Lucijana Živković | Dara i darivanje

Moj je prijatelj pričao najbolje priče. Cizelirao ih je poput majstora, odgađajući iz rečenice u rečenicu razrješenje kako bi nama slušačima stvorio što veću napetost u iščekivanju završetka. Nazvat ćemo ga Luka i reći da su mnogi voljeli biti u njegovu društvu. Odakle mu taj interes i talent za pričanje - nikada nije objasnio. Iako nije bio bog zna kako obrazovan, u pričanju je bio vrlo rječit i uvjerljiv.

Dok bi pričao, najčešće u povećemu društvu, toliko se uživio u priču da bi i njegovo tijelo svoje pokrete usklađivalo s tonom, tempom ili emocijama u njoj. Gestikuliralo bi, drhtalo, vrtjelo se, mahalo rukama, a licem su mu prolazile grimase, da bi na kraju pričanja, kao posustala mašina, klonulo uz jedno duboko - ah! Sve manifestacije iznenađenja, sreće, čuđenja ili tuge koje bi njegova priča izazvala, proživljavao je i on s nama kao da je slušatelj, a ne narator. 

Najviše je obožavao bizarne sadržaje za koje nismo bili sigurni jesu li ili nisu istiniti. Naime, gotovo uvijek bili su na rubu mogućeg; dok nas je on uvjeravao da nam nikako ne bi lagao. Možemo biti sigurni da je priča originalna, a ja sam se sjetio da je sam Voltaire rekao da je originalnost samo vješta imitacija.

Kada sam se i sam pomalo počeo baviti pisanjem priča, sjetih se jedne njegove priče i u duhu Voltaireove izreke oslobađam se tereta originalnosti priznajući da nije moja. A kad je već ispričana, onda je svojina svih koji su je slušali. Tako će biti i vaša!

Neka priča bude smještena u oveće ravničarsko mjesto okruženo livadama, poljima i obroncima Bilogore.

Dara je, još izuzetno mlada, dobila posao u državnom poduzeću gdje su zaposlenice bile uglavnom žene. Naravno, šef je bio muškarac, što za to doba nije bilo neobično. Šefice su zaista bile rijetkost. U malim se uredima rješavala administrativna papirologija: urudžbiranje, knjiženje, vođenje raznih zapisnika i sve što već zatreba.

Dara je bila marljiva i stoga te je kod šefa uživala najviše povjerenja. Redovita i točna, nije gubila vrijeme na dotjerivanje izgleda ni tračanje kao druge kolegice. Iako primjer svima, Dara se malo uplašila kada ju je šef pozvao u svoj ured. No ono što je htio od nje, nemalo ju je iznenadilo. Naime, trebala je nositi pismene poruke šefovoj zaručnici koja je radila u obližnjem selu. No do sela nije bilo lako doći jer je autobus vozio dva puta dnevno i morala bi tada proći kroz čitavo mjesto što bi dugo trajalo. Kako nije htio da se o tome zna, zamolio ju je da ide poprijeko, preko livada što je mnogo bliže. Stoga može i pješice. Trebat će joj dva do tri sata. No neka ne brine, sve će to biti u okviru radnog vremena.

On će se pobrinuti da kolegice ništa o tome ne znaju, a uostalom uvijek može reći da je službeno odsutna. Ta, on je šef! Dara shvati da ovo nije pitanje hoćeš ili nećeš, već naređenje.

„I da ne zaboravim“, dodao je, „evo uzmi ovo. Trebat će ti kroz livade.“ Uruči joj oveću kutiju koju ona znatiželjno otvori te ugleda par ženskih gumenih čizama.

„Drži ih pod ključem u uredu. Ne treba ih nitko vidjeti“, upozori je on. Njezin začuđeni pogled potakne ga na objašnjenje: „Pitaš se što će ti? Zna u tim livadama biti vode, pogotovo sad u proljeće kada se topi snijeg. Ali ništa što ti ne bi mogla svladati.“ Potom joj uruči kovertu za učiteljicu Martu.

