nemoći

forši bi mi moralo bit žal

a ni i ne more mi bit žal

- takovi ne moraju bit

Nikola Šimić Tonin | Aforizmi

***

Put iz Međugorja nikuda nije vodio. A danas svi putovi vode u Međugorje. 

***

Što vidiš u drugima to nosiš u sebi.

***

Onaj koji izbaci smeće iz auta u vožnji, smeće je ostalo u autu.

Marica Erdeg | Lipa pored mosta

Ispred stare kuće moje,
tamo gdje mi srce osta,
ima jedno divnom stablo,
u blizini malog mosta.

Ono raste, ono cvate,
ljudi dragi, pod prozorom.
Vidjeti ga odmah moraš,
kad otvoriš oči zorom.

Njegovo  miriše cvijeće,
k’o svježe oprana svila,
a oblik mu ljudi moji,
ljepši čak je od gejzira.

Lišće mu je tako gusto,
k’o da su nebeske zvijezde,
da u njemu sakrivene,
ptičice se lako gnijezde.

Kad se ljudi sjetim njega,
Radošću se srce sipa,
To drvo je ljudi dragi:
moja stara divna lipa

Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Jasminke Tihi-Stepanić "Dan kada sam ubrala cvijet"

(Zagreb: Naklada Ljevak, 2023.)

Piše: Mirjana Mrkela

Budućnost i prošlost 

— Počela je olimpijada. — rekla sam svojoj prijateljici Jasminki.

Počele smo piti čaj zvan ledeni, a ona se osmjehnula toplo-hladno. Nisam znala zašto pa sam je upitala: 

— Što znači taj tvoj čudni osmijeh? 

Jasminka Tihi-Stepanić skinula je s police knjigu, spustila je pokraj moje čaše i rekla: 

— Ovo je moj roman "Dan kada sam ubrala cvijet". To je priča iz budućnosti, a olimpijade su ukinute jer svijetom haraju virusi. 

Marica Erdeg | Među brezama

I javorima
I mladim bagremima
Među stoljetnim hrastovima
Među topolama
I jablanima visokim
Lik tvoj ja tražim…
Pa lažem si…možda se skrivaš

A ti…ispod kamena
Tvrdoga…snivaš…

Među slavujima
I golubovima
Među sokolovima
I paunovima
Među labudovima
I galebovima
Krila tvoja tražim…
Pa lažem si…možda se skrivaš

Božica Jelušić | Prolazim

Prolazim s vjerom u skore mirnije, bolje dane,

U masi tužnih lica, nalik grožđu u preši.

S afiša slova skidam, grimase nasmijane,

Žrvanj briga me tješti, a romor kiše tješi.

 

U kiši slogove nađem, bivam sretna k'o ribar,

Koji će mreže dići po mjesečini jasnoj.

Pa kroz gomilu brodim, tražeći svoj kalibar,

Smiješeći se svom srcu u dobi polukasnoj.

 

A bližnji, vidim, baš mnogo za moj prolaz ne haju,

Ne dajuć poštede meni ni mome skromnom daru.

Dajući mi do znanja da bolje od mene znaju

Koliko kožice vrijede na zemaljskom pazaru.

 

Prolazim, mjerkajuć snove koji brzo posijede:

Vidim da jeftine stvari imaju bolju prođu.

No, moji dani za mene više od Edena vrijede;

Pa nije važno kada, važno je samo da dođu.

Lucijana Živković | Dara i darivanje

Moj je prijatelj pričao najbolje priče. Cizelirao ih je poput majstora, odgađajući iz rečenice u rečenicu razrješenje kako bi nama slušačima stvorio što veću napetost u iščekivanju završetka. Nazvat ćemo ga Luka i reći da su mnogi voljeli biti u njegovu društvu. Odakle mu taj interes i talent za pričanje - nikada nije objasnio. Iako nije bio bog zna kako obrazovan, u pričanju je bio vrlo rječit i uvjerljiv.

