Sonja Smolec | Tišina dana

   

Dan se tiho osipa kao pijesak kroz prste,

svjetlo premješta po zidu sjene,

sati gaze korake tihe i čvrste,

čini se da sve stoji, a onda krene...

 

I sve utone u zida nijemu bjelinu,

dok vani svijet u svojoj žurbi gori

ja sklapam oči i slušam tišinu,

koja umjesto mene danas govori.

 

Neka prođe ovaj dan što se sporo vuče,

neka sjene preplave sve prazne kute;

u ovom miru nema više jučer,

dok sat tiho otkucava, čak i misli šute.

Sonja Smolec | Dok Mjesec za nebo je zakvačen

Gleda me rumenim obrazima
i šuti, jer...
već odavno smo sve jedno drugom rekli,
odavno dok si čuvao zvijezde
koje nikome nisam dala da ih skida
iz njihovog gnijezda, samo za mene,
ja budna sam u dva, u tri... i tako
dočekam jutro.
Puštam svjež zrak da me umije,
slušam ptičju budnicu,
prosute bisere jutarnjih sonata
nad majskim makovima.
U trepetu brezina lišća tražim samo meni znane male radosti. 

_________________________________

© Sonja Smolec iz zbirke u nastanku - Godina crnih ptica

Gradska knižnica i čitaonica Pula | Sonja Smolec predstavlja novi roman za djecu „Tamo gdje počinje moje ime“

 

Događanja

Datum: 
23.2.26.

Sat: 11:30h

Lokacija: 
Središnja knjižnica

Publika: 
Djeca

U Središnjoj knjižnici u ponedjeljak, 23. veljače 2026. u 11.30 sati ugostit ćemo višestruko nagrađivanu književnicu Sonju Smolec, koja će predstavit će svoj novi roman za djecu Tamo gdje počinje moje ime, dobitnika nagrade Zvonko za najbolji neobjavljeni prozni rukopis za djecu i mlade 2025. godine.

Roman je prvo objavljen na latinici, a uslijedilo je izdanje na glagoljici, čijim ćemo predstavljanjem obilježiti Dan glagoljice. Ovim djelom Sonja Smolec postala je prva žena autorica koja je objavila djelo tiskano na glagoljici.

Autorici će se na predstavljanju pridružiti i književnici Tomislav Beronić i Sebastijan Matić, autori više djela na glagoljici, koji zajednički djeluju u okviru kulturno-umjetničke udruge Kvaka. Književnici će okupljenoj djeci pojasniti da glagoljica nije stvar prošlosti, već se i dalje na ovom pismu stvaraju književna djela, kako za djecu, tako i za odrasle.

Izvor: Gradska knjižnica i čitaonica Pula

Sonja Smolec | Poezija može biti zahtjevna, ali ne i nadmena

  

U posljednje vrijeme često se može primijetiti poezija koja obiluje stranim izrazima i složenim pojmovima. Takvi stihovi ponekad više nalikuju na isječak iz stručne knjige nego na pjesmu. I tada se prirodno nameće pitanje: kome je takav tekst namijenjen?

Ne radi se o tome da poezija ne smije biti pametna. Dobra poezija oduvijek je bila i misaona i osjećajna. Ona može govoriti o teškim temama i postavljati ozbiljna pitanja. Ali postoji razlika između dubine i težine.

Dubina dolazi iz jasne misli i stvarnog iskustva. Težina često dolazi iz riječi, najčešće nepotrebnih.

Pametan čovjek, kada nešto razumije, zna to objasniti jednostavno. Ne pojednostavljeno, nego jasno. Ne skriva se iza izraza koje drugi moraju provjeravati u rječniku. Njegovo znanje ne stvara udaljenost, nego otvara mogućnost za razgovor i bliskost.

U poeziji je slično. Ako neka riječ zaista precizno opisuje ono što pjesnik želi reći, ona ima svoje mjesto. No ako je tu samo zato da zvuči učeno, tada počinje smetati. Tada pjesma više dokazuje nego što govori.

Takav način pisanja može djelovati zatvoreno. Kao da tekst poručuje: “Razumjet će me samo oni koji već znaju na što mislim.” Ili: “Neka vide kako sam iznad drugih.” 

Poezija, barem u svojoj najljepšoj formi, ne bi trebala postavljati granice. Ona može biti zahtjevna, ali ne bi smjela biti nadmena.

Možda je zato važno zapitati se: služe li riječi pjesmi ili pjesma služi riječima? Ako riječi pomažu da misao postane jasnija i snažnija, tada su dobrodošle. Ako je zaklanjaju, onda su teret.

Poezija je susret između onoga tko piše i onoga tko čita. U tom susretu nema potrebe za dokazivanjem. Kada je misao jasna, ona ne treba teške riječi da bi bila snažna. A kada jezik postane oklop iza kojega se skriva nesigurnost ili strah od jednostavnosti, tada poezija gubi nešto bitno - guši samu sebe.

Sonja Smolec | Virginia Woolf - The Night is Rapt - Noć u zanosu

 
The Night is Rapt

I am roaming through the forest—plunging
through branches
pierced with arrows - and I feel uneasy.

The night is crowded with beasts and thorns.
All my senses are taut as the smell of violets
breaks over me and beckons.

I feel guilty and cold. Beneath the black boughs
I see moths rearing
among flashing yellow lights

and I hear a nightingale
sing. Blistered 
by its red melody, I reel.

The darkness has broken me.
The crack in my body 
is screaming.

Noć u zanosu

Lutam šumom - ponirem kroz
grane
prostrijeljene strijelama - i nemir me obuzima.

Noć je puna zvijeri i trnja.
Sva su mi osjetila obuzeta mirisom ljubičica
koji me preplavljuje i doziva.

Osjećam krivnju i studen. Pod crnim granama
vidim moljce kako se uzdižu
među bljeskovima žutih svjetala,

i čujem slavuja
kako pjeva. Omamljena
njegovim zanosnim pjevom, posrćem.

Tama me slomila.
Pukotina u mom tijelu
vrišti.

_____________________________________

Virginia Woolf (London, 25. siječnja 1882. – rijeka Ouse kod Rodmella, 28. ožujka 1941.) engleska spisateljica, jedna od ključnih figura modernizma u književnosti.