„Već danas idem?“ upita ona, a on potvrdi. „Imaš vremena. Bit će još odlazaka, pa danas ispitaj teren. I čuvaj se. Vidimo se za par sati. Pozdravi Martu.“

Ona uzme jaknu i iz kutije uzme čizme koje sad, budući da je izula cipele, nazuje na noge. 

Zgrada poduzeća bila je na kraju ulice iza koje su se prostirala polja kukuruza, livade i oranice. Kada je sišla u prizemlje, baci pogled uokolo i vidjevši da nema nikoga, požuri niz ulicu. 

Već nakon prvog koraka zakoračenog u livade znala je da neće biti lako. Tlo je bilo blatno i mokro da bi, što je ulazila dublje, polagano prelazilo u vodenu površinu. Istina plitku, ali ipak močvaru, udaljenu petstotinjak metara do prvih vrtova u selu. Dužnim dijelom tog močvarnog terena na sjevernoj strani vodile su tračnice pruge na visokom željezničkom nasipu. Proljetno zelenilo pružalo se sve do obronaka Bilogore na jugu, ispod kojih su kroz krošnje voćaka u cvatu izvirivali crveni krovovi seoskih kuća.

Tamo gdje se livadna trava pomalo gubila, a tlo preuzela vodena trska, bila je svojevrsna granica te male močvare. Sve ovo podsjeti Danu na jednu priču iz lektire u kojoj je djevojčica, želeći postati dječak, trčala za dugom i utopila se u močvari. „Nadam se da ova nije tako duboka“ - obodri ona samu sebe i odlučno zakorakne u vodu. Tanke se trske počeše savijati pod njezinim čizmama, a površina iznenada oživi od bijega žaba, koje su preplašene ovim rijetkim uznemiravanjem, tražile sigurnije utočište. Na priličnoj udaljenosti ponovno bi stale, a iz zelenog pokrova žabokrečine i lopoča virile su im samo buljave oči.

Dara se lagano i oprezno kretala dok joj je voda sezala do gležnjeva i postajala sve dublja. No nije prešla polovicu sara čizama. Iza nje je ostajao trag od povaljane trske i laganog mreškanja, sad zamućene vode. Učini joj se da je ugledala vijugavo kretanje u vodi koje brzo nestane pa posumnja u zmiju. No odmahne i žustro nastavi dalje. Na putu joj se nađe nekoliko cvjetova lopoča i ona ih zaobiđe. U sunčanom prijepodnevu čulo se samo šljapkanje vode i tu i tamo živahno glasanje bježećih žaba. Koračala je žustro i gotovo brzo te nije primijetila koliko se primakla prvim seoskim vrtovima. Voda je postala plića. Začudo, nije bila mokra. „Dobro su poslužile te šefove čizme“, pomisli. Gazeći šaš i vlažnu travu već pomiješanu sa zemljom, ona napokon iziđe iz močvarnog polja. Oplahne blato s čizama i potraži kolni prolaz između vrtova koji je vodio na cestu.

Selo je mirovalo; kućanice spremahu ručak, djeca u školi, a muški tko zna gdje u nekom svom poslu. Škola je bila najveća građevina u mjestu sa širokim prednjim ulazom iz kojega je upravo prokuljala skupina djece koju je pratio zvuk zvona. Jedan je dječak nosio loptu, dok su djevojčice počinjale preskakivati uže.

Dara uđe u hladnjikavi školski hodnik u kojem se osjetila vlaga. S obje strane hodnika bila je po jedna učionica te dvije manje prostorije, ostava i zbornica. Potonja je bila otvorena i ona, ipak pokucavši na otvorena vrata, uđe. Za stolom su sjedile dvije učiteljice koje su se digle i pozdravile gošću. Ona se predstavi i objasni svoj dolazak; a korpulentnija učiteljica predstavi se kao Marta te usput predstavi i svoju kolegicu zazvavši je Vesnom.

