Ivan je stavio ružu na stol i naručio kavu. Udobno se smjestio i pogledom je pratio malobrojne šetače koji su uživali u šetnji plažom. U zraku se osjećao miris oleandra i mora. Činilo mu se da je sve potpuno isto kao i lani. S nestrpljenjem je čekao Maju. Konobar je donio kavu. Malo je srknuo i pogledao na sat. Zakazano vrijeme je prošlo. Maja obično nije kasnila. Zebnja mu prođe tijelom. Sjena sumnje koja ga prati u zadnjih mjesec dana kao da je postala veća. Pogledao je prema stolu do njega gdje je lani sjedila Maja sa svojim prijateljicama. Bio je prazan. Prisjećanje na taj dan, izmami mu osmjeh na lice. Toga je dana odlučio prošetati gradskom plažom, sjesti u kafić i odmarati se uz piće. Uživao je u mirisima svježine, mirisima mora i laganom povjetarcu koji je nosio miris oleandra. Zaustavio se pred kafićem Baketina i odlučio popiti kavu. Bilo je rano pa je svega nekoliko stolova bilo zauzeto. Ispijao je kavu i uživao u toplini sunca i pogledu na more. Na trenutak je zažmirio i potpuno se isključio iz događanja oko sebe. Isključio je i misli. Jednostavno, sjedio je i uživao. U stvarnost ga vratio ženski smijeh za susjednim stolom. Kao probuđen iz sna pogled mu se zaustavi na crnokosoj djevojci koja je upravo okrenula glavu prema njemu. Nasmiješila se.
'Sigurno sam smiješan ovako zbunjen', pomislio je i nasmiješio se sam sebi.
Protrljao je oči, srknuo kavu i zagledao se u djevojke. Njihova vedrina i smijeh dodatno su ga oraspoložili. Osjećao se kao da je na veseloj predstavi. Djevojke su se zabavljale pričanjem smiješnih događaja i slikanjem te slanjem fotografija prijateljima. Nakon kratkog vremena, pozvale su konobara. Crnokosa je slikala svoje dvije kolegice. Nekoliko poza s pozadinom mora, a onda je jedna od kolegica pružila svoj mobitel da njime napravi par slika. Djevojka se prvo spetljala s dva mobitela u ruci, a onda je svoj stavila na stol i napravila pet-šest snimaka. Potom su sve zajedno veselo krenule plažom dalje. Sa smiješkom na usnama, Ivan ih je pratio jedno vrijeme, a onda je skrenuo pogled na stol za kojim su sjedile. Na stolu je bio mobitel. Digao se, uzeo mobitel, platio piće i požurio za djevojkama.
„Dobar dan. Oprostite na smetnji, ali ostavile ste jedan suvenir na stolu.“
„Isuse, Bože! Pa to je moj mobitel“, zaprepasti se crnokosa djevojka.
„Da, ja sam sjedio za susjednim stolom. Slučajno sam vidio da je ostao i požurio da vam ga vratim.“
„Isuse! Ne mogu vjerovati. Hvala vam puno. Kako da vam se odužim?“
„Može jedno piće.“
„Piće? Pa sad smo bile u kafiću. Evo vam pa naručite nešto.“
Djevojka pruži deset eura.
„Ma ne! Nikako. Može samo kava.“
„Ali mi idemo u razgledavanje grada.“
„Super! Mogu i ja s vama pa ćemo poslije popiti piće. Znam dobar kafić u starome gradu.“
Ovom je izjavom začudio i sama sebe. Nikada nije odobravao ovakav način upoznavanja, ali sjaj u očima crnokose djevojke izazvao je toplinu u njegovu tijelu i kao da ga pozvao da im se pridruži. I tako je Ivan upoznao Maju i njene dvije kolegice s fakulteta koje su joj došle u posjet i odlučile razgledati Trogir i okolicu.