Sonja Smolec | U ponoć

 

U ponoć vrijeme prelazi još jedan most,
još jednu rijeku, a mi zastanemo
osluškujemo da čujemo korake.
Tko to još s nama hoda na istome putu?

Neki su otišli prerano, kao ptice
koje ne dočekaju svoj povratak s juga.
Ostaju u sjećanjima, na trenutak bljesnu 
kao svjetla potopljenih brodova. 

Vrijeme teče, neumoljivo teče,
neke uzme, a neke samo premjesti
malo dublje u srce gdje su oni koji nisu s nama
zapravo najvjerniji stanari. 

Kažemo: Sretna nova!
a mislimo: hvala za sve što je bilo. 

Sonja Smolec prva je žena - autorica književnog djela koje će biti otisnuto - glagoljicom

SONJA SMOLEC prva je žena - autorica književnog djela koje će biti otisnuto - glagoljicom. Njezin roman "Tamo gdje počinje moje ime" dobitnik nagrade ZVONKO 2025. upravo šaljemo u tiskaru.

Očekivano vrijeme objavljivanja je početak veljače 2026. a prvo predstavljanje knjige planiramo održati u Puli.

* * * * *

U ulozi ponosnog urednika čast mi je objaviti da će kao i prethodne glagoljske knjige u nakladi Društva za promicanje kulture KVAKA i ovo biti u tvrdom uvezu, šivano, kvalitetno otisnuto s prepoznatljivom grafijom i dočitnicom - šalabahterom glagoljice.

* * * * *

Prva naklada ovog glagoljskog izdanja je 100 primjeraka, a ako želite biti ponosnim vlasnikom prvog romana za mlade otisnutog tim pismom naručiti ga možete na poveznici:

https://www.kvaka.club/Javno/Prodaja_KVAKA?UgovorID=10077 


Predgovor ovom izdanju možete pročitati ovdje

Roman za djecu i mlade "Tamo gdje počinje moje ime", na natječaju Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, Klub prvih pisaca, Zagreb, Hrvatska, 2025. nagrađen je književnom nagradom Zvonko za najbolji neobjavljeni prozni rukopis za djecu i mlade.

Vlatka Planina | Miriamin vrt u mnogim se aspektima može promatrati i kao kontinuitet mog dosadašnjeg rada, ali i kao novi smjer u pisanju

 

Intervju s Vlatkom Planinom povodom objave romana „Miriamin vrt”

Razgovor pripremila: Sonja Smolec

Vlatka Planina rođena je 1984. godine u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je anglistiku i komparativnu književnost. Piše i objavljuje poeziju i prozu za mlade i odrasle. Do danas je objavila šest zbirki poezije na hrvatskom jeziku: „A nekad si mi kupovao lizalice” (2010.), „Nemoj se plašiti ovoga neba” (2014.), „Neizbrojnosti” (2017.), „Sekvoja i druge pjesme” (2020.), „Noćne životinje, ljeto” (2020.) i „Hortikultura” (2022.).

Objavila je i elektroničku zbirku poezije na engleskom jeziku „A Booklet of Poems for the Ace of Hearts” (2016.). U području proze za mlade i odrasle napisala je bajkovito-fantastičnu trilogiju „Jegulja”, „Kralj i bajka” i „Povratak vještice” (2016.), kao i roman „Wend” (2017.) koji je dobitnik nagrade „Artefakt” za najbolji dječji/mlađi fantastični roman, te roman „Okno” (2018.).

Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. U svojim javnim nastupima govori o položaju književnosti u suvremenom društvu, o jeziku i intimnim nadahnućima u pisanju.

Njezin najnoviji roman „Miriamin vrt“ (2025.) objavljen u Nakladi Bošković, Split, donosi emotivno snažnu, introspektivnu priču o ženama, nasljeđu i vrtu kao simbolu kontinuiteta i obnove. Roman će biti predstavljen na ovogodišnjem međunarodnom sajmu knjiga Interliber 2025 u Zagrebu. Autorica u svom radu spaja poetsku senzibilnost s proznim pripovijedanjem, čime ostvaruje jedinstven stil u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Kako se rodila ideja za „Miriamin vrt”? Možeš li opisati trenutak ili situaciju koja te je potaknula da započneš pisati upravo ovu priču?

Ideja se rodila nedugo nakon što sam dovršila prethodni roman, Okno. Oduvijek su me privlačile obiteljske sage i velike, slojevite priče koje prate generacije likova, bilo u književnosti, bilo na filmu. Još me kao djevojčicu fascinirao film Legenda o jeseni, upravo zato što kroz intimnu sudbinu jedne obitelji uspijeva obuhvatiti cijeli svijet emocija, povijesti i ljudskih odnosa. Taj osjećaj širine i dubine oduvijek sam željela prenijeti i u vlastito pisanje.

Koncept sage prisutan je u mom proznom izrazu već od ranije, u trilogiji Jegulja. Ovoga puta željela sam stvoriti priču namijenjenu odraslima, zapravo ispisati povijest jedne ženske loze, no uobličiti je kao onu klasičnu pripovijest, a ne kao stvarnosnu prozu. Magijski realizam mi je osobno najbliži žanrovski okvir jer dopušta da i emocija i simbolika vode pripovijest, a ne samo fabula.

Roman počinje s jednim likom i jednom situacijom, djevojkom koja dolazi u mali grad istražiti davni zločin, ali iz te točke priča se širi, granajući se u mrežu glasova i iskustava koja obuhvaća više naraštaja. Željela sam vidjeti mogu li iz jedne točke stvoriti više manjih priča koje se naposljetku spajaju u cjelinu. Kroz tu cjelinu provlači se simbolički motiv koji povezuje sve linije i zatvara krug, jer mi je bilo važno da roman ima jasan, zaokružen završetak, da svijet koji sam stvorila bude potpun sam za sebe.

„Miriamin vrt“ je vrlo sugestivan naslov. Tko je Miriam i što vrt simbolizira u romanu? Kako si došla do tog naslova i koliko je on ključan za razumijevanje knjige?