Ponudiše joj kavu, no ona odbije rekavši da se žuri natrag. Uruči Marti kovertu koju ona ponese u učionicu. Pročitavši je, istrgne iz jedne bilježnice list i napiše odgovor te ga umetne u istu kovertu.

„Evo, ponesite to. Ušparat ćemo na kovertama“, pokuša se našaliti Marta. Dara uze kovertu i krene kad ju Marta upita: „A vi ste došli preko močvare? Istina, put je puno kraći, ali ste hrabri. Hvala vam!“ „Do viđenja!“ pozdravi Dara učiteljice. „A sada natrag u močvaru“ - uzdahne no ipak s olakšanjem, jer je već znala što je čeka.

Bio je to tek jedan u nizu Darinih poštarskih usluga šefu. Poruke su postajale sve učestalije, a Dara sve manje na poslu, a sve više na putu k Marti. U uredu je nisu ništa pitale jer ju je šef štitio, ali je vidjela upitne poglede kolegica koje su očekivale objašnjenje.

Uskoro se pronijela vijest da se šef ženi nekako na brzinu, a bit će i premješten na novo radno mjesto u drugu podružnicu. Uzbuđenje zbog promjena u uredu nije dugo trajalo. Novi je šef bio strog i krut i kako to već biva, uvodio je nova pravila za djelatnike. Jedna od njih, nadajući se boljem položaju u novim okolnostima, ocrnila je Daru i njezin rad.

„Nije je bilo na poslu po pola dana, stalno se skitala po gradu. Ponekad ni šef nije znao gdje je“, dodala je brižna kolegica.

Šef je pozvao Daru na razgovor i očitovanje, ali je ona odlučila šutjeti. Zašto da se pravda kad ionako neće biti bolje. „Ovaj će novi učiniti što bude htio“, bio je njezin zaključak koji se pokazao ispravnim.

Šutke je primila njegovu kritiku i degradiranje na poslu. Svaki bi izlazak morala opravdavati pa čak i odlazak u toalet. Dolazak na posao postao je za Daru mučenje. Ali jaka kakva je, ona se zainatila i odlučila popraviti tu lošu sliku o sebi. „Nema mi druge, ako hoću raditi.“ A u sebi se nadala da će stari šef doći i objasniti njezine izostanke. No to se nije dogodilo.

Susrevši ga nakon nekoliko mjeseci u gradu, bivši je šef pozove na kavu. Dok su ispijali napitak on joj se obrati s pokajničkim izrazom na licu, a ona nije sumnjala da sve zna: „Čuj, nije mi lako. Čuo sam sve s posla. No shvati da se nisam mogao miješati u vezi tvojih izostanaka. Bilo bi neprilično od mene što sam to od tebe zahtijevao. Oprosti ako ti je naštetilo.“

„Sve u redu“, odgovori Dara skrivajući osjećaje. „A kako je supruga?“

„Odlično, dobili smo sina. Zar nisi čula?“ odgovori joj on ponosno i nekako razdragano. Ugasivši cigaretu, ispije ostatak kave pa ju pozdravi. „Oprosti još jednom!“ reče on, a ona samo kimne. Nakon što je zamaknuo za ugao, Dara se sabere i progovori kao da je šef još uvijek tu: „Bolje da te danas nisam srela!“ I gotovo joj potekoše suze.

„Opraštam ti i oprost darujem tvom sinu umjesto poklona!“ Digne se da pođe no konobar joj uruči račun. Ona, plativši, nastavi ogorčeno: “I jednu kavu za suprugu tako da svi budu darivani od Dare.“

A onda kao da se obraća i glavnom krivcu reče: „A i za tebe imam poklon. One tvoje čizme!“

I uputi se kući osjećajući u sebi rasterećenje.