Dok bi pričao, najčešće u povećemu društvu, toliko se uživio u priču da bi i njegovo tijelo svoje pokrete usklađivalo s tonom, tempom ili emocijama u njoj. Gestikuliralo bi, drhtalo, vrtjelo se, mahalo rukama, a licem su mu prolazile grimase, da bi na kraju pričanja, kao posustala mašina, klonulo uz jedno duboko - ah! Sve manifestacije iznenađenja, sreće, čuđenja ili tuge koje bi njegova priča izazvala, proživljavao je i on s nama kao da je slušatelj, a ne narator. 

Najviše je obožavao bizarne sadržaje za koje nismo bili sigurni jesu li ili nisu istiniti. Naime, gotovo uvijek bili su na rubu mogućeg; dok nas je on uvjeravao da nam nikako ne bi lagao. Možemo biti sigurni da je priča originalna, a ja sam se sjetio da je sam Voltaire rekao da je originalnost samo vješta imitacija.

Marica Erdeg | Ugasite sva svijetla

Jer…oči su navikle

Na mrak…na tminu…

Zaustavite violine…

Dugo već slušam

Samo tišinu…

Ne puštajte sunce

Na postelju od mjeda…

Istopit’ bi se moglo

To tijelo od leda…

Ne točite mi vina

Vina rumena…

Jer mogla bi poteći

Krv iz kamena…

Iz tijela što kao

Tvrdi kamen stoji…

Nikamo ne hodi

Samo postoji…

Petar Jenjić | Čujem

Čuo sam pjesmu iznad neba,

zamjetljiv stih u altu pjeva,

ali dođe bol pa zašuti

munja što sjeva, sjeva, sjeva.

Izbjegavši taj zvuk tišine

stao je pjesnik da ga traži,

izgubljeni ton opet pušten

da druge draži, draži, draži.

Odjednom vrisnu riječi moje:

"Nikada nitko neće proći

stazom ovom. I osim tebe

u san mi doći, doći, doći."

Marica Erdeg | Tišina u meni

Nešto je divlje
U njoj i u meni
Nešto čak lijepo
Kada smo zajedno
Nešto je tužno
Kad’ me iz sna budi
I ne pita me…
Sama o svem’ sudi…

Tek osedla me
Kao konja vrana
I drži uzde da
Pobjegla ne bih
I u kas tjera tijelo
Izmučeno…
Odmora ne da
Ni za bijelog’ dana…

Lorena Vojtić | Aktualno

Budiš bijes,

iz komora

strahova...

Zar si tako,

nisko pao?

Ne uživaš u

blagodatima.

Gradiš 

most...

Između 

inata i

prkosa. 

Kakva te -

iscrpljenost

zaposjeda?

Je li to 

još neka,

varijacija 

laganja?

S tobom...

Utvaranjima,

nikada kraja.

Katarina Budić | Oluja

Konje smo sklonili pod hrastove i pokrili ponjavama, a mi se šćućurili ispod kola natovarenih suhim sijenom. Bilo je to kao neka igra skrivača i ja sam je s oduševljenjem, bez uobičajenog zapitkivanja, prihvatila. Kad je baka počela plakati i jukati: „Sve će nam smlavit, što već ne pucaju?“, shvatila sam da se događa nešto ozbiljno. Otac je promrsio:“ Nemaju više raketa.“, a majka dometnula: „Imaju za neke druge.“ Ja nisam ništa rekla. Imala sam četiri godine i od cijelog razgovora shvatila sam da postoje i neki drugi koji će dobiti ono što mi nećemo. Moj svijet bio je dvorište, livada, polje, bašča, ljudi koji su zalazili k nama i mi k njima. One druge nisam poznavala, ali već tad sam saznala da nismo svi jednaki i poželjela biti među tim drugima za koje ima svega pa i protugradnih raketa. Oluja je došla s crnim oblacima, grmila, sijevala i istresla led po livadi, poljima pšenice i kukuruza, baščama i voćnjacima. Kolika je šteta nastala i jesu li nas obeštetili ne znam, ali pamtim bakin plač, očeve stisnute usnice i majčin drhtavi glas. Ja se nisam bojala oluje. Ne bojim se ni sad. Slušam grmljavinu i gledam munje kao nekakav odušak prirode jer znam da će proći. Bojim se oluja koje ne donose oblaci, grmljavine riječi i štete učinjene neznanjem, neradom, nerazumijevanjem, mržnjom i nepravdom. Svoju si dječju želju nisam ispunila. Nisam među onima drugima za koje svega ima jer su to što jesu. Ostala sam na svojoj strani, nikome dužna, šćućurena u zaklonu uspomena s mirisom sijena u nosnicama prkoseći olujama koje me pokušavaju smlaviti.