 

Naslov Miriamin vrt pojavio se među prvim stvarima vezanima uz roman, još dok je priča bila u svojim obrisima i nisam znala kakav će konačni oblik poprimiti. Miriam je središnji lik, ona s kojom sve počinje i, ako gledamo linearno, ona s kojom sve završava. No naslov nije samo povezan s njom, nego i s idejom vrta kao simbola. Oduvijek me fascinirala povezanost čovjeka i prirode, iako sama nisam posebno vješta u radu s biljkama i nemam zeleni palac. No ne oslanjam se ovdje na tu međupovezanost u sentimentalnom smislu, nego više kao na iskustvo u kojem priroda postaje sredstvo i prostor iscjeljenja i povezujuća nit svih pet sudbina glavnih ženskih likova.

Vrt i biljke u romanu funkcioniraju kao slojevito mjesto: istodobno konkretan prostor i simbolička jezgra. Oni povezuju generacije, tu se isprepliću sjećanja, priče i obrasci koji se prenose i ponavljaju, vrlo često nesvjesno. U tom smislu vrt postaje prostor kontinuiteta, ali i promjene, mjesto u kojem svaki naraštaj pronalazi nešto vlastito, a ipak ostaje u doticaju s onim prethodnima. Zbog toga mi je taj naslov od početka bio ključan; u njemu se sabire čitava ideja romana.

Do sada si objavila niz zbirki poezije i prozu. Kako je, i koliko, tvoje pjesničko iskustvo utjecalo na prozni izraz u ovom romanu?

 

Često kažem da sam, prije svega, pjesnikinja i da upravo iz poezije proizlazi moj najdublji književni izraz. Poezija snažno oblikuje način na koji pišem prozu: utječe na ritam, melodiju jezika, odabir riječi i samu atmosferu teksta. U pisanju mi je jednako bitno kako nešto ispričati kao i što ispričati. Volim kada prozni tekst ima muzikalnost, kad svaka rečenica teče određenim unutarnjim ritmom i kad se osjeti da je jezik sam po sebi važan, a ne samo ono što se njime prenosi.

U ovom romanu poetičnost nije prisutna kroz stihovanje ili pretjerane lirske slike, nego kroz ritam pripovijedanja, strukturu rečenica i pažljivo birane detalje. U mojim ranijim knjigama za djecu i mlade, pogotovo u bajkovitoj trilogiji, mogla sam se osloniti na arhaični jezik i tradiciju klasičnih bajki braće Grimm ili Andersena, što je dopuštalo veću stilističku raskoš. No u ovom romanu za odrasle bilo je važno pronaći mjeru i zadržati ljepotu izraza, ali bez prenaglašene stilizacije. Trudila sam se da tekst bude graciozan, ali ne pretenciozan, da estetika ima svrhu i da uvijek bude u službi same priče. Hrvatski jezik iznimno je bogat, i meni je izazovno i uzbudljivo istraživati njegove mogućnosti. Kad čitatelj u priči pronađe i užitak u jeziku samom, osjećam da je knjiga postigla ono što sam željela.

U romanu se pojavljuju teme žena, nasljeđa i obiteljskog prostora. Na koji način te je zanimao položaj ženske perspektive i koliko si se osobno angažirala i prepoznala u likovima koje si sama stvorila?

U ovom romanu prvenstveno sam se bavila ženskim obiteljskim nasljeđem i transgeneracijskom povezanošću, no ne toliko kroz traumatske događaje koliko kroz cjelokupne živote i odluke koje se prenose s generacije na generaciju. Ciljana publika su mi prvenstveno žene, i moj je cilj bio je ispričati priču o ženama i svim njihovim/našim univerzalnim iskustvima i borbama, ali bez didaktičnosti, moraliziranja ili aktualnog društvenog komentara, a pogotovo bez želje za šokiranjem ili traumatiziranjem čitatelja.

Od samog početka znala sam kako ne želim stvarnosnu prozu koja bi se bavila gorućim temama današnjice, koja bi imala poruku ili pouku. Htjela sam stvoriti priču koja je potpuno samodostatna, emotivno autentična i pripovjedno snažna, knjigu u kojoj čitatelj može iskreno uživati.

Što se tiče povezivanja s likovima, smatram da u svakom od njih možemo prepoznati dijelove sebe, jer su teme koje obrađujem univerzalne. Od pet generacija ženskih likova: Ester, Aahne, Katye, Rebeke i Miriam; svaka ima svoj glas i unutarnju logiku, i kroz njihove priče nastaje slojevita slika ženske perspektive. Moj fokus bio je da čitatelj doživi vlastitu vrstu emocionalne rezonance i katarze povezujući se s njihovim iskustvima.

 

Koliko je u ovom romanu prisutno autobiografsko iskustvo, a koliko fikcija?

 

U ovom romanu, kao i u mojim dosadašnjim proznim tekstovima, gotovo sve što sam napisala pripada fikciji. Većina događaja, situacija i likova ne temelji se na mojim osobnim iskustvima; roman je imaginarna priča koja koristi elemente magijskog realizma i složene obiteljske dinamike. Svjesno sam nastojala udaljiti sebe iz same priče koliko je moguće, želeći da likovi i radnja sami odražavaju svoje unutarnje živote i međusobne odnose, a ne da budu odraz osobnih doživljaja.

Naravno, svako pisanje proizlazi iz vlastitog iskustva i svijeta, pa tako i ovaj roman u sebi neminovno sadrži sitne tragove mojih opažanja ili karakterne crte koje su mi bliske. No sve što nije bilo nužno za priču ili razvoj likova izričito sam izostavila. Moj cilj bio je da proza sama ispriča priču, da ona prođe kroz mene kao autora, ali da ne postane ni u kojem obliku autobiografska. Koliko osobnog nesvjesnog ipak ostaje u tekstu, teško je potpuno kvantificirati, no vjerujem kako upravo taj nevidljivi trag osobnog doživljaja doprinosi autentičnosti i dubini likova. 

Imaš li neku posebnu naviku pisanja ili istraživanja koja te prate kroz stvaranje romana?

