Ivan Domančić | Vidiš li more

Vidiš li more
Dok ležiš bolesna na mom krevetu
Vidiš li more
Dok pokušavaš pobjeći zadržavajući dah
Ja spremam doručak
I ne obazirem se na olupine
Glad me izdala
Čak onda i dok sam odlazio sa stilom
Bole me uspomene iščezlog djetinjstva

Ivan Domančić | Sutra opet ništa

Na blagdan Duhova
Je otišao u dućan kupiti svijeće
Za pokojnog oca
Koji je zlostavljao njegovu majku

Ivan Domančić | Teška kiša

Čisti ovaj truli grad
tako teška
nad kabanicama.
Nestašna i plaha uz bljesak tame
Preživljava plačući
Sama
Bez vjetra
Bez dana i bolesti
Mokra

Ivan Domančić | Smrt u kasno poslijepodne

Mogao bih ostaviti sve za sutra
te čekati da me ubodeš poput pčele
da natečem i eksplodiram u iluziji svijeta
iz perspektive žene.
Mogao bih se nagnuti preko ruba zgrade
te pustiti tvoju ruku i gledati te kako plačeš
posljednji put.
Mogao bih ovu nedjelju ručati s obitelji.
Mogao bih biti pristojan za stolom.
Mogao bih popiti kavu poslije ručka i popušiti bar jednu cigaretu.
Mogao bih voziti bicikl po prirodi.
Mogao bih se uredno počešljati.
Mogao bih voditi ljubav s djevicama.
Mogao bih zaboraviti na sva sranja.
Mogao bih umrijeti u kasno poslijepodne.
Bez introspekcije omče, već me ništa ne guši.
Među grmlje se skrivaš i promatraš moj mozak
kako se peče sredinom srpnja.
U svom ovom ludilu smiješno izgleda unutarnji tijek misli
mladog umjetnika.

Ivan Domančić | Prisutnost

Izmiješao sam nekoliko boja.
Kaša je dobivena svjesno.
Uzimajući nož približavam se mrljotini
te je isiječem na nekoliko komada
i pljunem.
Sad leži u kanti za smeće nadomak kanala.
Vjerujem da ne može zaspati.
Kao ni olujni sumrak bez ideje.
Kralj je umro.
Centar spirale se pomiče.
Ponekad me strah da neću više nikad moći ništa stvoriti.

Ivan Domančić | Postapokalipsa

(Ništa ne nastaje
Ništa se ne mijenja)
Zraka više nemamo
Ne dišemo
Maskama skrivamo lice
Jedemo govna „Jedinstvu“ iz ruku
Voda je mokrača u našim ustima
Kroz pustinju izgubljenih duša teturamo
Katrana je previše
Neizdrživo
Bježimo van iz ovog delirija
Ne puštaj mi ruku

Ivan Domančić | Ponekad zorom

Rođeni da bi umrli
Umiremo da bi se ponovno rodili.
Ponekad zorom
probudi me.

Ivan Domančić | Ona je mrzila život

Ona je mrzila život
Često je plakala u mom društvu
Sjedili smo zajedno na njezinom krevetu
Tješio sam je.
Ona je mrzila život
Rezala se žiletima i pila tablete
Ogorčena na baš sve.
Ona je mrzila život
Ona nije imala nikoga
Sve joj je iščeznulo iz zatvorenih šaka.
Gubila je apetit blagosiljajući sama.

Ivan Domančić | Odlazak

Odlazim
kroz zaključana poglavlja
i lica oslikana kapljicama
koja liče na suze.
Plovim prema nekom drugom nebu,
prema nekim drugim zvijezdama.

Uza me su kaput, putna torba,
kutija cigareta, konjak
i tvoja fotografija.

Ivan Domančić | Obrisi samoće

Zasebno prostranstvo svjetla
pamti milost vraćenu iskonu
i ruševine nesretnih bića
u očaju nevjernih.
Pokvario sam ugled psima
zbog svoje sjebane naravi.
Osmijeh djeteta na postelji od soli
oslikava portrete sunca
u mojim besanim noćima.
Valovi šapuću
Suton uzima riječi
Ostaje sjeta.
Među kaosom tvoje kose
ljubav je besmrtna
baš kao i vrijeme.
Nemoj me buditi prije nego ugledaš osmijeh.
Ostavi me još bar minutu ovako odvratnog.
Želio bih crknuti
na Venerinom brijegu.

Ivan Domančić | O nama

Pravili smo se mrtvi u procesiji uskrslih
Štovali smo svece i slušali zlostavljače kako proriču
Utopljeni u pitkom otrovu, uživali u sebi samima
Bili smo utočište, roditelji
Otvarali smo se dobru i zlu
pored ljudi koje ne volimo,
pored ljubavi
i vina.
Davali smo i oduzimali mladost
onima koji u odrazu nisu prepoznali sebe
Bili smo oslonac zidovima
dok su se topili od ljepote
Bože,
ne dopusti da umremo u cipelama.

Ivan Domančić | Neka druga djeca

U vremenu i prostoru zvučno umjetni objekt
postaje nešto sasvim drugo
u umu sedamnaestogodišnjakinje
koju slama požuda.
Bez uvoda u tuđe biografije
gledam u oči koje vide kroz maglu bijele smrti.
Bez igre
Bez pjesme
Nestali su.
Čak i krune od trnja s njihovih glava.
Zaluđeni nekim drugim sudbinama
Ne prestaju biti ološ.