Petar Jenjić | Krila

Sastavi me u komadiće,

otjeraj me u zagrljaj svoj,

otpjevaj mi pjesmu tišine,

blistava krila idu u boj.

Ispravi me u krivinu dna,

otprati mi sjenu iz mraka,

udahni me plitko iz pluća,

blistava krila su bez zraka.

Naslikaj me sada u plavo,

odsviraj me u ritmu kiše,

izgradi most do mojih misli,

blistavih krila nema više.

Lorena Vojtić | Voljeti

Pojavio se

ljubljeni...

Iznova, 

ustrajno.

Bogom 

spojeni.

 

Upoznajemo 

ljubav i strast.

Utoliko -

posvećeni.

Spajamo 

tijela kao

bogovi.

Iako nailazimo 

na nepoželjne 

komentare...

Nitko nas

ne može 

rastaviti.

Kitana Žižić | Pijana posla

Prvi put u životu sanjala je san koji ju je izmrcvario. Probudila se unezvjerena, natopljena znojem iako je bablje ljeto već zaboravljeno nakon što su se neuobičajeno dugotrajne i obilne kiše izlile nad Šibenikom. „Hm, što li sam to sanjala?“ - polako je otvarala oči i naprezala misli u strahu da joj ne pobjegne sjećanje na san. To joj se često događalo ako bi nakon buđenja naglo ustala. Nikakav napor da sakupi krhotine sna i složi ga u priču tada ne bi davao rezultate.

Ovaj ga je put uspjela sačuvati i dok ga je u glavi premotavala slutila je da nosi poruku. Slutila je da ono što joj poručuje nije nimalo ohrabrujuće. Je li ga bila u stanju dešifrirati? Je li to uopće željela? Mislim da nije. Kad mi ga je ispričala godinama poslije dok je proživljavala neočekivanu, tešku i nezasluženu kušnju, dodatno opterećenu tužbom dviju kćeri pokojnog muža - bila sam zatečena tako jasnom porukom njoj blagonaklonog, upozoravajućeg sna. Za nju je ostao nepoznanica.

Ruke je stavila pod glavu, glavu na jastuk, nije joj se više spavalo. A ni ustajalo. Dan se polako razdanjivao a nju je još bunovnu, snenu - ponovno i ponovno neugodno uzdrmao zaglušni tresak iz sna; opetovani tresak masivnih drvenih hrastovih vrata. Kad sklopi oči i pokuša zamisliti šljunčanu plažu iz nekih drugih snova, opet otvara kapiju velebne vile, korača stazicom uokvirenom grmovima mirisnih ruža koje joj draškaju nosnice, a na otvorenim vratima već je čeka gospodski sluga, i… ponovi se strašan tresak zalupljenih vrata.  

Eđidija Baldini | Proljeće

Kad je prve znake

proljeće dalo

pčelica mala 

na vrata košnice stala.

U zraku se osjeća

već miris proljeća

te hitro kreće

u potragu cvijeća.

Visibaba i jaglac

već odavno tu su

al eto ljubičica,

tratinčica i potočnica.

Izbor je velik

koliko i boja zumbula,

a narcisi glavama mašu

dođi k nama na pašu. 

Lorena Vojtić | On

Želim
čvrsto
zaspati.