Sonja Smolec | Dok vjetar preslaguje svijet

Lišće pada bez buke,
kao da ne želi uznemiriti zrak između nas.
Miris mora, šume, gljiva i dima
miješa se s dahom jutra.

Na napuklom prozoru zrcali se sunce,
tanko poput stare zlatne žice.
Netko u susjednom dvorištu trese tepih,
i čitav svijet na trenutak udiše prašinu uspomena.

Rukom prelazim po zraku
kao da ću uhvatiti obris nečijeg osmijeha od jučer.
Sve što odlazi, odlazi polako,
i s nekom čudnom, nježnom željom za ostankom.

Predgovor uz glagoljsko izdanje romana za djecu i mlade "Tamo gdje počinje moje ime"

 

U izdanju Društva „Kvaka“, roman Tamo gdje počinje moje ime objavljen je u jedinstvenom oblikovanju s naslovnicom na glagoljici – pismu koje je stoljećima čuvalo duh hrvatskog jezika i identiteta.

Ovim izdanjem autorica postaje prva književnica u povijesti glagoljice čije je književno djelo, roman, objavljeno na tom drevnom pismu – stvarajući most između književne suvremenosti i kulturnog nasljeđa.

Smješten u Pulu, grad čije se slojeve povijesti osjeća na svakom kamenu, roman spaja osobnu potragu djevojčice za korijenima i biološkom majkom s trajnom ljudskom potrebom da razumijemo tko smo i odakle dolazimo.

Glagoljsko izdanje Tamo gdje počinje moje ime oda je jeziku, identitetu i postojanosti – knjiga koja podsjeća da svako ime ima svoje ishodište, i da u njemu, možda, započinje cijeli jedan svijet.

Predgovor: Obnovljena glagoljaška književnost dobila je i svoju prvu damu - Sonja Smolec, međunarodno nagrađivana hrvatska književnica, objavljivanjem romana za mlade "Tamo gdje počinje moje ime" postala je prva žena - autorica književnog djela otisnutog glagoljicom - ikad.

Ovom knjigom Sonja Smolec se pridružila sada malobrojnom književnom krugu koji si je za cilj postavio povratak glagoljice u svakodnevnu uporabu, a time i očuvanje najstarijeg pisma nastalog na europskom kontinentu. Nakon više od jednog stoljeća upornog potiskivanja u ropotarnicu povijesti i odnarođivanja prepuštanjem isključivosti akademske zajednice, glagoljica doživljava svoj uzlet ponajviše zahvaljujući žilavosti običnih malih ljudi.

Iako je pohvalno što brojne udruge i pojedinci održavaju tečajeve pisanja glagoljice – to još uvijek nije dovoljno da bi glagoljaštvo živjelo. Tek tiskanjem i objavljivanjem knjiga i to na suvremenom hrvatskom jeziku stvaramo uvjete za kvalitetno očuvanje glagoljaške pismenosti.

Ovaj roman za mlade, osim što je dobitnik književne nagrade Zvonko 2025. veliki je i hrabar iskorak u tom smjeru i stoga Sonji Smolec treba čestitati na volji, upornosti i predanosti izgradnji i očuvanju ove posebnosti hrvatske književnosti.

Tomislav Beronić

urednik glagoljskog izdanja

Sonja Smolec | Pisanje je disciplina, ali i dar

 

Razgovor pripremila i vodila Jelena Hrvoj


Prije svega, čestitam na dobivenoj nagradi na 12. natječaju Zvonko koju dodjeljuje Hrvatsko društvo pisaca za djecu i mlade za najbolji neobjavljeni roman. Ukratko o čemu je ovaj roman i gdje je radnja smještena?

Hvala. Još jednom zahvaljujem i prosudbenom odboru HDKDM-a. Ovo je roman o djevojčici koja slučajno doznaje da je posvojena. Pisati o posvojenju, pripadanju, ljubavi koja nije biološka, ali je jednako snažna, to znači koračati po osjetljivom tlu. U romanu se prepliću podrške i osude. Ljubav i beznađe. Dobre i loše namjere jer takav je i život. I nitko od nas nije samo jedno, mnogi nosimo slojeve, ožiljke i želje koje se ne vide na prvi pogled. Radnja je smještena u moj rodni grad Pulu. Roman je fikcija, no sva spomenuta mjesta su stvarna.

Kad možemo očekivati da će knjiga biti objavljena i dostupna čitateljima?

Ja se nadam svakako prije kraja ove godine.

Nagrade, što znače tebi i što bi generalno trebale značiti?

Nagrada, kad dođe, za mene nije samo priznanje. Već sam to u jednom ranijem intervju rekla. Ona je obveza. Obveza da nastaviš pisati, da se ne ponavljaš, da ne biraš prečace. Pisanje traži hrabrost da iznova riskiraš, da otvaraš nova vrata i ne bojiš se nepoznatog.

Kako ti vidiš pisanje? Je li to disciplina ili dar?

Pisanje je disciplina, ali i dar. Nekada sam mogla svakodnevno sjediti za stolom satima, bez prekida, no godine i problemi s vidom i kralježnicom danas mi ne dopuštaju takav luksuz. Ipak, kad sjednem, pišem onoliko koliko mogu, sve dok ne osjetim onaj trenutak u kojem radnja preuzima nadzor, a knjiga počne “pisati samu sebe”. Tada više nisam samo autor, već i svjedok priče koja se rađa kroz mene.

Što misliš, je li lakše piscima iz manje sredine ili onima iz većih gradova?

Često se postavlja pitanje vrijedi li pisac manje ako dolazi iz malog mjesta. Moj odgovor je jasan: ni najmanje. Vrijednost autora ne mjeri se geografijom, nego razlozima zbog kojih piše. Ako piše samo zato da njegovo ime stoji na koricama, tada je već na pogrešnom putu. Pisanje mora nositi unutarnju potrebu, a ne samo želju za priznanjem.

U čemu griješe mnogi autori? Što bi trebali promijeniti?

Najčešće pogreške autora javljaju se upravo u tom zanosu očekivanja. Poneki zamišljaju brzu međunarodnu slavu pa radnju romana smještaju, recimo, u Ameriku koju poznaju samo iz filmova. Pišu o temama koje ne poznaju, bez temeljnog znanja, pa roman tada nalikuje jeftinom namještaju iz robne kuće: lijep na prvi pogled, ali nekvalitetan i kratkog vijeka. Autentičnost ne može nastati imitacijom; ona dolazi iz vlastitog iskustva, promišljanja i pozornog gledanja u svijet oko sebe.