Ivan Domančić | Moj grob

Jesen ostavlja lišće na moj grob
Jesen nestaje u mom lijesu
Ja sam slučajni junak iz utrobe
Ostavljen u neznanju
Zakopan u tuđim dnevnicima sramote.
Moj grob,
Moj predragi grob na osami
Moja postelja uvijek spremna za jecaje
i tek pokoju psovku.
Teški hladni kamen,
epilog života
Vođenje ljubavi uz metalni okus smrti na prsima
i miris tamjana.
Pored ispijenog otrova ostavljaju cviječe
Jecaji dopiru iz dubine
Želja za životom sve je veća
Žudnja, novo jutro
Razbacano lišće
Kraj

Ivan Domančić | Mehanički limun

Vratit će se ambalaža u pet popodne
po najgoroj vrućini sredinom prožvakanog ljeta.
Marljivi patuljci, kao i obično,
svakog petnaestog u mjesecu
čekaju plaću i skidaju rogove vragovima.
Nitko i ništa bez šest metaka u bubnju,
priključuju se nosorozima kroz pustinju.
Zaranjaju u umivaoniku.
Spavaju u noćnom ormariću.
Šapuću tihim glasom i trepću glasno.
Tri slijeda na meniju ljudoždera
Sve bez računa s napojnicom u stražnjem džepu.

Ivan Domančić | Lutalica

Korov njenih stihova,
cvijeće bez latica,
razuzdana narav i drske grudi
prkose samoći.
Nekoliko umornih strasti,
stranice dugih lutanja,
oči vlastitih stvoritelja
a osmijeh samo njen.
Komplicirano jednostavna
viri kroz ranjena rebra
namočena u čisti alkohol
i sol.

Ivan Domančić | Kroz noć

Uz šapate, otuđila si se od obitelji
Sad tražiš odmor u danu.
Povjetarac ti tuče u vrat
Dok si zagrljena...
...dok si sama među poznanicima.
Note velike u očima
Misliš da je smiješno lagati lažljivcima.
Hraniš se prljavim rukama
I lice ti je prljavo.
Plutaš kroz noć
nad krovovima predgrađa
dok ti za leđima mašu
raspuknuti kao predatori od porculana.
Sjaj erotike turobnog grada
cijedi se s tvoje brade.
Propadaj sa mnom svakog sata
Zaključaj srce i nemoj se zaljubiti
nikada.

Ivan Domančić | Konkvistadori

Svi smo blagoslovljeni pojedinim darovima
ali samo kratkoročno.
Obrisi organa stenju umirući
Kukavičje gnijezdo u centru za lucidnost
Kavezi puni poluživih luđak.
Godišnja doba ne postoje.
Suicid u hladnom tanjuru juhe
Belzebubovo pokajanje nad površinom
Manifestacija netrpeljive ličnosti
Čupamo kosu jer braće više nemamo.
Ponekad ni imena ne možemo memorirati
otimačima koji jedini imaju antitijela.
Potpisujemo svi prazne stranice,
licemjerna obećanja i bolje sutra.
Utrpat će nas sve na isti odjel
te samo pustiti plin.

Ivan Domančić | Doba Republike

Rijeka odnosi leševe skupa s posteljom
Bezimeni spavači zapostavljaju umorna jutra
Asfalt na cesti ocrtava nove granice
Hladno i teško olovo poboljšava probavu.
Revolucionari pjevaju balade tužnim ljubavima
Spaljeni su mostovi okruga Madison
Mužjaci siluju precijenjene ženke
pa ih dave dok ne prestanu disati.
Gospodski mrzimo čak i slobodne dane
Obrisani životi odjekuju samo vjernicima
Poglavice poretka kroje obale
Nebo nad republikom je trulo.
Prosjaci su face u skupim odjelima
Tvornice proizvode skakavce invalide
Fusnote na dnu su potpuno nečitljive
Pustite nas da uvenemo bez aplauza.

Ivan Domančić | Godina boli

Oprosti za ovu godinu, nije moja
Nisam stigao zapaliti vatru među planetama
Čistilište je jako veliko kad nemaš nikoga
Čak ni trenutci ne prolaze uz sline poljubaca.
Vikendi provedeni uz ostatke početaka devedesetih
Težina kiše duboko uronjena u plućima
Naborana lica, naborani grad
Sreća je prolazna.
Skriveni iza zastora ne primjećuju sunce
Nedostižni ideali bez okusa i mirisa
Noći žive i jasne poput zvijezda
te lucidne kapi votke koje oduzimaju javu.
Moja mala džepna Venera,
Moja pokora,
Glatke i čiste kosti na meniju sutrašnjice
Pogledi prate suptilan dah ponoći
i godinu boli.

Ivan Domančić | Jutarnja kava

Gorko slatki okus
koji briše sve posljedice prethodnog
Miris koji razbija staklene misli
Trljanje očiju i besmislene priče jer nisam još sav svoj
Gledanje u ništa
Crne naočale prekrivaju pravu sliku svega
Jer opet sam negdje drugdje
Negdje gdje poljupce razmjenjuju samoća i tuga
A i Ona mi još grize vrat... njoj je ionako svejedno
Mučna i uvrnuta sloboda se nadzire tek u treptaju oka
Ne mogu se probuditi
Ne mogu ni sanjati
I tastatura je vjerojatno umorna od mog silnog udaranja po slovima koja nisu kriva
Pepeljara je puna,
dok je u šalici ostalo još samo malo.