U raljama
ljubavi...

Buditi se -
uz užarene
poljupce.

Snivati
pored
nagog.

Njega...

Začudo,
moji su
snovi...

Ubrzo.

Postali
ugodna
java...

Iz koje se
neću trgnuti.

Ni do -
zadnjeg
udisaja...

Eđidija Baldini | Visibaba

Visibaba je mala
u vrtu mome
prije proljeća
procvala.

Ujutro joj se
haljinica širi,
ispod zelena
čipkica viri.

Popodne joj vjetrić
hladi listiće
i ona od zime
latice stišće.

Lorena Vojtić | Tron na dnu

Trenutno 

nemaš...

Stamenite 

argumente.

Dovoljno jake 

figure u šahu.

Onemoćao si.

Gubiš kontrolu

nas sudbom...

Kao pantera.

Krećeš se -

zabranjenim 

teritorijem.

Istražuješ sve

moje granice.

Suviše si 

mi stran...

A ipak...

Tako znan.

Božica Jelušić | Karte u špilu

Karte u špilu jednom će se naći,

Kosti pod zemljom leći će udvoje;

Dolje korov cvate, slak i komorači,

Gore plašt od sunca kerubini kroje.

 

Iz njenoga krila bijeli zerdav skoči:

Čari renesanse u trenu se ospu.

On samo za njenu nagost ima oči,

Pod prosjačkom haljom vidi divnu Gospu.

 

Nesiguran kruh je, rasklimana klima.

Okove i negve-otpustit se ne da.

Već se konop njiše, tanak poput dima,

Prikaze i sjene vlažno oko gleda.

 

Bezimeni oni lebdjet će kroz sfere,

U poetskoj lakoj omaglici stalno,

Rugoba i pošast, tračevi , afere:

Sve se jednom rukom briše kolosalno.

 

Što je bilo mračno, oteto, prokleto,

Život lud ko puška i na rubu transa,

Zamijenit će mjesto, otajno i sveto,

Gdje zaživi opet divna alijansa.

 

Usna će se k usni primaknuti bliže,

Meka kao krilo mrtvih zrikavaca.

Postojani plamen što kost ne sažiže,

Reći će da ljubav zadnji adut baca.

Zorica Antulov | Stara Kate

Stoj nam zbogom, stara Kate.
Suze su te napustile.
U postelji djetinjoj su
zaplakale pa usnule.

Poletjelo stara Kate
troje ptića othranjenih.
Jedno srce zatomljeno
ti je ostalo.

Bijelo rublje požutjelo.
Svod zvjezdani ugasnuo.
Davne želje otpisane.
Opustjeli dom.

Miljenka Koštro | U protoku vremena

Upila sam kiše i magle davnih dana
pune dlanove proljetnog sunca sam upila
upila sam i materine riječi
Upitnici? Oni su ostali nad glavom i vitlaju kao zaluđeni vjetrovi
S pragova djetinjstva mirišem sjećanja
i ispisujem logične i maštom krojene stihove
još sam dijete razbijenih koljena sa sjedim vlasima u kosi
riječima pokušavam zidati mostove
upaliti fenjere, gasiti požare
Dok kazaljke uporno lome vrijeme
i ulijevaju ga u ponornice vječnosti
u protoku vremena rukama bih dohvatila mjesec
i prislonila ga bliže srcu
da osvijetlim zatamnjene riječi
Ne znam kada će svemoćni Sudac svirati kraj utakmice
umiriti moje tijelo, a duši dati krila
jer za let i proljetni ples je stvorena

Lorena Vojtić | Diabolus

Krvarim

petljama

ponavljanja.

Beskonačnog 

kruga, koji se

ne zatvara...

Upala sam - 

u metež riječi.

Obećanja i

previranja...

Krivoga

početka.

Čak i s 

mačem u

rukama...

Teško je,

iskobeljati 

se iz pepela. 

Onih tajnih,

bajnih laži.

Najljepših, 

trenutaka 

obmana...