Književnost, jučer, danas, sutra… U kome smjeru ide?

A kamo ide knjiga, kamo književnost, u doba elektronskih medija? Moje je mišljenje da je odgovor jednostavan: jedno ne isključuje drugo. Kada putujemo, praktičnije je ponijeti nekoliko knjiga u elektroničkom formatu. No, knjizi u papirnatom obliku ne trebaju struja ni baterije da bi bila dostupna. Netko će reći: a što ako nestane struje? Istina, tada nećemo moći čitati po noći. Ali knjiga ostaje vjerna suputnica. Uz to, čini mi se da papir štiti oči više od ekrana, ma koliko treperenje gadgeta bilo gotovo nevidljivo.

Imaju li knjiga i književnost budućnost, i kakvu?

Knjiga i dalje ima budućnost, bez obzira na medij u kojemu je čitamo. Budućnost će pripasti i jednoj i drugoj formi, jer svaka ima svoje mjesto. Elektronske knjige pružaju lakoću dostupnosti, a papirnate ostaju trajna vrijednost, poveznica s našim osjetilima i navikama koje se prenose generacijama. Pisac mora biti svjestan tog dvostrukog svijeta i prilagoditi se, ali bez odricanja od vlastite autentičnosti.

Zato i dalje vjerujem u književnost, u njezinu snagu da nadživi sve tehničke promjene. Sve dok postoje ljudi spremni pisati iz srca i čitati s predanošću, knjiga, bila ona papirnata ili elektronska, neće i ne smije nestati.

Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade | Rezultati 12. Natječaja za književnu nagradu Zvonko

 

Sonja Smolec | Poezija i proza između kvantitete i kvalitete

Ponekad se pitam što je važnije, imati desetke šarenih naslovnica na polici ili jednu jedinu knjigu koja će odjekivati desetljećima. Dilema između kvantitete i kvalitete nije tek apstraktno pitanje; tiče se i čitatelja i pisaca, svih nas koji živimo s poezijom i književnošću.

Polica ispunjena vlastitim knjigama za neke je autore potvrda postojanja. Svaka nova korica kao da govori „još sam ovdje“. Ponekad se godišnje objave i dvije zbirke, no iza te žurbe ne stoji uvijek nova misao. Tada pisanje postaje neka vrsta terapije, osobna bilježnica uvezena u korice. Za autora korisna, ali za čitatelja često zamarajuća.

S druge strane, postoje autori koji su svoje mjesto u povijesti stekli s malo objavljenih naslova. Harper Lee napisala je Ubiti pticu rugalicu i time promijenila svjetsku književnost. Sylvia Plath za života je objavila jednu jedinu zbirku, a sve ostalo čitamo posthumno, i to je bilo dovoljno da postane jedno od najsnažnijih imena 20. stoljeća. Arthur Rimbaud, genij francuskog simbolizma, prestao je pisati već u dvadesetoj, a njegova Sezona u paklu i Iluminacije ostale su nezaobilazne.

Edgar Allan Poe, sa svojom majstorskom kontrolom atmosfere i jezika, pokazuje da snaga jednog djela može nadživjeti cijelu književnu karijeru, ostavljajući neizbrisiv trag i u poeziji i u prozi.

Emily Brontë napisala je samo Orkanske visove i s tom jednom knjigom zauzela mjesto u svjetskom kanonu.

Kad govorim o književnosti, ne mogu zaobići Wislawu Szymborsku, čija je ironična mudrost učinila da i najteže teme zvuče lako, gotovo razigrano, a opet ostanu duboko urezane u pamćenje.

Ana Ahmatova, sa svojom tihom snagom i sposobnošću da kroz osobne stihove govori o sudbinama čitavog naroda, podsjeća nas koliko poezija može biti istovremeno intimna i svevremenska.

Virginia Woolf, sa svojim impozantnim intelektom i literarnim glasom, podsjeća nas na kompleksnost umjetničkog stvaranja i na krhkost duha, ostavljajući nas fasciniranima i svjesnima njegovih granica. 

Anne Sexton, pak, sa svojim dramatičnim stihovima i snažnim profilom, ostaje opomena koliko je granica između genija i samouništenja tanka.

I u našoj književnosti postoje slični primjeri, kao što je Ivana Brlić Mažuranić. Dobriša Cesarić ostavio je relativno malen opus, ali njegove stihove znaju i oni koji nikada ne čitaju poeziju. Josip Pupačić, čiji je kratki, tragično prekinuti rad ušao u same temelje hrvatske lirike, ostavio je knjige koje i danas svijetle. Dragojevićev suzdržan i precizan glas podsjetnik je da pjesnik ne mora govoriti puno da bi rekao sve. Od suvremenih pjesnikinja, Božica Jelušić svojom lirskom disciplinom, a Monika Herceg svojim snažnim, društveno angažiranim pjesmama, pokazuju da je moguće spojiti kontinuitet i kvalitetu, svaka na svoj način.

Ovdje nisu nabrojeni još mnogi naši vrijedni pisci i pjsnici, no to i nije bila isključiva svrha ovog eseja

Čitatelji, a to znam i iz iskustva urednice, imaju svoju granicu. Teško je pratiti autora koji neprestano objavljuje, a zapravo ponavlja isto. Čitatelj voli razgovor, ali voli i predah, prostor u kojem može promisliti o onome što je pročitao. Pisanje je, naravno, i introspekcija, produžetak misli, svojevrsna samoanaliza, no tek kad pjesnik odluči da piše i za drugoga, stihovi prelaze prag intime i postaju umjetnost.

U naše je vrijeme ovo pitanje dobilo i novo lice, lice društvenih mreža. Prisjetim se pjesnika, i to vrlo rado, koji je pisao pod pseudonimom Sven Adam Ewin. Njegov moto bio je: „Čitajte pjesmu, a ne pjesnika“. Imao je dar da na tuđe stihove napiše odgovor u svom poetskom stilu, da ih napiše tako da zvuče kao da su proizašli iz pera nekog drugog, a mogao je i stvarati vlastite, antologijske stihove. No u buci lajkova i komentara nije pronašao smisao. Povukao se, možda i progonjen nerazumijevanjem i licemjerjem, ali prije svega vođen željom da sačuva sebe. Možda mu je u jednom trenutku trebala potvrda da je „bolji od mnogih“, ili je tek na neki način testirao granice ljudske snishodljivosti, ali pravi dokaz njegove vrijednosti, bez obzira na osvojena priznanja, objavljene knjige i nagrade, bio je upravo njegov odlazak iz kruga svjetla reflektora.

Pisati poeziju ne znači gomilati knjige i naslove iza svog imena, nego pronaći onu jednu ili dvije knjige u kojima je pjesnik uspio ostaviti neizbrisiv trag. Povijest književnosti dobro pamti da su neka od najvećih imena, od Verlaina i Rimbauda, preko Kerouaca, pa do naših Pupačića i Dragojevića, izgradila svoju reputaciju upravo na snazi jedne ili nekoliko knjiga. Takva iskustva podsjećaju da kvaliteta uvijek nadilazi kvantitetu, a pjesniku je dovoljno pronaći autentičan glas i trenutak u kojemu ga može darovati svijetu.

Zato vjerujem da kvantiteta sama po sebi nije ni vrlina ni mana. Sve ovisi o svrsi. Kada broj knjiga ili lajkova postane važniji od same pjesme, nešto se izgubi. A kad se napiše jedna knjiga koja ostaje, ili pjesma koja nastavi živjeti bez potpisa pravog imena autora, tada prepoznajemo istinsku vrijednost.

Samokritika je temelj ozbiljnog pisanja. Često je teže procijeniti vlastiti rad objektivno nego napisati sam tekst i zato mnogi autori objavljuju stvari koje možda ne bi trebali, dok najbolji često čekaju da se njihov izraz potpuno iskristalizira.

Svaka pjesma mora govoriti kao da je roman, ili barem priča. Mora imati logiku, početak i završetak. Čitatelj ju mora osjetiti.

Ovdje isključujem apstraktnu poeziju, tu sam malo na tankom ledu, iako i ovdje može biti zanimjivih radova. To je moje osobno mišljenje bez zadiranja u to sviđa li se nekome ili ne, no pjesma je ritam, red, struktura. Svaki red mora imati svoj smisao. Nije to popis namirnica za trgovinu.

U tom smislu, svaka pjesnička i prozna knjiga, pa bila i prva i posljednja, vrijedi upravo onoliko koliko uspije govoriti univerzalnim jezikom poezije i proze, onim koji ne poznaje rok trajanja.

Sonja Smolec | Krik

 

Horizont, duboko plavetnilo mora…
nebo se u meku svilu odijeva.
Gle! Zvijezde blijede, dolazi zora

Prividan to je mir, tek ruglo tišine.
Na žalu još treperi bijelo pero.
Krik! Nepoznata ptica hvata visine.
I uslijed te varke vatreni bolero…

U iščekivanju prividnoga mira,
povrh svih sjećanja i lažne bistrine
lađa je malena, lađa od papira.

Sonja Smolec | Kad čitatelj osjeti da je prevaren

Pisanje nije samo igra riječi, već i poštovanje čitatelja Postoje knjige koje na prvi pogled ne oduševljavaju, ali ipak u njima nešto zaiskri. Nešto teško opisivo, nešto poznato, a opet neuhvatljivo. Pročitam ih, ostanu mi u mislima, i čini mi se da su ostavile trag. No tek nekoliko mjeseci kasnije, gledajući stari film, u jednom trenutku shvatim: to sam već čitala. Ne u scenariju, ne u priči nadahnutoj sličnom temom, nego u knjizi, kao cijelo poglavlje. Doslovce prepričano, samo prilagođeno prozi*.

I nije se dogodilo samo jednom.

Kao čitateljica, osjećala sam se prevareno. Jer knjizi pristupam s povjerenjem. Uronim u svijet koji mi je ponuđen, dam joj vrijeme, emociju i otvorenost. Očekujem da autor zauzvrat ponudi iskrenost, svoju misao, svoj glas, svoju verziju stvarnosti ili fikcije. Kada shvatim da su dijelovi knjige doslovno preslikani iz filmova koji su snimljeni desetljeće ranije, bez reinterpretacije, bez suptilnosti, ostaje gorak okus, ne zbog kvalitete, nego zbog nepoštenja.

Jer... razmišlja takav pisac (ili ne razmišlja!), kolika je šansa da će netko tko će pročitati moju knjigu, gledati baš taj, ili te filmove?

Ne mislim da umjetnost mora biti strogo originalna u svakom detalju. Umjetnici oduvijek stvaraju i razvijaju se jedni na temelju drugih. Postoje djela nadahnuta mitovima, klasicima, filmovima, svakodnevicom, i to je prirodan dio kreativnog procesa. No postoji jasna razlika između nadahnuća i prepisivanja. Granica nije tanka, ona je jasna i, u konačnici, etička.

Najveći paradoks u cijeloj situaciji bio je što sam, ne znajući što zapravo stoji iza pojedinih poglavlja, ranije napisala i objavila osvrt na jednu takvu knjigu. Iskreno, u tom trenutku činila mi se zanimljivom. Sad, s vremenskim odmakom i novim saznanjima, osjećam se iskorišteno. Ne kao kritičarka, jer ja to nisam, već kao čitateljica koja je toj knjizi pristupila otvorena srca.

Ova situacija me navela da dublje promislim o ulozi pisca i odgovornosti koju nosi. Pisanje nije samo igra riječi, već i poštovanje čitatelja. Kada autor prisvoji slike koje nisu njegove i predstavi ih kao vlastite, narušava se ono tiho povjerenje koje postoji između autora knjige i čitatelja. A povjerenje, kad se jednom izgubi, teško se vraća.

Ne tražim savršenstvo, ali tražim autentičnost. Dovoljna mi je jednostavna rečenica ako u njoj osjetim autora. Ako pak naiđem na "briljantnu scenu" koja je zapravo prepisana iz nekog filma, autor je izgubio moje povjerenje. Kako mu u budućnosti mogu vjerovati?

Knjiga nije samo proizvod, ona je odnos. Ako taj odnos počiva na neiskrenosti, čitatelj to prije ili kasnije osjeti. A kad se to dogodi, teško je zaboraviti.

_____________________________________

*Iz poštovanja prema čitateljima i autorima, u tekstu se ne navode konkretni naslovi knjiga i filmova. Oni koji se prepoznaju – znat će zašto.

Jelena Hrvoj | Trenutačno se nalazimo u vremenu u kojem se konzumerizacija materijalnog nadmeće s vidljivošću u zaglušenom prostoru - We’re currently in a time where the consumerism of material things is competing with visibility in a crowded space

 

Razgovor vodila Sonja Smolec

Spisateljica i ilustratorica Jelena Hrvoj, dugogodišnja suradnica i jedna od urednica časopisa Kvaka, iza sebe broji deset godina iskustva u kulturnom stvaralaštvu. Objavila je jedanaest romana, potpisuje vizualan identitet tri slikovnice, romana i zbirke poezije, a ilustratorski opus praćen je mnogim aktivnim pratiteljima na društvenim mrežama. Osim literarno – likovnog stvaralaštva, Hrvoj iza sebe ima i nebrojene suradnje s domaćim, tako i stranim institucijama.

Iza tebe je jedanaest objavljenih romana. Iako svaki od njih vuče korijene u temeljima klasičnog žanra, te prati baznu strukturu i formu, nijedan od njih se ne može svrstati u okvir klasičnog žanrovskog romana. Struka i čitatelji uzastopno spominju činjenicu da su tvoji romani ustvari takozvani hibridi. Možeš li nam opisati kako si se odlučila odstupiti od standardne žanrovske forme?

Iako gajim neizmjerno poštovanje prema klasičnoj formi, što se posebice može primijetiti u mojim romanima „Durgina kuća" i „Ozirisova djeca" gdje dajem svojevrstan homage velikanima horora i znanstvene fantastike, smatram da svaki pomak (u ovom slučaju literarni) mora odstupati od stroge forme, jer inovacija nikada ne evoluira kroz okvir. Da ne shvatite pogrešno, oblik i forma moraju se poštovati jer bez dobrog temelja nema nadogradnje. I premda upravo zbog takvog odmaka romani često doživljavaju otpor kod struke koja voli „igrati na sigurno", drastičan interes i prihvaćanje može se primijetiti kod čitateljske populacije koja često zbog zasićenja traži upravo nešto inovativno. Da, moji romani jesu hibridi. Volim koketirati s upotrebom psihološke analize, socio-političkih položaja, pa čak si i dozvoliti viriti u nepoznatu nam budućnost kroz distopijske analize društva i strateške opservacije razvoja kolektivnog, tako i individualnog, ponašanja. Laički rečeno, u svakom mojem psihološkom trileru pronaći ćete podjednaku dozu drame, kriminalistike, povijesnog romana; dok će se u znanstveno-fantastičnim romanima pronaći doza trilera, fantastike i akcije.

Čest motiv tvojih romana, ali i ilustracijama je upravo upotreba, kako lokalne, tako i globalno poznate mitologije. Gdje pronalaziš izvore? Kako odabireš o čemu ćeš pisati? Na kraju krajeva, zašto mitologija i usmena predaja?

Odgovor na ovo pitanje je podjednaka potreba za prezervacijom i popularizacijom. Nećemo se lagati...kroz upotrebu „mainstream" mitologije (posebice vizualne) dolazim do ciljane publike koja će na kraju uz praćenje popularnog upiti i ono manje znano. Sama fascinacija prema usmenoj predaji kod mene se rodila odmalena kroz brojne knjige o svjetskim mitološkim bićima, ali i kroz sekundarno upijanje kada bi se uvečer moji baka i djed sastajali sa svojim vršnjacima i pripovijedali usmene predaje. Živjela sam usmenu predaju i sada je na meni da ju očuvam i prenesem dalje. Nije li to najljepša privilegija jednog pisca?

Iako su tvoji romani beletristika i pisani razumljivo svim čitateljskim skupinama, iza njih se nalazi dublja poruka za one koji je žele potražiti. Štoviše, smatram da je svaki tvoj roman surova kritika društva i pojedinca.

Čemu silne riječi, ako iza njih ne ostaje prostor za promišljanje? Ne omalovažavam tuđi rad. Dapače. Svako štivo ima svoju publiku, svrhu i poantu. Za mene je pak knjiga sredstvo koje mora podjednako probuditi maštu, ali nas i natjerati da se osvrnemo na sebe i svijet oko nas. Za sve one koji bi eventualno u mojim romanima tražili sigurno sidro, moram razočarati. Fascinirana sam surovošću stvarnog svijeta, kompleksnošću ljudskog ponašanja, interakcijama i postupcima. Neki od tih postupaka zadiru u mrak, a i o mraku valja pisati jer na kraju krajeva, bez noći nema dana. Bez ljudske zlobe nema ni dobrote.

Smatraš li da dobrota zaista uvijek pobjeđuje zlo?

Razglenica s otoka izgubljenih misli

 

Našla sam tvoje ime urezano u koru sna
za koji sam zaboravila da postoji.

More bruji uspavanke na jezicima kojih se nitko  ne sjeća,
a pijesak je napravljen od napola napisanih pjesama.

Galeb mi je jutros ispustio pero, meko i bijelo,
kriknuo je da ovdje vrijeme ne prolazi, već stoji.

Čak i sjene drijemaju ispod smokava.

Slavica Sarkotić | Osvrt na knjigu Sonje Smolec 'Kutija s mirisom jorgovana / Djetinjstvo na dlanu'

Zanimljivo je da kad razmišljam o ljudima često ih uspoređujem s cvijećem. S biljkama.
Neki su otporni poput plavih vodopija koje ljeti na polju odolijevaju vrućinama, neki snažni i nepokolebljivi poput turopoljskog hrasta lužnjaka, neki pak nježni poput mimoze ili lomni poput irisa.
Ima ih i oporih i oštrih poput čička ili peckavih poput koprive.
Svakakvih ljudi ima.
Ali kad razmišljam o mojoj prijateljici Sonji Smolec nju zamišljam kao tratinčicu.
Jedino što su Sonjine oči plave.
I zamislite čuda, na 122.str njene knjige “Miris jorgovana” nailazim na rečenicu u kojoj se spominje tratinčica.
Nema slučajnosti u životu.
I nije slučajnost da smo se srele, nas dvije, gotovo vršnjakinje, obje zaljubljene u poeziju. U Riječ.
Ja, odgojena u složnoj obitelji, pažena i mažena od djetinjstva, što me je možda učinilo preosjetljivom kasnije u životu, i nju, Sonju, vječno gladnu ljubavi, vječno zakinutu za sitne stvari koje život čine ljepšim, što je nju, Sonju, kasnije u životu učinilo čvršćom.
Razmišljam čitajući knjigu kako je kao dijete podnosila sva ta seljenja iz lošeg u gore, pa onda opet u bolje.

Katarina Budić | Vrijeme za knjigu - prozor u svijet mašte i zbilje - Sonja Smolec

Ima ljudi koji kroz život prođu neokrznuti teškim nevoljama, a neki zapinju na svakom koraku i razgrću trnje kako bi se barem približili cilju – razmišljam virkajući u lica prolaznika ne bih li pronašla skrivene borbe s kojima se bude svakoga jutra. Prolaze lica s navučenim izrazom koji ništa ne otkriva da ih netko ne bi još jače povrijedio. Upravo sam iskoračila iz istinite priče koja miriše na jorgovan i djetinjstvo. I dok miris jorgovana, sladak i intenzivan, priziva moja sjećanja, vraćam se rečenicama Sonje Smolec ispisanima u knjizi Kutija s mirisom jorgovana: djetinjstvo na dlanu." Slušala sam njihove priče vrlo pažljivo. Pokušavala sam od odlomaka sastaviti suvislu sliku, ali uvijek je neki komadić nedostajao, bio je izgubljen slučajno ili namjerno. Pričali su mi o svojim djetinjstvima. Bile su to slike pune rupa koje je napravilo vrijeme, rupa u kojima su nestajali njihovi prijatelji, braća, sestre i onih drugih, koje su sami iskopali da bi u njih pokopali sve što su htjeli zaboraviti.“ Ne treba zaboraviti, treba se sjećati i ostaviti sjećanja potomcima i svima koji žele znati kako je teško koračati zakrčenim putovima kad se čini da nikada nećemo izaći na čistinu, a ne slutimo da čistina prebiva u nama samo je treba pronaći. Bolan je bio čin pisanja ove knjige, priznala mi je Sonja dok smo razgovarale o prvom objavljenom izdanju koje je posvetila sinu Vedranu želeći popuniti rupe u biografiji. Priča bi možda ostala samo u jednom primjerku nedostupna čitateljima da Sonja nije opet prikupila krhotine, udahnula mirise iz djetinjstva i ponudila nam svoj život na dlanu. Upijala sam riječi, zamišljala život sitne djevojčice koja je uspjela iz siromaštva, stalnih selidbi, traženja mjesta koje bi nazvala domom, borbe s disleksijom, disgrafijom, diskalkulijom, kratkovidnošću, koje dugo nitko nije prepoznao, izaći uspravna i pronaći smisao. „ Bila sam hiperaktivno dijete. Govorili su mi :“ Daj se malo smiri, ne skači, ne trči!“ A ja sam žurila u trgovinu, u školu, na gimnastiku, zborno pjevanje, knjižnicu, recitatorsku sekciju...u život, jer tamo negdje, možda već sutra, naći ću ono što mi nedostaje.“ I dok je prelazila iz jednog mjesta stanovanja u drugo, a neki od njih nisu bili za stanovanje „s našeg prozora nije se vidjelo nebo“, shvatila je da nešto nije u redu sa mjestom i svijetom u kojem živi. „Moj svijet se počeo dijeliti na dva odvojena balona. Jedan je bio onaj vanjski, čudan, grub, koji nisam mogla prihvatiti takvim kakav je bio. Drugi je bio onaj drugi, u njega sam prelazila po svojoj volji. U njemu sam se osjećala zaštićena poput fetusa u majčinom tijelu, gradila sam ga onako kako mi je u tom trenutku odgovaralo i nikoga nisam puštala unutra. Bojala sam se da netko ne pokida fine niti koje su me okruživale. Bio je to moj svijet mašte, svijet pisane riječi i poezije. Pisala sam sve više shvaćajući da me ljudi oko mene sve manje razumiju.“ Sonja još uvijek piše. Iz tog balona izašle su mnoge pjesme, priče, romani za djecu i odrasle. Napunila je police knjižnica i domova onih koji je razumiju, dobila brojne domaće i strane nagrade za svoja književna djela i nadam se da se taj balon nikada neće rasprsnuti.

Do čitanja!

Sonja Smolec | Kutija s mirisom jorgovana - Djetinstvo na dlanu

Autobiografski roman od prvih sjećanja do završetka srednje škole s povremenim osvrtima na kasnije životno razdoblje.

Tekst sa zadnje korice:

Odrastala sam i uvijek se osjećala suvišnom, kao stvar koja se tu našla sasvim slučajno, nekom pogreškom pa sad ljudi ne znaju što bi s njom. Dijete sam najmlađeg sina mojih bake i djeda te time i sama najmlađa u obitelji. Uvijek mi se činilo da sam za nešto prikraćena, da su mi i prije mog rođenja nešto ukrali.

Ali, bila sam tu. Ja, sitna djevojčica, plavih radoznalih očiju, koje i dan danas, ovisno o raspoloženju, mijenjaju nijansu za razliku od moje svijetle puti koja je uvijek bila osjetljiva na sunce. Rasla sam i pronalazila se između njihovih briga, nedostatka novaca, psihičkih problema, svađa, selidbi, gradnje kuće. Novih selidbi...

Tražim li se još uvijek?

Sakupljam krhotine.

Naklada: Društvo za promicanje kulture "Kvaka", 2024.